Kada je profesorica Gordana Vilović odvela novu generaciju studenata novinarstva u zagrebački HNK na, tada izuzetno popularnu, predstavu »Tri zime« Tene Štivičić, nisam mogao ni slutiti kako će mi autoironična, duhovita, energična starica Karolina Amruš, koju je igrala moja današnja sugovornica, otkriti kako kazalište doista može mijenjati naš pogled na svijet i život.

Razgovarati s Ninom Violić znači suočiti se sa životom, s jednom vanvremenskom energijom i sa svim moćnim, sudbinskim ženskim likovima koje je odigrala u dugogodišnjoj glumačkoj karijeri. Za naš je list otkrila mnogo toga, između ostalog i kako se nanovo zaljubljuje u Filipa Šovagovića, zašto mrzi »stare babe« koje dociraju mladima te što joj predstavlja »grad koji teče«.

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Očev utjecaj

Saša Buneta mi je, u vrijeme razgovora, kazao kako ga je vaš otac pripremao za Akademiju i kako je bio, citiram – »totalni freak i zaljubljenik u kazalište«. Rekao je kako se i on, s Mustafom Nadarevićem, uputio na prijemni na koji nikad, u stvari, nije otišao. Kakav je bio vaš otac? Čini se kao izuzetno zanimljiva ličnost.

– Uvijek kada me zovu za neki razgovor iz Novog lista doživim to i danas vrlo emotivno jer je Igor, kad sam bila mala, radio kao novinar u Novom listu i ja sam često, umjesto u vrtić, išla s njim, gore na zadnji kat tog nebodera gdje je bio birc i tamo bi mi konobarica dopustila da s njom radim hotdogove i pila bih Pepsi i Pipi. Igor je bio potpuno neuhvatljiv, izuzetan čovjek vrlo autentičnog mentalnog sklopa. Dandanas mislim kako nitko nije utjecao na mene tako duboko kao moj otac. Osim novinarstva, bavio se stočarstvom, imali smo koze kraj Roča u Istri, kad sam bila u osnovnoj školi, jedno je vrijeme plovio na strancu kao kuhar i na kraju je osnovao prve privatne dnevne novine u Hrvatskoj – Ri Telefax, pa Dnevnik. Bio je važan lik mnogim danas uspješnim novinarima iz Rijeke koji rade po cijeloj zemlji. Ta priča, kako je išao na audiciju s Mujom, ali se napio i prespavao, prepričavala se, ali ja je osobno nisam doslovno shvatila, a kako je umro mlad, nisam stigla pitati što se zapravo dogodilo. U svakom slučaju, da je on to tako jako htio, otišao bi dogodine na prijemni. To, da je zaspao na klupi, očito mu je bilo dovoljno da kruži kao zabavna priča, uostalom kao i stotine takvih njegovih dogodvština koje su uvijek plesale po rubu luzerstva i pobjede nad životom.

Što ste vi pripremili za prijemni i je li vas otac pripremio?

– Pripremala sam nešto Vojnovićevog, ne sjećam se više što točno, »Antigonu« i Slamniga se sjećam kao recitacije. Igor je predložio da me posluša Edita Karađole i tada sam je upoznala i radile smo nekoliko puta zajedno. S njom mi je bilo jako lijepo, te me je i tata slušao nekoliko puta. Bilo mu je bitno da se upišem, a što sam starija, sve mi je jasnije i zašto, jer ja stvarno ne znam što bi bilo sa mnom da nisam upisala glumu. On je valjda to kužio još tada.

Prvi prvom pokušaju niste uspjeli. Je li vas to obeshrabrilo?

– Nije, nimalo. Dalo mi je nadu jer je to bilo nakon trećeg srednje i oni su mi otvoreno rekli neka završim srednju i dođem dogodine. Mislim da sam došla s tim istim monolozima, što ih je malo razočaralo, ali ipak su me primili.

Rat i pandemija

Studirali ste ranih devedesetih. Može li se povući paralela između rata i pandemije? Devedesetih ste u podrumu Akademije izvodili »Moju domovinu« i glumili Ivu Robića. Kako je bilo biti studenticom u to doba?

– Da, mi smo generacija 1991./1995. Danas, kada pogledam na to vrijeme, jasno mi je zašto su profesori prema nama bili toliko brižni i toliko nas čuvali u tom nekom svijetu mašte i kreacije. Onda to nisam shvaćala, sve mi se činilo normalno jer nisam znala za bolje. Saša, ja, cijela moja generacija tada je počela s glumom i mi nismo imali nikakvih referenci nekih boljih uvjeta, za nas je sve bilo onako kako treba biti. Iz današnje perspektive, nije bilo ničega, a ipak je cijela naša generacija i dalje u poslu, iako se činilo da za nas nikada neće ni biti posla, a kamoli love. Mislim kako je današnjim generacijama još teže, da ih puno otpadne i vidim kako mnogi nikad ni ne zaigraju neku ozbiljniju ulogu u kazalištu. Pandemija koronavirusa je drugo, mi nismo bili izolirani jedni od drugih, dapače, rat nas je sigurno još više povezao, a ovo vrijeme ne bih komentirala jer nema nitko pojma o čemu se točno radi. Jednom ćemo, možda, saznati. Ovo vrijeme sigurno stvara otporne klince na sve ono što nas tek čeka i oni će, za razliku od nas, sigurno znati što i kako treba.

Kakva je bila Rijeka vaše mladosti? Gdje ste izlazili – koja su to kultna mjesta koja su obilježila vašu mladost?

– Rijeka moje mladosti bila je ogroman, iz moje glave gigantski lučki grad, s velikim tvornicama, brdom radnika od svuda. Bila je svijetloplava i svijetložuta. Te boje nema u Dalmaciji, to je baš neki naš kolor pastelni. Obožavam te svijetle nijanse mora, neba i sunca, pa onda siva i kišna i burna i prljava. Stalno smo stopirali do Skalinade u Voloskom i natrag, nekad i dva puta na dan, puno smo pili i slušali buku. Josipa Maršića upoznala sam kad je već imao drugi bend, mislim da nije bio ni punoljetan, ali nas je educirao glazbom. I dandanas mi šalje muziku i nadam se kako taj ritual nikada neće prestati. Slušali smo Buku, Cavea, Einstürzende, Johnnija Casha. Ponekad smo slušali sve što nisu puštali u disko klubovima. To nam je bilo bitno. Htjeli smo stvarati neki svoj svijet, a ne uklapati se u postojeći. Izlazili smo u svoj birc, legendarnu, već spomenutu Skalinadu, i autostopom smo svaki čas išli na koncerte u Ljubljanu, pa u Skofju Loku, tamo je bio jedan genijalan klub, u školi sam bila rijetko, a na cesti stalno. Kada je Darko Gašparović postao direktor Drame u Zajcu, riječko je kazalište postalo bitno. Njegova Loredana digla je grad na noge i svi smo na neki način sudjelovali u tim brojnim događanjima oko predstave »Vježbanje života«. Saša Buneta, Marina Poklepović s legendarnim Bosnimirom Ličaninom na Otvorenoj sceni Belveder i ja, zarazili smo se kazalištem i glumom. Kasnije smo, s Marininim bratom Marinom, osnovali svoju trupu Rataet i tu nam se priključio i Dražen Šivak. Na koncu, svi smo otišli u Zagreb.

Sa Zrinkom Kolak Fabijan i Editom Karađole u predstavi »Ženidba« 2001. / NL arhiva

Najveća pobjeda

S početka karijere glumili ste u eksperimentalnim formatima, jeste li mislili kako ćete završiti kao prvakinja drame HNK-a?

– Za mene je normalno da na to nisam nikada niti pomislila. Ja inače vrlo često ne znam kuda idem. Nisam neki tip od velikih planova i ciljeva. Cijeli sam život imala neke svoje projekte koje sam gurala i ljude s kojima sam obožavala raditi i to mi je nekako najveća pobjeda – kad upoznam neku novu žrtvu s kojom želim raditi, a sad, kad i kako će to biti često me baš briga.

Koja je razlika između glume u gradskim kazalištima – ITD-u i ZKM-u i u nacionalnoj kući kao što je HNK?

– Nema razlike. Pogotovo u glumi nema nikakve razlike. Meni je bilo najvažnije tu neku lakoću i jednostavnost s kojom sam došla u nacionalnu kuću nastaviti njegovati i razvijati, te s ponosom mogu reći kako mi je to uspjelo. Ono što je kompliciranije jest napraviti dobru predstavu. Recimo, u ITD-u je napraviti dobro predstavu sto puta lakše i jednostavnije nego u ZKM-u, a u HNK-u je to fakat nauka.

Prije koji tjedan mi je Anja Alač, u razgovoru, kazala kako ste joj vi jedan od glumačkih uzora. Tko je vama bio ili još uvijek jest uzor u svojoj profesiji?

– Baš me ganula. Vesna Čipčić je stavila Anjin intervju na Facebook i baš sam bila sretna kada sam to pročitala. Pa to je smisao našeg posla, pusti sve drugo. Imala sam puno ljudi koji su me inspirirali u raznim fazama. Sad, dok sam pripremala Lauru, puno sam gledala Danila Batu Stojkovića, ne naravno zbog uloge, već sam se tako odmarala, a on mi uvijek dođe kao neka injekcija energije. Mnogo sam naučila od Ane Karić, o predanosti u umjetnosti općenito, ne samo o glumi. Od Pippa Delbonea i njegove trupe naučila sam puno o životu, ali najviše kako beskompromisno živjeti taj svoj imaginarni svijet.

U predstavi »Gospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba« s Natašom Dangubić i Anom Karić / NL arhiva

Kada pripremate nove, odnosno stare naslove, primjerice sada, ulogu Laure u »Agoniji«, volite li znati kako su to izvodile vaše starije kolegice – Mira Župan ili Neva Rošić, na primjer?

– Nisam slušala snimke jer sam imala malo vremena da bih se mogla baviti Laurom izvana. Tako da sam zaronila direktno Krleži pod kožu, pa što bude. To ću vjerojatno proučiti kroz koju godinu. Laura je uloga koja meni užasno paše, tako da nisam tu bila u nekom velikom problemu. Razumijem njen sklop, ubila sam se od posla, radila sam po dvanaest sati svaki dan, ali se to isplatilo. Ima jedna fotografija Vike Podgorske koja mi je stalno bila pred očima. Ona je u tri postave igrala Lauru, najduže od svih. Nikada je nisam gledala, ali ona ima neko tako zajebano, predivno dječačko lice koje govori sto riječi. Nedavno sam čitala predivan intervju u Novom listu sa svojom profesoricom Nevom Rošić koja je isto tako bila Laura, ali ja tada još nisam išla u kazalište.

Najveća uloga

Je li za hrvatskog glumca, odnosno glumicu, priprema Krležine uloge isto što i za engleskog rad na Shakespeareu? Osjećate li, prema nekim ulogama, odgovornost veću no prema nekim drugim?

– Da, osjećala sam i to me nerviralo, ali ne možeš to ne osjećati. Malo koja glumica dobije priliku odigrati tu apsolutno najveću i najemotivniju ulogu u našoj literaturi. Onda sam odlučila dati sve od sebe, baciti se na glavu bez ikakve računice. Ono što sam naučila o svom poslu jest sljedeće: ako si iskren prema sebi, onda si iskren i prema publici, a to je jedino bitno. Krleža je kompliciran, ali kad ga dovoljno izglođeš sam sa sobom, onda ti se otvaraju ti prostori jednostavnosti i lakoće i možeš se početi igrati. Ono najljepše što sam našla jest to da je ispod tog njegovog zabetoniranog građanskog sloja takav ciganluk emocija i kontradikcija, a plivati u tome istovremeno čisti je tulum.

Bi li si jedna nacionalna kuća, kao što je HNK, trebala dopustiti eksperimentiranje s postavljanjem naslova, raznim žongliranjima, modernističkim pristupima i apstrakcijama? Mnogi kritiziraju Buljanov stil režiranja, kao neprimjeren za jednu takvu kuću. Što mislite o tome?

– Hahahaha, konzervatori umjetnosti koji ne bi baš dopustili suvremenu umjetnost u centru grada, već samo na periferiji – to je ista ona ekipa koja misli kako grafiti i street art mogu biti dopušteni samo na zidovima koji su spremni za rušenje i koji ne priznaju glazbu ako nisu ispisane note. Kazalište se ne može mijenjati ako centralna kuća ne preuzme tu odgovornost. Ako suvremeno kazalište ostavimo samo ITD-u, Močvari i festivalima, kazalište nikada neće zaista postati suvremeno. Mi živimo danas, a ne za vrijeme Franje Josipa. Krleža je, na primjer, za vrijeme Jugoslavije, Tita nagovarao da promovira avangardnu umjetnost i mi smo bili zemlja Istočne Europe u kojoj je suvremeni art bio bitan. Ne zato što su komunisti kužili suvremeni art, već zato što se Miroslav, osim što je pisao, založio za neke društvene vrijednosti bez kojih bismo mi danas bili daleko siromašniji. Bez obzira na to što konzervativne struje misle i koliko one bile jake u nekim trenucima, nama nije bilo jednostavno s ovim idejama prije svega pet godina. Ali mi smo tu, osim da se fotografiramo za novine i radimo krasne uloge, i kako bismo pokušali održati neki kontinuitet suvremenog pristupa kazalištu. U toj kući postoji previše pravila, a premalo slobode, a mi umjetnici smo tu samo kako bismo publici dali to malo osjećaja slobode i imaginacije, a ne da bismo slijedili pravila. Publika nas ne treba zbog pravila. Toga ima dovoljno i kod kuće.

U predstavi »Pijana noć 1918.« Kazališta Ulysses na Brijunima / NL arhiva

Tijelo, mozak, srce

Kada ste se prvi put skinuli na sceni? Je li vam to iskustvo, spočetka, bilo neugodno?

– Ne sjećam se kada sam se prvi put skinula. Toliko sam puta o tome govorila u intervjuima da mi se više ne da. Tijelo je za mene dio nas, isto kao i mozak, srce, psiha, intelekt i glas.

Uspijete li uvijek izaći iz uloge? Branka Petrić mi je jednom kazala kako je uloga Danice u »Balkanskom špijunu« u to doba života uvelike utjecala na njezino ponašanje kod kuće.

– Hahahaha, Danica! A koliko je Branka Petrić slatka tamo u filmu s onim naočalama. Mah, ja uopće više ne radim neku bitnu razliku između uloge i života.

Svađate li se ikad s Filipom, razlikuju li vam se pogledi na život?

– Mi se ne znamo posvađati, pa se durimo. Sad radimo na tome da se posvađamo i to je za krepat’.

Više ste kazališna no televizijska i filmska ličnost. Rijetko dajete i TV intervjue. Zašto?

– Davno sam se maknula s televizije i to kad sam odustala od kviza »Najslabija karika«. To nije bio posao za mene, nisam htjela to raditi. Iako je lova bila daleko veća nego u kazalištu, ja sam izabrala potonje. Htjela sam glumiti, tada sam osjećala kako se moram opredijeliti, jer, da sam nastavila, ostala bih samo voditeljica. Danas me ne bi mučili ti problemi, ali, više me nitko ni ne zove kako bih nešto vodila, stoga – nema brige.

Savjet mladim glumcima, umjetnicima općenito?

– Mrzim stare babe koje dociraju mladima, nikada neću biti takva. Nikada! Želim učiti od mladih, želim biti cijeli život otvorena k novim energijama i budalaštinama svih vrsta. Mladi nas ništa ne bi trebali slušati. Ama baš ništa! Već sve po svom, bez obzira na posljedice.

Prvi film

Što sada radite, pored kazališta?

– Upravo sam završila svoj prvi dugometražni film »Baci se na pod« koji će iduće godine krenuti u kina.

Je li, za dramskog umjetnika, put od glume pa do redateljske palice nešto prirodno?

– Ne znam, glumci su različiti. Neki počnu pisati, neki svirati, neki ne mogu sebe zamisliti u ničemu osim u glumi, a meni je ovo valjda prirodni put, da.

Jeste li se cijepili?

– Jesam. Rekao je Saša Antić: zaigrali smo igru, pa što bude. To mi se svidjelo, pa ponavljam kao papiga.

Najdraža knjiga i zašto?

– Nemam knjigu koja mi je najdraža. Sad čitam Oceana Vounga i Krležu istovremeno. Pročitala sam nedavno »Pristanište« Darka Šeparovića. To preporučam. Kad me nanervira, potajno čitam Filipa pa se opet zaljubim u njega.

O čemu razmišljate? Koja vas pitanja muče u životu?

– Hoće li svaka godina biti toplija od ove sada? Ili možda, ipak, neće?