Vijest da je Europska konfederacija velikih obitelji (ELFAC), organizacija koja okuplja udruge velikih obitelji iz cijele Europe, ovih dana upravo krčku obitelj Toljanić proglasila Europskom velikom obitelji 2020. godine, nije iznenadila nikoga, naravno osim skromnih i samozatajnih članova spomenute vrbničke »fameje« za koju nitko ne može osporiti da je posebna, drukčija i »naj« u mnogim pogledima.

Majka obitelji, a odnedavno i baka, Katarina Toljanić, koja je proteklog proljeća, znamo to svi, spletom nesretnih okolnosti izgubila svog supruga Franju, brižnog oca njihovo dvanestero djece, u razgovoru koji smo jučer poveli nije krila svoj ponos osvojenim naslovom europske velike naj-obitelji, a još manje svime onim što je tijekom više od dva desetljeća njihova zajedničkog života vodilo do te titule koja je, kaže nam, i njoj, ali i djeci, mnogo više od tek pukog priznanja.

Još složniji i povezaniji

– Ganuti smo ovim, prvim, a vjerujem ne i posljednjim našim »ostvarenjem« koje smo zajednički kao obitelj zaslužili bez fizičke prisutnosti našeg tate, mog pokojnog supruga Franje čiji gubitak, znaju to svi koji su izgubili nekog bližnjeg, nikad ništa ne može popraviti, zaliječiti i nadomjestiti, rekla je naša sugovornica – hrabra i čvrsta otočanka.

Priznala je i da je upravo ovaj kasnojesenski period, onaj između blagdana Svih svetih i Božića, vrijeme u kojem su dosad svi zajedno u obitelji najviše i najintenzivnije uživali u svom zajedništvu.

– Upravo je ovo vrijeme ono tijekom kojega smo, nakon uvijek žurnih i radnih turističkih sezona, a potom i berbi, unutar obitelji uspijevali se napokon najintenzivnije i najpredanije posvećivati jedni drugima, provoditi svo vrijeme svijeta jedni s drugima i guštati u svim čarima obiteljskog zajedništva koje je sa svakim novim članom naše brojne obitelji uvijek bivalo sve ljepšim i potpunijim.

Ove godine mog supruga u to »naše« vrijeme nema prvi put, zbog čega nam nije lako, ali smo i sad također složni i ujedinjeni u obitelj te ujedno i potpora jedni drugima u nastojanjima da nastavimo živjeti onako kako smo to i dosad činili, kako bi moj Franjo i želio da nastavimo dalje, nastavlja Katarina.

Ne skriva da i njoj osobno, jednako kao i njenoj djeci, osvojena vrijedna nagrada mnogo znači te da na nju gleda i kao »na potvrdu da te i dalje netko spominje i misli o tebi, odnosno da nisi prepušten sam sebi«.

– Ovo je neupitno za sve nas bila grozna godina, godina u kojoj smo se uz sve ono ružno i neizvjesno s čime smo već neko vrijeme svi suočeni, mi morali nositi i s neopisivom osobnom tragedijom koja nas je potresla, ali i učinila jačima te još složnijima i povezanijima.

Djeca su se, nažalost, osim s boli uzrokovanom gubitkom oca, morala nositi i sa strahom što ćemo i kako dalje te su svi, od onih najmlađih do najstarijih, zapravo morali odrasti preko noći, kazuje nam ova otočanka.

– Činjenica da smo u trenu ostali bez glave obitelji, oca i muža koji je o svemu brinuo i sve vodio, k tome i u svemu čega se dotaknuo bio i uspješan, potakla je svakog od nas koji smo za njim ostali da stavimo glave, ali i naša srca na kup, da se posložimo i presložimo te da se još zbliženiji uhvatimo svatko svoga posla, svatko u onome za što je sam procijenio da može dati najveći doprinos.

Nema vremena za tugu

Naravno da u tome nismo bili sami, da su uz nas i s nama svo vrijeme bili i svi ostali članovi naših obitelji s kojima smo sad uistinu srasli u jednu veliku, proširenu familiju koja uistinu funkcionira kao jedno biće.

Kažu da ti Bog nikad ne povjeri nositi križ teži od onog koji sam možeš nositi i to je, usudila bih se to danas posvjedočiti – uistinu tako. U svakom segmentu našeg života pokazalo se da je tako uistinu i bilo te danas s ponosom mogu reći da smo nastavili funkcionirati na najbolji, u ovakvim okolnostima mogući način, iako svatko od nas s nekim novim teretom na koji još dojučer nije računao i s kojim se nosimo najbolje što znamo i umijemo.

Najveći je teret, ne krijem to, pao na Antona Brusića, najstarijeg sina najstarije Franjine sestre, koji je i prije smrti mog pokojnog supruga bio najviše uključen u poslovne i razvojne projekte naše tvrtke, odnosno obiteljske zadruge.

Zahvaljujući njemu, ali i svima ostalima koji su nastavili raditi i graditi ono što je započeo graditi moj pokojni suprug, stvari su uistinu krenule naprijed tempom kojim ne možemo, niti smijemo biti nezadovoljni, unatoč ovakvoj izazovnoj, pandemijom koronavirusa obilježenoj godini, kakvu nitko nije mogao očekivati i kakva se, nadam se, neće više ponoviti.

Upravo slijedeći životnu radost i optimizam mog supruga kojeg baš ništa i nikad nije moglo zaustaviti u njegovoj potrebi da stvara, i mi smo se uhvatili u koštac s izazovima pred kojima smo se našli i eto, uspjeli im se othrvati najbolje što smo mogli, zaključila je naša sugovornica, priznajući da joj se u proteklim mjesecima nerijetko činilo da nema vremena niti za sjesti, oporaviti se, ponekad čak niti za tugovati, a pogotovo ne za predati se očaju.

“Svi Toljaniæevi ljudi” – èlanovi obitelji Toljaniæ i Brusiæ – osnivaèa i vlasnika PZ Gospoja snimljeni na otvorenju njihova vinotela. Obiteljska tragedija koja je slijedila koju godinu kasnije, kaže nam Katarina Toljaniæ, sve ih je još više povezala i uèvrstila u obiteljskom zajedništvu koje je sad prepoznato, i nagraðeno, i na europkoj razini (MLADEN TRINAJSTIÆ, 30.11.2020)

Uključivanjem svih u obitelji u naš ugostiteljski, turistički i vinarski posao, uz zadržavanje i ljubomorno njegovanje svega onog što smo kao obitelj jedni drugima i dosad značili, mogla bih reći i da se na neki neobičan i neočekivani način ispunila želja moga pokojnog supruga koji je, iako zasigurno ne na ovaj način, ipak to oduvijek želio oživotvoriti, zaključila je naša sugovornica.

Inače, za zasluženo osvojeno priznanje Toljaniće je nominirala udruga Obitelji 3plus koja okuplja obitelji s troje ili više djece u Hrvatskoj. Obitelj Toljanić s 12-ero djece jedna je od najpoznatijih višečlanih obitelji u Hrvatskoj koja je, uz velike obiteljske obveze, uspjela stvoriti uspješnu tvrtku s više od 50 zaposlenika, izvijestili su i u samom obrazloženju njihove nominacije iz spomenutog nacionalnog udruženja koje se ove godine zapravo prvi put uključilo u taj međunarodni, sveeuropski odabir velike naj-obitelji.

Ova posebna vrbnička obitelj spomenuti je naslov osvojila u konkurenciji čak tisuću obitelji s troje i više djece što, kažu to i sami, dodijeljeno im priznanje čini još vrednijim.

Važnost suživota pod jednim krovom

Katarina Toljanić rekla je i kako su svi u njenoj obitelji bili iznenađeni već samom informacijom da ih je udruga Obitelji 3plus odlučila nominirati za tu nagradu, i to najviše stoga što su spoznali da postoji netko tko, poput njih, smatra bitnim ukazati na važnost odrastanja, odgoja, a na kraju krajeva i suživota trinaestero osoba raznih uzrasta pod jednim krovom.

– Kad smo doznali da nam je dodijeljena titula europske velike obitelji 2020. godine, iznenađenje je bilo još i veće, posebno u ovom, za nas teškom i izazovnom razdoblju života, zaključila je Katarina Toljanić.

U Europi 9 milijuna velikih obitelji

Udruga Obitelji 3plus okuplja gotovo tisuću obitelji u kojima živi oko 6.000 članova (roditelja i djece). Svojim djelovanjem ta organizacija nastoji doprinositi stvaranju boljih uvjeta života za obitelji u Hrvatskoj, a osobito onih s troje ili više djece.

Europska konfederacija velikih obitelji (ELFAC) okuplja pak udruge velikih obitelji diljem Europe i trenutno predstavlja više od 60 milijuna europskih građana, odnosno devet milijuna velikih obitelji.

Cilj njena djelovanja je promovirati društvene i ekonomske interese obitelji, a posebice onih većih, članovima brojnijih, za koje smatraju da doprinose razvoju i napretku društva, te da im je potrebna solidarnost i podrška kroz poticajne i podržavajuće obiteljske politike.

Hrvatska Udruga obitelji s troje ili više djece članica je Europske konfederacije velikih obitelji od svoga osnutka, odnosno od 2018. godine.