U Rijeci se ovih dana održava tradicionalni Tjedan sv. Vinka Paulskog koji će završiti 27. rujna, na blagdan toga velikog sveca, milosrdnog čovjeka, zaštitnika i prijatelja siromaha. Kao i mnogih prethodnih godina Tjedan organizira Udruga Depaul Hrvatska – Kuća utočišta, dnevni centar za beskućnike i ostale marginalizirane osobe grada Rijeke. Tih je tjedan dana nova prilika za potporu toj Kući koja pomaže najsiromašnijima među nama, za upoznavanje njezinog rada te djelovanja i karizme sv. Vinka Paulskog, koji je Depaulu trajno nadahnuće. Tim povodom razgovarali smo sa s. Veronikom Milom Popić, predsjednicom Depaul Hrvatske i voditeljicom Kuće utočišta.

Gladnog nahraniti

Depaul je međunarodna vinkovska karitativna organizacija, sjedište joj je u Londonu, a svoje podružnice ima u sedam zemalja svijeta – od kojih je jedna Hrvatska – i one svugdje djeluju na isti način, ali prilagođeno lokalnom kontekstu. U našoj zemlji djeluje Udruga Depaul Hrvatska sa sjedištem u Rijeci, u Kući utočišta u sklopu Samostana sestara milosrdnica, s ulazom u Ulici obitelji Duiz. Ta je Kuća otvorena svaki dan u tjednu, po cijele dane, i u nju redovito na mjesečnoj bazi dolazi više od 100 korisnika, beskućnika i osoba koje su u riziku beskućništva. Pristup Kuće utočišta našim najugroženijim sugrađanima je cjelovit pristup osobi, a počinje od temeljnoga – od tri obroka dnevno, od »gladnog nahraniti«. To je tema razgovora sa s. Veronikom Milom Popić.

U Kuću utočišta došli smo u vrijeme doručka, sve je bilo puno toplih, finih mirisa obiteljske kuhinje, puno staloženosti i jednostavnosti, a dočekala nas je divna, skladna, vedra ekipa djelatnika i volontera, punih ruku posla, već pomalo i u pripremama ručka. I naravno s. Veronika, srdačna i vedra, iako smo joj na licu čitali umor, blaga i ozbiljna, i krhka i snažna, požrtvovna i hrabra, koncentrirana i organizirana iz minute u minutu, ali istovremeno i uvijek dostupna za korisnike i kolege u Kući utočišta.

– Kuća utočišta izgrađena je i počela raditi 2007. godine, a od 2017. vodi ju Depaul Hrvatska. Iako nismo ustanova koja pokriva cijelu Hrvatsku, ona je na razini naše zemlje vidljiva i prepoznata kao djelovanje koje vrijedi poduprijeti. Trebalo je vrijeme da se to dogodi, ali naše sestre milosrdnice samozatajno su djelovale desetljećima prije nego su ovu kuću izgradile – siromašni su uvijek dolazili na njihova vrata i primali pomoć. I mi danas, Depaul, djelujemo sa željom da o nama govore djela, više nego riječi. Cilj je da to što činimo bude djelotvorno, da donosi ljudima novi život. To govore svjedočanstva ljudi koji ovamo dolaze, kaže nam s. Veronika Mila Popić.

Ruka koja se daje

Mnogima ste vratili nadu, život vratili u normalne tokove.

– Da, dostojanstvo i nadu, što vraća život. Kad o tome govorim, mislim i na to koliko su naši kriteriji utvrđivanja djelotvornosti drugačiji od kriterija koje bi možda imalo potrošačko društvo. Treba razumjeti da vratiti dostojanstvo nekoj osobi i kroz to gledati našu uspješnost znači osobu s ulice pozvati u Kuću utočišta, pozvati je ponajprije da bude s nama, potom da počne redovito dolaziti na obroke i da poslije nekog vremena bude motivirana provoditi osobnu higijenu – sve su to za nas veliki uspjesi. Zato je ključno shvatiti da parametre utvrđivanja uspješnosti treba drugačije primjenjivati.

Naša uspješnost je na primjer vidljiva i u izuzetno dobroj suradnji s riječkim Medicinskim fakultetom, koji je u našem susjedstvu. Najčešće će se pomisliti da je ta suradnja na edukativnoj razini. No, mi s tim fakultetom imamo sjajnu suradnju u društvenom poduzetništvu, kroz naš program »Ruka koja se daje«. Dvojica naših korisnika, koji zbog različitih poteškoća ne bi mogli raditi u nekom drugačijem okružju, rade kod njih na uređivanju i održavanju okoliša zgrade i u tome su vrednovani kao dobri djelatnici. Kvalitetno obavljenim poslovima vraćaju svoje dostojanstvo, ali i dobivaju naknadu za svoj rad. Putem raznih naših programa mnogi su ostvarili velike iskorake. Imamo osoba koje su nekada bile beskućnici, a sada su sretno oženjeni muškarci i žene, imaju obitelji, djecu; potom tu su osobe koje su izašle iz beskućništva, a sada imaju smještaj, rade. Ili oni koji su radikalno smanjili unos supstanci zbog rehabilitacijskog programa u Vrtu beskućnika.

Tjedan sv. Vinka Paulskog počeo je pozivom ljudima dobre volje da pomognu djelovanje Kuće utočišta i da upoznaju njezin rad.

– Upravo tako kako kažete: pozivom ljudima dobre volje, a imati dobru volju znači imati ljubavi prema čovjeku. Cilj ovog Tjedna je pokazati djelotvornost ljubavi, za nas djelotvornost kršćanske ljubavi, posebno vinkovske ljubavi. Uvijek dođemo do toga da je važno djelima posvjedočiti da se doista može pomoći, djelotvorno pomoći čovjeku, unatoč tako brojnim preprekama na koje se može naići.

U jednoj godini imamo više značajnih događaja za Depaul i Kuću utočišta. U Tjednu sv. Vinka se usmjeravamo na sam lik Vinka Paulskog – nastojimo istaknuti osobitost djelotvorne ljubavi kroz poslanje sv. Vinka, odnosno naše poslanje. Pozivamo tada javnost da nas posjeti te pružamo različite sadržaje. Na primjer filmske, pa smo ovih dana gledali film o sv. Vinku, tu su i sadržaji za mlade, tribine kao što je tribina posvećena duhovnom zdravlju… U prosincu organiziramo »Jednu noć pod zvijezdama« – naše »spavanje vani«, u sklopu kojeg će biti i događaji s humanitarnim karakterom. Slijedi i Božić sa svojim sadržajima, a kod nas su oni više obiteljski, rekla bih. Susreti.

Najčešće samci

Ovogodišnji Tjedan odvija se pod geslom »Smjelost vinkovske ljubavi: za najsiromašnije – odvažno i kreativno«. Pojasnite nam to geslo.

– Vinko je imao smjelost, hrabrost, odvažnost. To znači čuti poticaje za činjenje dobra i odazvati se, činiti, djelima svjedočiti. Svi mi koji smo uključeni u djelovanje Depaul Hrvatske potaknuti smo pomoći nekoj osobi koja ovamo dođe. Ali to nije dovoljno, tek je početak čuti, vidjeti. Potrebno je poticaje primiti, odlučiti se, imati hrabrosti, a potom i odvažnosti za djelovanje koje je kreativno i originalno. Sve to skupa čini smjelost, i to ne bilo kakvu smjelost nego onu koja se tiče vinkovske ljubavi. Takva ljubav obuhvaća cijelog čovjeka, cijelu osobu, ide prema najzapuštenijima, takva je ljubav kreativna i domišljata. Kreativnost je pronalaziti načine kako ići prema nekome – to znači da ako vidim da jedan put ne donosi plod, neću odustati – pokušat ću ići drugim putem. Ne odustajemo od ljudi – nastavljamo uvijek buditi nadu i biti ljudi nade. Kad tako činiš, uistinu si kreativan, ne možeš nego biti kreativan u iznalaženju plodonosnih puteva do dobra osobe koja je pred tobom i s tobom.

Razgovaramo u vrijeme doručka. U blagovaonicu je došlo već 20-ak ljudi, osjeća se mir, da se ti ljudi osjećaju kao doma, sigurno, poštovano, sami uzimaju što žele, dočekuje ih lijepa riječ, preporuka što još imaju na raspolaganju, miriše kao doma u kuhinji.

– Sve je važno. Cijeli ovaj prostor blagovaonice i kuhinje, nastojimo oko čistoće i urednosti, tu je i miris hrane, pa i svi mi koji tu djelujemo trudimo se oko osoba koje nam dolaze na različitim mjestima: u kuhinji, uredu, skladištu s odjećom, praonici, u automobilu, vrtu… To je to. Svatko od korisnika ovamo dolazi s razlogom, kao što smo svi mi, koji ovdje radimo, ovdje s nekim razlogom. To je najveća istina: ili si potreban toga da drugima pomažeš ili si potreban pomoći dugih. Jedni druge nadopunjujemo i liječimo, rekla bih.

Redovito u našu kuću dolazi oko 110 ljudi u jednome mjesecu. Stopa smrtnosti naših korisnika je znatna u posljednjih nekoliko godina, ali uvijek dolaze novi. Mnogi od njih nisu beskućnici, imaju gdje stanovati, ali nemaju ni struje ni vode, stariji su, u jako lošoj financijskoj situaciji, nemaju dovoljnu mirovinu da bi mogli platiti to što bi trebali platiti. Zato je i značajan aspekt našeg rada prevencija beskućništva. Neki od njih ne bi preživjeli, odnosno postali bi beskućnici, da kod nas nemaju omogućenu na primjer prehranu. Dakle, naši korisnici su osobe koje su apsolutni beskućnici i oni koji su u riziku beskućništva. A rizik od beskućništva znači ekstremno siromaštvo koje vrlo brzo može dovesti do beskućništva zbog postojanja određenih praznina u sustavu, koje ne mogu osloviti potrebe osoba u takvim situacijama. Naši korisnici su najčešće samci, ili samci iz disfunkcionalnih obitelji, kao što su primjerice starije osobe koje imaju djecu, ali ne postoji nikakva povezanost s njima, dakle briga i pomoć.

Tijelo, psiha, duh

Kuća utočišta osigurava korisnicima doručak, ručak i večeru, i puno toga drugoga. To je, kako kažete, cjelovita briga za čovjeka.

– Tko god kod nas dođe, dođe zbog potrebe materijalne pomoći ili zbog neke psihofizičke teškoće. Ali, te potrebe ukazuju da je to simptom nečeg drugog, da su svi siromašni ljudi zbog nečega postali siromašni. Cjelovit pristup vodi do uzroka problema neke osobe. Ako zaista želiš pomoći čovjeku moraš imati cjelovit pristup, moraš mu dati hranu, moraš s njime popričati, reći i pokazati mu da ima i dobra na ovom svijetu, da i on može ići naprijed i razvijati to dobro u sebi. Dakle: tijelo, psiha, duh. Sve obuhvatiti. Uz uslugu prehrane, treba i mnogo toga drugoga. I zato je svaka osoba u našem timu djelatnika važna. Primjerice, putem projekta »S nama nisi sam«, financiranom iz Europskog socijalnog fonda, imamo zaposlene stručnjake – psihijatra, psihologa, socijalnu radnicu i medicinsku sestru. Putem projekta »Ozdravljeni za slobodu«, financiranom od strane Ministarstva rada, mirovinskog sustava i socijalne politike, oblikuje se program za osobe s problemom ovisnosti o alkoholu, uz stručnu superviziju. Volonterski djeluju naše zubarice (sa Studija za dentalnu medicinu u Rijeci), frizerka, pedikerka, studenti Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu… Volonteri koji nam pomažu na raznim područjima, pravo su obogaćenje jer donose svoja raznolika iskustva i osobnosti. Neki naši korisnici kažu da im je najvažnija interakcija, to što kada dođu ovamo znaju da mogu razgovarati s ljudima, da nisu sami. Otvorena vrata ove kuće nisu samo fizička vrata već osobe koje su ovdje – kao djelatnici i volonteri, tijekom 12 sati dnevno otvoreni su za potrebe naših korisnika. Siromaštvo je teško po sebi, slojevito je, pa donosi i određenu grubost, a na to se može odgovoriti samo dobrotom. To je ono što prepoznajem u svima onima koji se odluče djelovati u našim programima – bilo kao zaposlenici ili volonteri.

Kako i od čega danas živi Kuća utočišta?

– Prijavljujemo se na sve natječaje na koje možemo, na svim razinama – na natječaje različitih ministarstva, Županije, Grada, kao i europskih fondova, a pomaže nam i Riječka nadbiskupija. Zapošljavamo petnaest osoba, a svaka je od njih ključna za ostvarivanje pristupa cjelovite pomoći kojeg primjenjujemo. Proaktivni smo, želimo biti integrirani u lokalnu zajednicu, čega je primjer već spomenuta suradnja s Medicinskim fakultetom. Materijalno nam pomažu na primjer naši susjedi, mnogi drugi sugrađani, mali ljudi koji su uistinu veliki ljudi jer su trajno otvoreni djelotvornoj ljubavi. Podupiru nas određene tvrtke donacijama u naravi ili financijski, a također i pojedinci. To nam uistinu puno znači. Naglasila bih kao jedan važan aspekt našeg djelovanja radnu aktivaciju korisnika i to putem programa društvenog poduzetništva. Jedan je program »Ruka koja se daje«, kojim pružamo usluge građanstvu; drugi program je »Kruh sv. Vinka«, proizvodnja različitih prehrambenih artikala i za to ćemo, nadamo se, uskoro imati poseban proizvodni pogon; a treći je »Be-vrt«, u kojem proizvodimo sadnice, bioenzim i glistinac. Naši korisnici dio su redovitog tijeka djelovanja Kuće utočišta, nisu pasivni: uključuju se u različite pomoćne poslove i doprinose zajedničkom dobru. To je uistinu velika radost i dar: biti zajednica onih koji žele dobro jedni drugima i izgrađuju svoju malu zajednicu. Vrlo je važno razvijati tu svijest suodgovornosti. Najvrednije je to što postupno postajemo zajednica. To je i najteže – izgrađivati zajednicu, a to je i smjelost. Tako moramo činiti! I sve je to i terapija: vraćanje dostojanstva čovjeku.

Proizvodnja kruha

Mi smo jedina udruga u Hrvatskoj koja je usmjerena isključivo beskućnicima, što uključuje i prevenciju beskućništva u određenim situacijama. Kao što sam spomenula, želimo pomoći ondje gdje je praznina u sustavu, poslani smo onima do kojih pomoć ne dopire. I zato nam je važna dobra umreženost s našom lokalnom zajednicom, s institucijama i stručnjacima koji mogu pomoći na pojedinim područjima. Kuća utočišta nije mjesto gdje bi se osoba trebala zadržati do kraja života: naša je uloga osnažiti, pratiti, ponovno omogućiti dobre temelje izgradnje samostalnog života.

Treba li danas Kući utočišta nešto osobito?

– Potrebno je uvijek sve što treba jednoj obitelji. Trenutno smo posebno usmjereni prikupljanju sredstava za dovršavanje pogona za proizvodnju – za »Kruh sv. Vinka«. Taj će pogon omogućiti formalno zapošljavanje naših korisnika i naš postupan rast prema samoodrživosti dijela naših programa. Ukoliko nam netko želi pomoći donacijom, uvijek savjetujemo da nas prvo nazove i potom istaknemo što nam je najpotrebnije od artikala bilo koje vrste.

Nužna podrška šire zajednice

Kako je, ionako krajnje egzistencijalno ugrožene ljude, pogodila duga, visoka i još uvijek aktualna inflacija, velik porast troškova života, posebno hrane? Kako se poskupljenja odražavaju na Kuću utočišta, kuću koja ljude i hrani?

– Kad razmišljam o tome, prvo vidim zajedništvo svih nas koji ovdje radimo, cijelog tima djelatnika i volontera. Suočeni s ekonomskom krizom, mi smo postali kreativniji, iznalazimo načine kako da ne padne kvaliteta našeg rada, da imamo sve što nam je potrebno da bismo mogli učinkovito djelovati, jer osobe kojima smo usmjereni – naši beskućnici – to zaslužuju. Svaka osoba koja nam dođe to zaslužuje. Proaktivni smo, radimo kao tim – izgrađujemo međusobne odnose, a u redovite poslove uključujemo i svoje korisnike. Dakle, stvaramo zajednicu osoba koje jedni drugima žele dobro. I u tome nam je uistinu nužna podrška naše šire zajednice. Svaki artikl, svaka donacija – važna nam je.

Vinkovi utorci

Što su »Vinkovi utorci« Kuće utočišta?

– I to je u skladu s djelom sv. Vinka, njegovim naputkom da idemo prema ljudima, a da ne čekamo da oni dođu do nas – potrebno je pronaći ih ondje gdje oni jesu! Tako od 2017. godine svakog utorka navečer idemo k beskućnicima u gradu Rijeci, odlazimo na mjesta gdje oni jesu, a to su napuštene i ruševne zgrade, autobusne i željezničke postaje, parkovi, vozila… Naglasila bih da u vanjskom radu utorkom sudjeluju mladi volonteri, često studenti. Oni donesu izobilje kreativnosti, volje i hrabrosti. Vanjski rad pomaže nam pronaći nove korisnike. Vidimo da neki beskućnici dolaze i iz Zagreba i drugih mjesta u Hrvatskoj, najčešće ljeti. A vrlo često novi korisnici su osobe otpuštene iz različitih institucija koje nakon tretmana nemaju gdje ići. Njima smo mi jedina adresa koja je doista njihova, iako na njoj formalno ne stanuju, a mi nemamo uslugu smještaja. Cilj vanjskoga rada, koji se odvija i tijekom tjedna, je pozvati osobe koje susrećemo da dođu u Kuću utočišta. Radost nam je kad jedni drugima – beskućnik, dakle, beskućniku – kažu za nas, za Kuću utočišta, i tako postupno započnu primati pomoć na mnogim razinama.