Željko Heimer: Komu pravo, komu krivo, Rijeka danas ima dvije zastave, riječku je trobojnicu nužno prihvatiti

Svečana zastava ne podliježe potrebi odobravanja, pa je grad 2020. usvojio posebnu zastavu, koja je riječka trobojnica s cjelovitim povijesnim grbom. Ona se treba isticati stalno na štandarcu na Trgu Riječke rezolucije, ali i u drugim svečanim prilikama. Smatram da je riječku trobojnicu nužno prihvatiti kao dio hrvatskog veksilološkog korpusa i hrvatske simboličke baštine, što ona zasigurno i jest, reći će Heimer

povezane vijesti

Prijavite svoje projekte uređenja susjedstva na Riječki program lokalnog partnerstva
Sadnjom stabala uz cestu D-404 u Rijeci započeli projekti ozelenjivanja grada
U Kampusu na Trsatu se otvara vrtić: “Kapljica” će biti jedinstven koncept u Hrvatskoj i šire

Svaki grad ima svoju zastavu i grb pa tako i Rijeka. No, točnije bi bilo reći da Rijeka trenutno ima dvije zastave, službenu: plave boje sa žuto uokvirenim grbom s dvoglavim orlom u sredini, te svečanu koju je gradsko vijeće onomad odobrilo 1870. godine – trobojnicu vodoravnih pruga tamnog karmina, zlatnožute boje i ultramarina. Na sredini svečane zastave nalazi se povijesni grb Grada, također s dvoglavim orlom.

Kako je došlo do toga da Rijeka ima dvije zastave u novoj monografiji »ab ovo«, opisuje dr. sc. Željko Heimer, predsjednik Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te predsjednik Međunarodne federacije veksiloloških udruga (FIAV). »Zastave Rijeke – monografija 200 godina borbe grada za pravo na svoju zastavu« tako donosi iscrpnu povijest riječke gradske zastave, kao i mnogih drugih koje su bile i jesu u upotrebi u Rijeci, brodske, sportske, vjerske… Krenuli smo zato i mi od početka, prvoga pojavljivanja zastave Rijeke. Kako će podcrtati naš sugovornik, prve zastave koje se na ovaj ili onaj način povezuju s Rijekom pojavljuju se na portolanima – pomorskim navigacijskim kartama koje se rabe od 13. do 17. stoljeća.
– Na tim se portolanima prikazuju zastave pojedinih lučkih gradova ili njihovih vladara, pa se tako na jednoj karti iz 1594. godine, koju je izradio Joan Oliva, u blizini lokacije Rijeke uz naziv Fiume prikazuje tadašnja habsburška zastava – žute boje podloge s prikazom crnog raskriljenog dvoglavog orla. Takva se habsburška zastava rabi kao pomorska zastava u Monarhiji od druge polovine 15. stoljeća u mnogim varijacijama detalja prikaza sve do 1786. godine kada se u mornaricu uvodi suvremena austrijska crveno-bijelo-crvena zastava, uvodno opisuje Željko Heimer.

Štandarci

Podsjetit će i kako je u Rijeci 1509. godine postavljen »štandarac« – stijeg odnosno jarbol, na kojem se isticala gradska zastava ili zastava vladara, na tadašnjoj obali ispred gradskog tornja, a koji je danas postavljen u dvorištu palače Municipija, tj. na Trgu Riječke rezolucije.
– Štandarci su u to vrijeme bili uobičajeni i u mnogim drugim gradovima na Jadranu i mnogi su sačuvani do danas. Možemo pretpostaviti da je na riječkom štandarcu bila istaknuta upravo takva habsburška žuta zastava s crnim orlom, govori Heimer.

O tome koja se zastava u idućim stoljećima vijorila na »štandarcu« nema konkretnijih podataka, ali naš sugovornik kaže kako možemo pretpostaviti da je promjena pomorske zastave u austrijsku crveno-bijelo-crvenu, rezultirala time da je i ta nova crveno-bijelo-crvena zastava postavljena na štandarcu.
– Kobler o tome navodi samo tvrdnju da se »stari još sjećaju« kako je prije napoleonskih osvajanja na štandarcu isticana takva zastava s riječkim grbom u sredini. No, osim tih »sjećanja« nemamo drugih dokaza. Kako bilo, kada je grad oslobođen od francuske vlasti 1813. godine, na štandarcu je istaknuta i odobrena za gradsku zastavu upravo takva crveno-bijelo-crvena zastava s gradskim grbom u sredini. To je zapravo prva gradska zastava koju imamo dokumentiranu. Ona nije bila dugog vijeka, jer je 1835. grad došao pod ugarsku upravu, a podloga zastave promijenjena je u ugarske boje crveno-bijelo-zeleno s gradskim grbom u sredini. U revolucionarnim gibanjima 1848. Rijeka je nakratko i pod upravom hrvatskih vlasti, a čak je nakratko uporabljena i hrvatska trobojnica s gradskim grbom, opisuje naš sugovornik.

Jedna od »zastava svijeta«

Povijest Rijeke je, kao što znamo, burna, a dobro je poznata crtica kako je jedno vrijeme Rijeka bila u statusu Slobodne Države. No, u tim burnim vremenima na kraju Prvog svjetskog rata riječka je zastava zapravo ostala u načelu i formalno nepromijenjena, crveno-žuto-plava s grbom u sredini, kaže naš sugovornik.
– Osnivanjem Slobodne Države Rijeke i njezinim međunarodnim priznanjem, gradska je zastava zapravo postala jedna od »zastava svijeta« – zastava jedne suverene države, ma koliko to bilo kratkotrajno. To riječku zastavu smješta u jednu »višu« klasu među drugim gradskim zastavama u široj regiji. No, nije sve tako jednostavno. D’Annunzijeva vladavina donijela je niz zastava u Rijeku, od kojih neke uključuju riječku i talijansku zastavu kao elemente dizajna. Tako se te dvije trobojnice nalaze u repovima zastave Kvarnerskog Namjesništva. Osim toga iredentistički elementi unose još jednu važnu promjenu u gradski grb – pa slijedom toga i u zastavu. Naime, oni uklanjaju jednu glavu iz heraldičkog prikaza orla, smatrajući dvoglavog orla »njemačkim«, a jednoglavog »rimskim«, govori Heimer.

Dodat će kako se i te revolucionarne 1848. pojavila ideja o riječkim gradskim bojama temeljenim na grbu koji je gradu dodijelio car Leopold I. grbovnicom 6. lipnja 1659. godine.
– Grb u ovalnom štitu crvene boje prikazuje dvoglavog orla u vrlo specifičnom položju obaju glava okrenutih na heraldičku lijevu stranu (promatraču nadesno), stoji na stijeni u moru i jednom nogom pridržava vrč iz kojeg istječe voda. Orao je nadvišen carskom krunom, a ispod štita nalazi se vrpca s latinskom geslom »Indeficienter« – u značenju nepresušna. Geslo kao i prikaz u grbu odnosi se na Rječinu, govori Heimer.

Zaboravljeno pitanje

Dodaje kako su riječki revolucionari rabili kokarde u crvenoj, žutoj i plavoj, a municipalno redarstvo je dobilo odore tih boja.
– No, nakon revolucije municipalne vlasti raspuštene su u cijeloj državi u vrijeme tzv. Bachovog apsolutizma, pa je i pitanje gradske zastave zaboravljeno. Tek je ponovnom uspostavom gradske autonomije 1858. pokrenuto to pitanje, no carska je odluka bila da se ponovo odobri ona ranija austrijska crveno-bijelo-crvena zastava, kaže.

Priča o riječkoj zastavi dobiva svoj nastavak u veljači 1870. kada je gradska skupština zaključila da želi uspostaviti svoju vlastitu zastavu te je nova zastava Grada Rijeke usvojena 19. veljače 1870. godine, a odobrena 18. studenoga iste godine.
– Rijeka je u procesu dualizacije Monarhije u međuvremenu opet prešla pod ugarsku upravu. Gradske su vlasti nakon dugotrajne birokratske borbe ishodovale dozvolu ugarskog ministarstva unutrašnjih poslova, koje je bilo nadležno za odobravanje gradskih simbola, za pravu gradsku koja se ne temelji ni na jednim nacionalnim bojama – zastavu crveno-žuto-plavih pruga s gradskim grbom u sredini. To je zastava Grada Rijeke koju je Grad, s varijacijama stilskih prikaza grba, koristio od tada pa sve praktično do kraja njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu, podcrtava Heimer.

O Željku Heimeru

Biografski podaci našeg sugovornika reći će kako je od 1999. godine časnik u Oružanim snagama Republike Hrvatske, trenutno s činom pukovnika roda veze. Diplomirao je na FER-u kao inženjer industrijske elektronike, a doktorirao na FFZG-u disertacijom »Identitet Oružanih snaga Republike Hrvatske iskazan zastavama iz Domovinskog rata i nakon njega«. Strast za zastavama formalizirao je kroz rad u udrugama i savezima, kao i pisanjem knjiga i mnogih radova. Predsjednik je Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva (HGZD) te predsjednik Međunarodne federacije veksiloloških udruga (FIAV). Autor je djela »Grb i zastava Republike Hrvatske«, »Grbovi i zastave Grada Zagreba« kao i još nekoliko monografija, a među kojima je najnovija – ona o riječkoj zastavi. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović odlikovao ga je Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana, za rad na promicanju hrvatske heraldičke i veksilološke baštine, a predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Prije no što je izabran za predsjednika FIAV-a 2019. godine, za svoj rad u veksilologiji FIAV mu je dodijelio 2015. počasni naslov Fellow of the Federation (FF), a za izvanredan originalan doprinos veksilološkoj znanosti 2017. i svoje najviše priznanje Laureate of the Federation (LF).

No, do određenih promjena ipak dolazi pripojenjem Rijeke Italiji, iako će Heimer reći kako je heraldičko povjerenstvo u Rimu pokušalo dugo zadržati izvornog dvoglavog orla u grbu.
– Unatoč tome, Talijanaši na terenu već su u ranim 1920-ima u praksi rabili isključivo jednoglavog orla, a u Italiji je nakon aneksije 1924. zastava s jednoglavim orlom i formalno usvojena 1935. godine. U skladu s talijanskom heraldičkom i veksilološkom praksom, osim zastave usvojen je i gonfalon, viseća svečana zastava – koja je s jedne strane prikazivala gradski grb, a s druge trobojnicu crveno-žutu-plavu, a imala je niz repova u donjem dijelu. Osim toga, u tridesetim godinama svim je grbovima gradova i pokrajina u Kraljevini Italiji dodan element fašističke simbolike – tzv. capo de littorio, liktorsko zaglavlje, crveno polje uz gornji rub štita u koje je liktorski snop, fascio, prikazan ovjenčan zelenim grančicama s trobojnom vrpcom. Ta je promjena u Rijeci formalizirana Ukazom premijera Mussolinija 24. srpnja 1941. godine, opisuje naš sugovornik.

Oslobođenje grada

Završetak Drugog svjetskog rata i oslobođenje Rijeke 3. svibnja 1945. od njemačkih vlasti donose novu promjenu u veksilološkoj i heraldičkoj povijesti grada na Rječini. Uspostavom Jugoslavije gradski se simboli praktično prestaju rabiti već u prvim godinama novog režima pa tako nestaje i riječke trobojnice. Tek se sredinom šezdesetih godina počinju usvajati grbovi i zastave u pojedinim većim gradovima. Rijeka je bila jedna od njih, pa je tako 1967. godine za novu gradsku zastavu usvojeno sasvim drugačije rješenje prema dizajnu Dorijana Sokolića, koje odstupa od povijesnih uzora, navodi Heimer.
– U svjetloplavom polju neuobičajeno dugačke zastave, službeno je bila propisana u razmjeru širine i dužine 1:4, uz koplje se nalaze dva bijela pravokutna trokuta koji dosežu vrhovima do tri petine dužine zastave, a koja razdvaja svjetloplava pruga polja širine četvrtine zastave. Simbolično je time prikazana delta Rječine, pa čak u neku ruku možemo reći, prikazujući suvremenim grafičkim izričajem istu ideju koju prikazuje i Leopoldov grb iz 17. stoljeća. Ipak, u to doba usvojen je grb koji prikazuje samo vrč iz kojeg istječe voda, bez orla, ni jednoglavog ni dvoglavog, i bez krune i bez gesla. Međutim, zanimljivo je primijetiti da ni ta zastava ni taj grb ne sadrže crvenu petokraku zvijezdu, što je bio praktično redovit element simbolike toga razdoblja, podcrtat će.

Zastava Sušaka nije zabilježena

Sušak je danas dio Rijeke, no on je ukazom Petra I. proglašen gradom 23. listopada 1919. godine. O heraldici Sušaka dr. sc. Željko Heimer reći će kako su zabilježeni povijesni pečati koji prikazuju zaštitnika sv. Lovru, ali oni nisu imali svojstvo grba.
– Kada je Sušak dobio status grada, nije imao grb sve do 1936. kada se počinje rabiti prikaz Omera Mujadžića koji prikazuje kulu na zelenom brijegu nad morem na kojem plovi jedrenjak. Zastava Sušaka nije zabilježena, iako je zabilježeno i sačuvano nekoliko zastava građanskih udruga iz toga razdoblja. No, one ne sadrže specifičnu sušačku simboliku, kaže Heimer.

Godinu po godinu, tako stižemo i do osamostaljenja Republike Hrvatske, koje je ponovo donijelo promjenu u riječkoj veksilološkoj zbilji. Naš sugovornik smatra kako su nove hrvatske vlasti devedesetih, kao i one u svim prethodnim razdobljima, pokazale zazor prema autohtonim riječkim simbolima.
– Jednima su ti simboli bili »okaljani« od iridentista i autonomaša, drugima su nehrvatski zbog njihovog izvorišta u grbu cara Leopolda I., koji je pogubio Zrinske i Frankopane, a neki su smatrali da ujedinjeni grad Rijeka, koji danas sadrži i nekadašnji Sušak pa i druge jedinice, treba izražavati više od samo povijesno riječkih simbola. Iako je grad inicijalno usvojio trobojnicu i povijesni grb – u skladu s proklamiranim načelima središnjih državnih tijela nadležnih za odobravanje gradskih grbova – oni nisu dobili »zeleno svjetlo« iz Zagreba, kaže Heimer.

Svečana zastava

Iz povijesnog grba tako je uklonjena carska kruna, kao i geslo na vrpci ispod štita, a umjesto crveno-žuto-plave trobojnice kao kompromis gradske su vlasti prihvatile svjetloplavu zastavu s grbom u sredini – što je Ministarstvo uprave i odobrilo 1998. godine.
– Dio građana i gradskih stranaka nije se pomirio s time i kroz godine, s manje ili više intenziteta, pokušavali su legitimirati povijesnu riječku zastavu. Prilika se ukazala 2016. godine, kada je dobivena načelna suglasnost iz Ministarstva da bi se povijesna zastava s odobrenim grbom mogla prihvatiti. U Hrvatskoj je prihvaćen sasvim pristojan broj povijesnih gradskih zastava gdje je to bilo moguće utvrditi, a tek tamo gdje nema povijesnih presedana išlo se na jednobojne zastave sukladno općem pravilu utvrđenom u Ministarstvu, opisuje naš sugovornik.

No, na kraju je nadležno Ministarstvo ipak odbilo prihvatiti povijesnu crveno-žuto-plavu trobojnicu te je grad posegnuo za još jednim kompromisom. U devedesetima se uobičajilo da gradovi i općine usvajaju i rabe posebnu svečanu zastavu, najčešće u obliku gonfalona, koja sadrži natpise i dodatne simboličke elemente koji ne ulaze u stroge okvire koje pripisuje Ministarstvo.
– Takva svečana zastava ne podliježe potrebi odobravanja, pa je grad 2020. godine usvojio posebnu svečanu zastavu, koja je riječka trobojnica s cjelovitim povijesnim grbom. Ova se zastava treba isticati stalno na štandarcu na Trgu Riječke rezolucije, ali i u drugim svečanim prilikama. Smatram da je riječku trobojnicu nužno prihvatiti kao dio hrvatskog veksilološkog korpusa i hrvatske simboličke baštine, što ona zasigurno i jest, reći će Heimer. I tako komu pravo, komu krivo, Rijeka danas ima dvije zastave.