Tiha K. Gudac: Puna istina o Golom i danas je nepoznata

Film »Goli« i dalje dotiče publiku i potiče iskren razgovor – Tiha K. Gudac

Istražujući prošlost veliku sam nadu polagala u arhive – nadala sam se da ću doći do dedinih dosjea. Međutim, saznala sam da je saveznom razdiobom ta građa pripala Beogradu, a u Beogradu mi je rečeno da još nije vrijeme da se arhivi otvore. To je suprotno međunarodnoj konvenciji koja nalaže otvaranje arhiva unutar najviše 60 godina

Filmom »Goli« mlada je autorica Tiha K. Gudac na velika vrata ušla u domaći autorski dokumentarac. Iako je kao producentica ona već dio filmskog svijeta, »Goli«, u produkciji »Factuma«, prvi joj je autorski projekt. Intimno svjedočanstvo golootočke tajne unutar njene obitelji vrlo brzo osvojilo je gledatelje, kao i žirije.

»Srce Sarajeva« za najbolji dokumentarni film prošle godine veliko je priznanje autorici i njenom timu, koji su čak šest godina radili na filmu, a dodatna potvrda kvalitete je i nedavno priznanje iz Trsta.

Film »Goli« osvojio je na Tršćanskom filmskom festivalu nagradu CEI-a (Srednjoeuropske inicijative) za film koji najbolje interpretira suvremeni svijet i dijalog između kultura. Riječani će imati priliku pogledati film u Art kinu »Croatiji« u četvrtak, 29. siječnja. Tim povodom razgovaramo s autoricom.

   Dojmovi od premijere filma, pa dodjele nagrada dosad su se vjerojatno slegli, a film je krenuo u kinodistribuciju. Kako ga sada doživljavate, ima li svoj život ili ga još uvijek ne možete »pustiti«?

   – Nakon svega »Goli« je tek jedan nezavisni dokumentarac, a takvi filmovi u pravilu ne dolaze do komercijalnih kina koja privlače najviše publike… Zato je blagodat da postoji i mreža malih nezavisnih kina u kojem i ovakvi filmovi mogu naći svoje gledatelje. Također, svaki festival na koji film putuje je dodatan trud i uspjeh. Film sad ima svoj život i ono što primjećujem je da i dalje svugdje dotiče publiku i potiče iskren razgovor što, rekla bih, opravdava njegovo postojanje.   

60 godina šutnje

Šest je godina trajala produkcija filma. Je li se vaš odnos prema temi i prema obitelji, odnosno sugovornicima u filmu mijenjao u tom razdoblju?

   – Da. U rad na filmu krenula sam zbog incijalne fascinacije činjenicom da sam nakon 60 godina njihove šutnje od cijelog kruga obiteljskih prijatelja saznala da su i oni Golootočani koji su s dedom prošli iste stvari, ali su živjeli zajednički »zavjet šutnje«. Moj prvi impuls je bio da, sada kad deda i baka više nisu tu, napokon ipak saznam sve što mogu o tom logoru. Međutim, s vremenom sam shvatila da je velika važnost Golog otoka upravo u posljedicama koje je on imao na obiteljske živote bivših logoraša, tako da se film počeo sve više okretati intimnom svjedočanstvu. Na koncu film ima dvije linije od kojih je važnija ona o posljedicama koju su tortura, strah i šutnja imale na tri generacije obitelji jednog zatvorenika.

   Taj je »zavjet šutnje«, kako kažete, ipak postojao u vašoj obitelji. Kako ste se odlučili otvoriti to mučno pitanje?

   – Tu je važan povijesni kontekst i smjena generacija. Ja imam sreću što sam unuka koja živi u nekom slobodnijem vremenu. Generacije koje su prethodile nisu smjele govoriti, iako je za progovaranjem postojala ogromna potreba. Nakon što su moji dida i baka preminuli činilo se da za suočavanje s prošlošću koja nas je obilježila jednostavo više ne postoji način. Ipak, kada sam preko obiteljskih prijatelja otkrila novu vezu za rasvjetljavanje naše obiteljske prošlosti, bilo je jasno da pokrećem razgovor koji se dugo očekivao.

   Ako se i jest očekivao, film je, konačno, intimistička priča o ljudima šire, i uže o traumi jedne, vaše obitelji, no odgovor na pitanje zašto je djed zatočen ne stiže. Kako to?

   – Kada sam počela raditi na filmu jedno od glavnih pitanja na koje sam tražila odgovor bilo je upravo »zašto?«. Kao prvo, bilo mi je važno u potpunosti razumjeti povijesni kontekst, no izvan njega goruće pitanje bilo je naravno zašto je deda konkretno odveden na Goli otok kao da su to dvije razdvojene stvari. Međutim pokazalo se da su to dvije jednake stvari. Deda je kao i većina bio žrtva paranoje – na Golom otoku je završio iz banalnih razloga – jedna kriva riječ, nedolazak na partijski sastanak… U filmu sam navela samo da je bilo dovoljno da netko prstom ukaže na tebe da nestaneš, bilo mi je bitno prenijeti nevjerojatnu banalnost situacije koja je u posljedicama prelomila na pola tisuće života.   

Zavjera šutnje

Goli otok je i dan danas tajnovito mjesto naše prošlosti. Gdje ste sve istraživali i na kakve ste probleme nailazili?

   – Da, neobično je koliko je i dalje tajnovita ta prošlost, zato ni istraživanje nije bilo savim lako. Početak mog puta bili su razgovori s cijelim krugom obiteljskih prijatelja koji su Golootočani, razgovarala sam i s članovima obitelji čiji su očevi i djedovi također zatočeni kao dio domino efekta zarobljavanja mog djeda, ali koji na koncu nažalost nisu u filmu… Hapšenje jedne osobe najčešće je imalo posljedice koje su bile prekompleksne da bi sve stale u mojih 75 minuta.

   Postoji puno knjiga svjedočanstava koje sam čitala, došla sam i do puno preživjelih koje ranije nisam poznavala pokušavajući naći konkretne tragove o svom dedi. Nažalost, danas je među bivšim logorašima bilo nemoguće saznati nešto o dedi nosivši sa sobom tek njegovo ime i nasmijanu sliku iz vremena prije samog hapšenja; uvijek sam dobivala isti komentar – na Golom mi logoraši nismo izgledali kao ljudi, fotografije iz života prije ne znače ništa.

   Također, veliku sam nadu polagala u arhive; tijekom zarobljeništva svi su zatvorenici imali svojeg isljednika, morali su trajno dopunjavati zapisnik, a nakon izlaska svatko je i na slobodi imao nadzor. Nadala sam se da ću doći do dedinih dosjea. Međutim, na moje iznenađenje, iz arhiva sam saznala da je saveznom razdiobom ta građa pripala Beogradu, a u Beogradu mi je rečeno da još nije vrijeme da se arhivi otvore, navodno je ta građa još previše »delikatna«. Ovo je suprotno međunarodnoj konvenciji koja nalaže otvaranje arhiva unutar najviše 60 godina.

   Što mislite zašto se u vašoj obitelji toliko dugo šutjelo o tome?

   – Ljudima koji su bili na Golom nanesena je golema nepravda, odvedeni su na nevidljivo mjesto na kojem su prolazili najgore fizičke i psihičke torture zbog kojih preživjeli to mjesto nazivaju Otokom Slomljenih Duša. Od sredine pedesetih društvo bivše države bilo je ispunjeno bivšim Golootočanima, no kao što je Alfred Pal rekao u filmu: »Svi su znali da Goli otok postoji, ali nitko niti šapnut ne smije!« Sustav straha i prijetnje opstao je do samog kraja, a nakon izlaska bilo je najpametnije šutjeti i tako zaštititi sebe i obitelj. Moja obitelj je tipičan dio te priče. Pojedinci su počeli otvoreno govoriti s padom komunizma, prva svjedočanstva počela su izlaziti u »Borbi« tek 1989. godine.   

Bilo je nekih najava da bi se Goli otok mogao dati u koncesiju za turističku eksploataciju. Što mislite o tome?   – Opće je poznata spoznaja da društvo koje ne prepoznaje žrtve, koje ne poznaje vlastitu prošlost i ne uči iz nje, ne može ni napredovati. Mislim da postojanje takvog prijedloga govori ponešto o okruženju u kojem je nastao i da bi trebao biti predmet malo kompleksnijeg, ozbiljnijeg razmatranja. U Hrvatskoj ima puno zapuštenih geografskih lokaliteta kojima treba pomoć u podizanju i razvijanju klasičnih turističkih potencijala. Goli otok nije geografski lokalitet, Goli je stratište čije nasljeđe pripada žrtvama totalitarnog sistema o kojem treba svjedočiti ne samo našem, nego ukupnom demokratskom društvu.

Povezanost protagonista

Možete li pojasniti malo sintagmu, odnosno pojmove strah i sram koji se često tijekom filma pojavljuju u vezi s Golim otokom?

   – Sustav u kojem je postojao Goli otok istinu o tom logoru mogao je zadržati skrivenom samo širenjem straha, i to straha da se uvijek ti ili netko tebi blizak može ponovno naći pred nekim isljednikom, to jest »izgubiti glavu«. S druge strane, metode mučenja razvijene u logoru bile su takve da su zatvorenici morali pristajati na postupke koji su bili ispod razine ljudskog dostojanstva, no to je bio jedini način da prežive i zaštite svoje bliske na slobodi.

   Rekli ste da ste film, izvan uobičajene prakse, prvo prikazali sugovornicima i tražili njihovo odobrenje. Kako je prošla ta projekcija?

   – Ovo je film u kojem je osobna povezanost protagonista bila odlučujuća za njegovo nastajanje. Bilo mi je vrlo važno i osjećala sam strahopoštovanje prema povjerenju koje su mi obitelj i prijatelji iskazali iznosivši svoja intimna svjedočanstva pred kamerom. U tom smislu sam željela da prije nego što njihovi životi na filmu postanu dio javnog prostora, svi protagonisti znaju da ih nisam na neki način iznevjerila, smatrala sam to svojom odgovornošću. Film je vani – dakle prošla sam test! Većina nas je zajedno bila na više projekcija i zajedno pratimo njegov život.

   »Goli« je vaš redateljski debi. Je li vas iscrpio? Je li lakše producirati?

   – Film je iscrpio i mene i suradnike koji ga zajedno sa mnom potpisuju i kojima sam beskrajno zahvalna jer film je zaista kolektivno djelo. Svaki segment rada na filmu je na svoj način zahtjevan, bez obzira na to radi li se o režiji, produkciji, radu na setu, u montaži ili na zvuku. Ovo je najkompleksniji film na kojem sam radila kao autorica, a ne kao dio veće ekipe, i srećom nisam imala pojma u što se upuštam, jer da jesam vjerojatno bih se više kolebala. No ipak, sad kad znam i kad sam se odmorila, odmah bih s nekim novim filmom krenula u jednak proces ako bi pri tome rezultat jednako imao smisla.

   Dakle nastavljate i režirati? Što možemo očekivati iz vaše radionice u narednom razdoblju, i redateljske i producentske?

   – Zaposlena sam kao producentica i nastavljam režirati, pomalo radim na nekim televizijskm projektima, a istražujem i nekoliko novih tema za mogući novi autorski projekt. Ali sve je to još u povojima.