Pust, odnosno mesopust na području Liburnije i riječkog prstena je ono vrijeme kada se oprte zvonci i zvončari kreću na svoja tradicionalna obahajanja. Za onoga tko oprti zvončarska zvona to je poseban ponos, veza s generacijama koje su prije njega zvukom zvona i posebnim hodom čuvale svoj identitet.

Toliko različitosti, tradicije i desetljeća utkanih u posebnu zvončarsku opravu, poseban hod svake zvončarske skupine, običaja i tradicije, doista se rijetko nađe na tako malom području. Laiku će se neke zvončarske skupine činiti naizgled istima, poput zvončara iz Žejana i Muna, ili pak Rukavca i Zvoneće, pa i Bregi ili Korenskego-Vlahovega Brega, Halubajskih i Zametskih, međutim oko znalca ubrzo će primijetiti detalje po kojima se razlikuju. Svaka od zvončarskih skupina ima svoj karakterističan izgled, kao i hod, a razlikuju se i po broju i veličini zvona. A zvončar, kažu, ne može biti svatko. Zvončar mora bit snažan i jak mladić ili muškarac koji je u stanju proći kilometre i kilometre zvončarskeh puti i koji će biti na ponos svome mjestu. Zvončar nije maškara. Biti zvončar ponos je svakog člana zvončarskih skupina koje po prirodi tjeraju zimu i prizivaju proljeće. Iako se ono posebno uzbuđenje kada u isti mah zahuče deseci zvona može doživjeti na, primjerice, Matujskoj zvončarskoj smotri, smotrama na Halubju ili na Grobniku, kao i na velikoj završnici – Riječkom karnevalu, mnogi će reći kako nema ljepšeg od onog kad zvončarska škornja, odnosno čizma, zagazi u suhi snijeg koji škripi pod nogama po starim putevima između kamenih prezida svoga sela. Odnosno kada se obiđu svi putevi po selu kojima su nekad hodali očevi, nonići i pranonići. Koronakriza je zasad “otpisala” velika okupljanja poput Smotre i Karnevala, međutim zvončari su uspjeli i u ovo koronavrijeme očuvati tradiciju i potvrditi onu staru “boje da se selo zatare, leh užanca”…

Matulji – zvončarska općina

Da ovaj dio identiteta ovdašnjih ljudi zaslužuje i daleko širu pažnju, pokazalo je i to što je tradicionalni pohod zvončara s područja Kastavštine, dakle pohod skupina Brežanski zvončari, Brgujski zvončari, Halubajski zvončari, Mučićevi zvončari, Munski zvončari, Rukavački zvončari, Zvonećanski zvončari, Žejanski zvončari, Zvončari Frlanije, Zvončari Vlahov Breg i Zvončari Korenskega, upisan na UNESCO-ovu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine svijeta.

Zvončari Korensko – Vlahov breg u Lovranu 2019. godine

Područje s najviše zvončarskih skupina je općina Matulji koja i u svom grbu ima tri zvončarska zvona. Brgujski zvončari, Mučićevi zvončari, Munski i Žejanski zvončari, Rukavčani i Zvonećani, Frlanski, Korensko-Vlahov breg, pa i manje poznati Lipajski, karakterističnih zelenih stomanja i brageša na zelenu crtu, dio su tradicije ovoga kraja. Tu su i susjedni Brežani, zvončari iz Pobri, kao i 2003. ponovo okupljeni Leprinački zvončari.

Žejanski i Munski zvončari

Ovo je područje karakteristično po krabujosnicama koje su pokrivene cvijećem od krep-papira, a kažu kako su za to “krivi” Talijani koji su u Drugom svjetskom ratu okupirali ovo područje i zabranili pokrivanje čitave glave maskom. Da bi tome doskočili i očuvali tradiciju, stanovnici ovog područja stvorili su krabujosnice. U pravilu zvončar ima mornarsku majicu i bele brageše na črjenu rigu, kopice i črni postoli, a ne leđima ovčju kožu. I u pravilu tri zvona, odnosno zvonca, te baltu, bačuku, mačuku, boću… No, tu je toliko nijansi jer se kod nekih razlikuju oprave koje nose kada idu u pohod u druga sela, od onih koje nose po svom selu.

Žejanski zvončar

Isto tako, kod krabujosnica većina rožica pričvršćuje se na šparožinu, dok Brgujci rožice pričvrste na “jelvicu”. A potonji imaju i karakterističan poskakujući hod. Također, drukčiju opravu imaju i zvončari Muna i Žejana koji na glavi imaju klobuke s dugim šarenim trakama gotovo do poda, a koji se u ta dva sela ipak razlikuju pa tako Žejanski na klobuku (kumaraku) imaju i četiri ljubavne kartuline oko kojih su zalijepljeni fijokići. U ruci zvončar nosi boću. Specifični su i po tome što Žejanski zvončari dočekaju Tri kralja i pozdrave ih s tri počasna kruga zvonjave mjestom, a Munski ih na isti način otprave zvoneći svojim selom.

Karnevalske tradicije i svečnosti posljednjih nekoliko godina prepoznate su kao atraktivna turistička događanja koja itekako doprinose obogaćivanju turističke ponude destinacije, ali i produljenju turističke sezone

Dr. sc. Irena Peršić Živadinov, direktorica TZ Kvarnera

Najbrojniji – Halubajci

Najbrojnija zvončarska skupina su Halubajski zvončari koji imaju oko 300 članova, plus mališane, te održavaju tradiciju zvonjenja o pustu na području općine Viškovo, sve do Kastva.

Halubajski zvončari su i nezaobilazan dio Riječkog karnevala. Uz Pehinarske feštare i karnevalsku grupu Lako ćemo, naime, Korzom su 1982. prvi prošli upravo Halubajski zvončari. Zvončarska oprema Halubajskih zvončara se sastoji od zvonca zapremine 10 do 12 litara, maske, bačuke, črjenega facola na rožice, mornarske majice, špagi od jute, črnega cinturina, beleh brageš z črjenun rigun, kopic i črneh radničkeh postoli. Zvončarska povorka se, pak, sastoji od bandere, komandanti, muzike, zvončari, črni (tati), medveda, vraga i jajari.

Halubajski zvončari

– Halubajski zvončari diše po zemje, dele, sakramenskoj muke, dugoj stotine let. Za njih se zna ki zna otkad. Postoji oni mit o boju na Kosove poje, ma i oni o boje na Grobničken poje. A kad je neč mit, to ne moreš više skrit ni ubit. Najme, više ni istina leh je, ma postoji mit, al legenda da su zvončari na Grobničken poje potukli Tatari, al Monogli, al Turki, kad su se od zlatnega Samarkanda al zlatnega Carigrada zaletavali se do Velebita, Učki i do Jadranskega mora… Strašne maski, bačuki, mačuki, popucale su glavini i leteli perčini i repići na grobnički pesak. Pobegli su furešti z Azije i nisu se vrnuli, a neki su ostali i va Studene kot prišlići. Istina? Ki zna?! Halubajski zvončari nisu imeli vremena, a ni preveć školi da zapišuju svoji dani i leta. Osnovani su davno, bez štatuta i zakona, nekad pul Bačurkine oštarije va sele Marčeji, zapisao je tako o Halubajskim zvončarima nezaboravni Vlado Jugo.

A svoju tradiciju Halubjani će uskoro predstavljati i u Kući halubajskega zvončara, za koju je lani postavljen temeljni kamen.

Zametski zvončari

I u samoj Rijeci postoji jedna zvončarska skupina, a riječ je o Zametskim zvončarima. Moglo bi se reći kako je njihova oprema slična onoj Halubajskih zvončara, s time da, za razliku od njih, nemaju pokriveno lice. Zametski zvončari spontano su se okupili 1968. godine, a izgled kakav imaju danas njeguju od 1971. godine. Od opreme, na glavi imaju baretu obučenu u ovčju kožu s dva roga, obučeni su u mornarsku majicu, bele brageše z črjenun štrikun, oko vrata imaju crvenu maramu, odnosno facol, na nogama črni postoli i kopice. Ogrnuti su ovčjom kožom i imaju jedan zvonac. Pust na Zametu počinje na Antonju i to dizanjem pusne zastave. Zametski pust Mate tog dana bude otpravljen u oštariju Žamarić gdje čeka da prođe pusno vrijeme. Ove godine, naravno zbog korone, Mate je “deložiran” i postavljen na susjedni balkon.

Grobnički dondolaši

Zvuk zvona grobničkim krajem pronose, pak, Grobnički dondolaši za koje se ne kaže bez vraga, “kad zazvone, se se trese od žestine”. A ime su dobili po dondolu, odnosno zvoncu. Kako piše dondolaš Nikola Vrančić Kolja, legenda kaže kako se 1242. prilikom prodora Tatara predvođenih Bučuk Batukanom, unukom slavnoga Džingis kana, na Grobničkom polju odigrala bitka presudna za opstanak Hrvata na ovim prostorima.

U presudnim trenucima tog krvavog obračuna, vojsci hrvatskih vitezova u pomoć su priskočili hrabri seljaci. Noseći na glavi strašne maske, a na leđima velika zvona, utjerali su strah u kosti mrskim osvajačima i tako pridonijeli velikoj i važnoj pobjedi.

Što se tiče opreme, uz veliko zvono koje teži i do 12 kilograma te dva mala zvona na prsima, dondolaši u ruci nose žuntu, na nogama vunene kopice i črni postoli. Nose crne brageše i kariranu košulju te na leđima ovčju kožu. Naravno, tu je i specifična maska. Kada idu u obahajanje, idu u paru te slijede zastavu koju u pravilu nosi jedan od najstarijih članova udruge. Na red i formaciju pazi Meštar. Kao i ostali, i dondolaši kod zaustavljanja formiraju gromoglasno kolo, i to krećući se u smjeru obrnutom od kazaljke na satu.

Grobničkim dondolašima “susjedna” skupina su Kukuljanski zvončari, specifični po svojoj kapi. Riječ je o tuljku obučenom u kožu na koji su zavidani rogi. S vrha tuljka preko lica visi šest žutih i šest crvenih traka koje predstavljaju dvanaest mjeseci u godini. Na hrbatu imaju kožu, a oko pasa jedan veliki zvonac. Od opreme kukuljanskog zvončara tu su još i karirana košulja, crveni rubac, mačuka, bež gaći s crvenom crtom, kopice i črni postoli. Ova je zvončarska skupina ponovo vratila zvuk zvona u bakarski kraj. Udruga je osnovana 2007. godine, a obahajaju čitav bakarski kraj. Mesopusta dižu prve subote nakon Tri kralja, kada se ide u ophod od Kukuljanova do Plosne, a pale ga na Pust.

Tradicija koja promovira identitet i posebnost regije Dr. sc. Irena Peršić Živadinov, direktorica TZ Kvarnera U velikoj lepezi turističke ponude Kvarnera sve značajniji udio pripada kulturnom turizmu. Uz njegove klasične varijante, posebno je značajna privlačnost kulturnog turizma koji se bazira na tradiciji i baštini. Autohtona kultura Kvarnera u tradicijskom je smislu pak najpoznatija po zvončarima, kao i cjelokupnoj tradiciji karnevala koji počinje ili prvog vikenda nakon Sveta tri kralja ili kad se začuje Antonjski rog, na blagdan sv. Antona. Zvončari na Kvarneru idu u red istinskih posebitosti jer ih na vrlo malom prostoru općina Čavle, Jelenje, Viškovo i Matulji te grada Kastva, kao i na krajnjem zapadnom dijelu Rijeke, na Zametu, te na području grada Bakra, ima velik broj s iznimno izraženim razlikovnim elementima. Zahvaljujući svim tim elementima, UNESCO je godišnji zvončarski ophod na području Kastavštine proglasio nematerijalnom kulturnom baštinom. S druge strane bogata je i povijest karnevalskih događanja, dok se najmlađi među njima, Riječki karneval, našao na listi 500 najvažnijih zbivanja u Europi – Top 500 European Events. Sunday Times je otišao još i korak dalje te ga proglasio jednim od najegzotičnijih događaja u svijetu uvrstivši ga u knjigu »501 must be there events«. Direktorica turističke zajednice Kvarnera Irena Peršić Živadinov Doživljaj regije Sve to Turistička zajednica Kvarnera promovira kao jedan od važnijih tradicijskih elemenata koji ističu ovaj vid kulturnog turizma kao posebnu i nezaobilaznu atrakciju i doživljaj regije. – Karnevalske tradicije i svečnosti posljednih nekoliko godina prepoznate su kao atraktivna turistička događanja koja itekako doprinose obogaćivanju turističke ponude destinacije, ali i produljenju turističke sezone. Osvrnemo li se na pretpandemijska vremena, za koja se iskreno nadamo da će se čim prije vratiti, najveći potencijal i posebnost karnevala i zvončarskih ophoda je u tome da se odvijaju u vrijeme turističke godine kada gotovo da i nema drugih događanja i samim time direktno utječu na broj domaćih i stranih gostiju te popunjavaju smještajne kapacitete. Zahvaljujući završnim karnevalskim događanjima kroz nekoliko vrlo privlačnih manifestacija, primjerice u Opatiji, Matuljima, Rijeci i Crikvenici, smještajni kapaciteti su prethodnih godina bili odlično popunjeni jer inače je to bilo vrijeme koje je na područje Rijeke, Liburnije a i šire dovodilo na desetke tisuća turista. Zato, osim potpora koje smo u godinama prije pandemije pružali lokalnim turističkim zajednicama pri organizaciji karnevalskih događanja, surađujemo i sa zvončarskim grupama – svjesni smo koliko su njihovi nastupi i maske atraktivni i zato smo ih kroz godine uključivali i na naše prezentacije i sajamske nastupe – od onih domaćih do predstavljanja u Njemačkoj, Sloveniji, Italiji ili Srbiji. Također, Turistička zajednica Kvarnera se pobrinula da replika maske Halubajskog zvončara bude dio EXPO Dubai, odnosno da bude uključena u izložbeni postav paviljona Hrvatske, što pokazuje koliko je zvončarska tradicija važna i koliko doprinosi ne samo turističkom posjetu, nego i promociji identiteta regije i njezine atraktivnosti, pojasnila je direktorica Irena Peršić Živadinov. Zimski turizam Činjenica da se kroz duga stoljeća sačuvalo tradiciju zvončara, posebnost je koja je postala dio ne samo kulturnog nasljeđa regije, već i sastavni dio turističke ponude koja ističe Kvarner i svrstava nas među europske destinacije koje aktivno štite i žive svoje nasljeđe. Uz to, blage mediteranske zime naša su komparativna prednost koja upravo u vrijeme karnevalskih događanja olakšava boravak na otvorenom i druženje, kao i uživanje u specifičnoj gastronomskoj ponudi koja prati karneval, prezentaciju tradicijskih običaja, ali i ponudu suvenira. Kombinacija svih ovih faktora zapravo je postala dobar preduvjet da se na Kvarneru razvije specifična ponuda zimskog kulturnog turizma. Ono što je pak po pitanju karnevalske i zvončarske tradicije dio samoga kraja koji ih je i stvorio, buduća je Kuća Halubajskog zvončara, zatim projekt Halubajski zvončari i nedavno postavljene siluete Grobničkog dondolaša, ali i Zvončarska muzejska zbirka u Rukavcu. Njihova je uloga vrlo slojevita, te se reflektira na čitav niz elemenata koji očuvanjem takve kulture doprinose i samom turističkom proizvodu. Prije svega doprinose edukaciji o zvončarskoj tradiciji, baš kao što su i odlični primjeri kako nastaviti s njezinim očuvanjem. Elementi su to koji će goste i u ljetnim mjesecima upoznavati s posebitostima ovog dijela Hrvatske, vrlo vjerojatno i nemali broj njih privući na sama karnevalska zbivanja koja bi inače svoj vrhunac imala u veljači i ožujku, no kako je pandemija već drugu godinu zaredom zaustavila tradiciju, neka od karnevalskih događanja su premještena na sam kraj kalendarskog proljeća, tako da će ove godine upravo ona biti uvod u samo srce, prema prvim pokazateljima – uspješne sezone.

Marijana Kalčić, direktorica Turističke zajednice općine Matulji

Ni straha da će se užanca zatrt aš judi decu od mićega vade ča i kako delat

Zvončari i cela pusna i maškarana užanca va našen kraje su neč z čen se ponosi saki građanin općine Matulji aš to j’ živa tradicija, to je neč ča žive i niš tu ne rabi zmišjat nego rivat naprvo.
Činjenica da j’ to prepoznal i UNESCO i stavil na listu nematerijalne kulturne baštini sveta, temu dava dodatnu važnost i težinu.

Marijana Kalčić, direktorica Turističke zajednice općine Matulji

Straha da će se užanca zatrt ni aš judi ki su va ten svoju decu od mićega vade ča i kako trebe delat. Jako j’ važno da se tradicija čuva i voli, se kako bimo se još let i let naprvo mogli dičit z onen ča imamo, a to je jedna od veleh posebnosti, ne samo va našoj zemje, nego i puno, puno šire, poručila je Marijana Kalčić, direktorica Turističke zajednice općine Matulji.

Marina Jurić, direktorica Turističke zajednice općine Viškovo

Halubajski zvončari – trajni čuvari tradicije

Općina Viškovo prostor je na kojem se na jedinstven način isprepliću četiri kulturna dobra upisana na UNESCO-ovu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastavštine, Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja, Umijeće suhozidne gradnje i Mediteranska prehrana na hrvatskom Jadranu, njegovoj obali, otocima i dijelu zaleđa. Jedinstven splet nematerijalnih kulturnih dobara značajna je komparativna prednost Općine Viškovo koja se, upravo kroz njihovu promociju i valorizaciju, razlikuje od svoga okruženja te brendira kao destinacija u kojoj se odjeci tradicije stapaju sa suvremenim načinom života, istaknula je Marina Jurić, direktorica Turističke zajednice općine (TZO) Viškovo.

Marina Jurić, direktorica Turističke zajednice općine Viškovo
SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

– Svake godine u vrijeme pusta, na Pusnu nedjelju, Pusni ponedjeljak i Pust, Halubajski zvončari započinju tradicionalan ophod selima Halubja i Kastavštine prema davno ustaljenoj ruti. Obilazeći dvadesetak sela dnevno, zaustavljaju se u svakom na okrjepi i druženju s domaćinima, čime se pridonosi rastu osjećaja zajedništva i održavanja ove žive tradicije. Istaknula bih i kako iduće godine očekujemo dovršetak Kuće halubajskega zvončara, čija je izgradnja u tijeku, a u kojoj ćemo na moderan i inovativan način imati jedinstvenu priliku doživjeti ovu visokovrijednu tradiciju, istaknula je Jurić.

Saša Brusić, voditelj Turističkog ureda TZ-a grada Kastva

Glas o pusnim užancama sve se više čuje i izvan našeg kraja

Zvončarski ophodi bitan su dio mesopusne tradicije i na području grada Kastva, i prirasli srcu Kastavcima. Uvrštavanje na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine dodatno je priznanje koje nas čini još ponosnijima. Područje Kastva tradicionalno ophode Frlanski i Mučićevi zvončari, a na Pusni pundejak u Kastav dolaze Halubajski zvončari. Glas o pusnim užancama Kastavštine sve se više čuje i izvan našega kraja, i to je postao čest razlog posjeta domaćih i stranih turista i izletnika. Osim zvončara, tu su i druga događanja naša četiri pusna odbora – Rubeši, Spinčići, Trinajstići i Jurčići, koji i ove godine održavaju tradiciju koliko se to moglo s obzirom na situaciju.

Nedostaju nam pusni tanci u kastavskoj sportskoj zoni koji su imali izvrstan odjek zadnjih godina, kao centar karnevalske zabave cijelog ovog područja. Ove su godine izostali zbog pandemije, no nadamo se da se sljedeće godine vraćamo na klasično 5. godišnje doba uz puno pusnih druženja, zabave i veselja, istaknuo je Saša Brusić, voditelj Turističkog ureda Turističke zajednice grada Kastva.