Već cijelo desetljeće naša se poznata pjevačica, spisateljica i blogerica Anđa Marić bori s multiplom sklerozom, no njezina borba je neuobičajena. Prkosi nepovoljnim životnim okolnostima te korača optimistično i s osmijehom, na vlastitu radost, ali i svih onih koji ju prate na društvenim mrežama i koje ona nastojati motivirati na život uzdignute glave.

S Marić smo, o životu, razgovarali dok dane provodi na terapiji, u Opatiji.

Otkako vam je, prije gotovo deset godina, dijagnosticirana bolest s kojim se borite, postali ste jedna od središnjih osoba u našoj javnosti koja informira, obavještava i osvješćuje probleme s kojima se suočavaju ljudi poput vas. Kako je tekla vaša osobna transformacija?

– Ovo ljeto sam, putem Facebooka, upoznala djevojku imena Courtney Runyon. Ona je prohodala nakon totalne paralize izazvane autoimunom bolešću CIDP i ostala sam šokirana vidjevši kako je ona dijelila svaku fazu svojih fizioterapija i liječenja te sam bila izuzetno ranjiva i hrabra, a Courtney me fascinirala. Zahvaljujući našim zrcalnim neuronima, mi napredujemo kao vrsta. Tako se obaraju rekordi u sportu, po principu – ukoliko može ona, mogu i ja.

Uključila sam se tako u njezinu grupu podrške koja mi je izuzetno pomogla, naučila sam da je ranjivost supermoć i isto tako da je sram problem s kojim se nosi većina stanovništva ovog planeta, iako toga mnogi nisu uopće svjesni, kao što nisam ni ja bila svjesna da se godinama skrivam i odgađam svoj život na kategorije kao što su: kad budem zdravija, kad budem bolje hodala i tako dalje. Onda se dogodio potres u Zagrebu, potom i pandemija, i shvatila sam da možda uopće neću biti živa i da moram biti sretna sada i ovdje, i da ne moram biti savršena.

I tako sam u društvu koje uzvisuje savršenstvo odlučila promovirati sljedeću misao: hej, ja nisam savršena, ali sam baš cool, isto kao što si ti cool, bez obzira na sve. U međuvremenu sam postala psihoterapeutkinja s ciljem samopomoći, a redovito se obrazujem, kod Joea Dispenze sam studentica, te posljednjih pet godina putujem po cijelom svijetu s ciljem upoznavanja i okruživanja ljudima koji su pobijedili nemoguće, a ja ih samo želim ‘oponašati’. Isto kako su meni pomogli mnogi ljudi, tako i ja želim biti nadahnuće.

Da u tome uspijevam vidi se i po broju poruka koje dobivam na dnevnoj bazi. Bitno je govoriti o tome, bitno je znati da ne moraš biti savršen i da možeš imati itekako jako lijep život i uživati u svakom danu bez obzira na neki hendikep ili izazov. Neki dan sam dobila poruku od svoje prijateljice koju sam upoznala te bila s njom na dvije radionice kod dr. Dispenze.

Ona je Amerikanka, ima 73 godine i preboljela je rak, a sada živi punim plućima i sretno je zaljubljena. Ostavila je komentar ispod mojeg velikog proboja nakon fizioterapije gdje sam hvalila terapeuta, a njezin komentar je bio: »Kada bi on samo znao što mi znamo o tebi«. To je tako predivan kompliment! Jako puno ljudi me upoznalo na tim radionicama, od Europe do Amerike, i mislim da smo ovdje da budemo nadahnuće jedni drugima, zar ne?

Sreća je izbor

Ne uspijeva svatko, poput vas, ne klonuti duhom.

– Mnogo sam uložila u edukacije, rad s terapeutima i rad sa sobom. Biti sretan stvar je izbora. Biti pozitivan je stvar izbora. I ja taj izbor biram iznova, svakoga dana. Bedasto je misliti da je život lagan, jer biti čovjekom znači suočavati se i s teškim i s izazovnim, ali istovremeno predivnim. Pitanje je samo na čemu vam je fokus i bez obzira na to što vas osobno ne poznajem, mogla bih vam nabrojiti minimalno pedeset stvari na kojima možete biti zahvalni.

Kako se snalazite u podcast svijetu? Prilično ste aktivni, pa se nameće pitanje – što vam ta vrsta zanimacije donosi?

– To je bila moja odluka da izađem iz ‘autoimunog ormara’ u kojem sam se skrivala i da se pojavim u svom životu svakog dana. Obožavam izazove i odlučila sam snimati videa svakoga dana. U subotu, 16. travnja, objavila sam 365. video. Ponosna sam na sebe jer je riječ o pravoj osobnoj revoluciji i drago mi je da sve dokumentiram, dijelim i govorim o uvidima i spoznajama koje imam svakoga dana, a to ne pomaže samo onima koji dijele iste životne situacije, već i meni samoj.

Napravila sam svoju televiziju, to jest odlučila sam biti glavna junakinja, pričati priču na sebi svojstven način, a ne na onaj na koji to mediji uglavnom prikazuju u stilu »Jadna Anđa, bori se s neizlječivom bolešću i bit će joj sve gore i gore«. Ne volim takve tekstove koji služe samo prikupljanju klikova. Ja sam dobro i tako sam sretna!

Obožavam svoj život, okružena sam anđelima. Otkrila sam da su putovanja na koja čovjek ide sam nešto najbolje na svijetu, jer onda ti je svatko potencijalni prijatelj i lako se uključuješ u bilo koje društvo i ne moraš se nikome prilagođavati. Nadam se da ću uskoro otići na neko novo putovanje, dok čitatelje pozivam da pogledaju moj Youtube kanal ‘Anđa Marić’ te da se i sami uvjere.

Navodno ste u djetinjstvu imali nadimak Slovojed. Koja vam je najdraža knjiga iz tog perioda života, što sada čitate te možete li nam navesti najdraže autore i najdraža djela?

– Konstantno čitam nekoliko knjiga, barem pet do šest istovremeno. Meni je to normalno. Obožavam čitati, ali kako ne mogu, zbog ravnoteže, nositi knjige sa sobom, imam Kindle i na njemu oko 130 knjiga, a konzumiram i audioknjige. Uglavnom je riječ o psihologiji, tematikama kao što su osobni razvoj, neuroplastika i epigenetika. Sve me zanima o ljudskom tijelu. Čitam i stoike, filozofe, metafizičare, a posebno volim Junga. Kao mlada, obožavala sam romane, a sada obožavam učiti – to je moja nova strast koja će trajati cijeli život. Vrlo korisna knjiga je »How To Make Friends And Influence People«, a osnova, ujedno i najdraža, jest »Mali princ«. Volim i »Meditacije« Marka Aurelija, dok su mi najdraži pisci Milan Kundera i Herman Hesse, a »Majstor i Margarita« jedan od najdražih romana.

Što vam u životu predstavlja odnos s vašim bratom Jerkom?

– Jerko je moj blizanac, između nas je samo 13 mjeseci razlike. Ja sam, naravno, starija, ha, ha. Cijeli život smo sve radili zajedno, roditelji su nas upisali u glazbenu školu jer smo imali pjesmu za svaku igru koju smo igrali. Dugo me nagovarao da opet nešto radimo, ali sam mislila da ne mogu više pjevati zbog atrofije dijafragme, odnosno nemogućnosti držanja daha s ciljem iznošenja tona.

Kada sam prošlo ljeto išla u Meksiko upoznati već spomenutu Courtney Runyon, s namjerom da se zarazim njezinim načinom razmišljanja, nagovorila me da pjevam u jednom restoranu, pa sam se rasplakala i rekla joj da ne mogu te da se bojim, a ona me umirila i rekla: »Ovdje te nitko ne poznaje i nema veze ukoliko i bude loše«.

Zapjevala sam i bilo je puno bolje nego što sam mislila. Onda sam se vratila u Hrvatsku i rekla Jerku da sam spremna na pjesmu, što je on s oduševljenjem prihvatio. Sada radimo novi singl, pjesmu »Dani, sati, minute« i idem u studio čim se vratim iz opatijske Thalassotherapije u kojoj sam na fizioterapiji i u kojoj sam, ovoga tjedna, napokon prohodala! Jedva čekam rad na pjesmi – pogotovo snimanje spota sa Šimom Eškinjom i našim timom.

Anda Marić, Meksiko

Glazba je lijek

Glazba je zasigurno vaša najveća ljubav. Pored snimanja nove pjesme, koji su daljnji planovi?

– Glazba je lijek, pogotovo za MS. Jedanput mi je moja neurologinja rekla – pleši i pjevaj, to će te izliječiti. Reakcije ljudi na pjesmu »Srce mi je na mjestu« su pokazale kako je ona bila u pravu. Moje srce je veliko kao Meksiko, i to od sreće i zahvalnosti jer ljudi još uvijek vole Flare. Završavam knjigu »365« koja će uskoro biti objavljena, a koncipirana je kao dnevna hrana za misli. Učim portugalski još od 2020. kada sam se prvi put vratila iz Brazila i to je moj peti strani jezik.

Pokrenula sam i online grupu ‘Mala škola za veliki život’ u kojoj, već sedam mjeseci, imam cijeli razred polaznika, a sve pod parolom ‘rastemo zajedno svaki dan’. Obožavam svoju školu, oni me zovu Raska, ha, ha, i to je prilika za one koji žele vidjeti i doživjeti kako izgleda moj osobni proces rada na sebi. To nije za sve, jer ja prvo od sebe zahtijevam izvrsnost, i zato sam toliko bolje i zato sam toliko uspješna, iako su mi prognozirali kolica najkasnije 2014. godine, a ja još uvijek živim na trećem katu bez lifta, putujem po svijetu i uživam u životu.

Jeste li se ikada koristili svojim imenom s ciljem dobivanja besplatnog ulaza za neki koncert ili kazalište (smijeh)?

– Nisam, ha, ha. Vodim se mišlju da, ako voliš i cijeniš umjetnika, treba platiti kartu za ulazak na koncert ili kupnju knjige. Šlepanje ne dolazi u obzir. No, zbog svog imena imam puno životnih benefita i puno ljubavi dobivam od ljudi te sam na tome zahvalna.

Pored svega, i dječja ste književnica. Ima li noviteta na tom planu?

– Završila sam još jedan roman za djecu naziva »Tajne Zmajskog mosta« i taj, zbog korone, nikad nije imao promociju. Trebala bih se time pozabaviti. Riječ je o povijesno-fantazijskom romanu.

Gdje nalazite inspiraciju za tu vrstu umjetničkog rada?

– Nekoliko sam godina, većinom, ležala u krevetu jer bih bila umorna već u tri popodne. Kreativnost je nekako morala izaći iz mene jer nisam više mogla pjevati, govoriti, svirati, crtati niti šivati – sve ono što sam nekoć radila. Jedino što mi je preostalo bilo je pisanje na računalu i doista sam sretna što imam priliku živjeti u ovo doba tehnologije. »Afru« sam počela pisati kako ne bih poludjela nakon što mi je bilo onemogućeno biti s vlastitim sinom svaki dan. Pisanje je bilo moja slamka spasa i sredstvo za preživljavanje.