RIJEKA – Sinodalnost izgrađuje Crkvu. Temeljno pitanje cijele sinode je koliko Crkva ostvaruje tu karakteristiku – zajedništvo vjere, zajedništvo sudjelovanja u cjelokupnom poslanju Crkve. Tako je svećenik mr. Mario Gerić, voditelj Povjerenstva za sinodalno savjetovanje Riječke nadbiskupije, rekao na nedavnom okruglom stolu »Riječka nadbiskupija – sinodalna Crkva. Izazovi i perspektive«. Tim je skupom u Riječkoj nadbiskupiji završena prva faza sinode cijele Katoličke crkve, koju je lani pokrenuo papa Franjo. Kako kaže mr. Gerić, sinoda dolazi od riječi sin hodos što znači zajednički hod, zajednički put, zapravo proces koji znači razmatranje cijele Crkve o zajedništvu koje se u njoj ostvaruje. Kao i sve biskupije u svijetu, i Riječka nadbiskupija je taj svoj hod – tzv. sinodalnim savjetovanjima – prolazila od listopada 2021. do svibnja ove godine. O tome kako se sinoda odvijala i što je pokazala o aktualnom sinodalnom stanju i izazovima ovdašnje Crkve, razgovaramo s vlč. Gerićem, koji je i pastoralni vikar Riječke nadbiskupije.

– Sinoda nije ništa nepoznato ili novo u Katoličkoj crkvi, već je jedan od uobičajenih oblika crkvenog života. Na Drugom vatikanskom koncilu Crkva se prepoznala kao sinoda – zajednica Božjeg naroda u kojoj se u istom i zajedničkom poslanju razlikujemo samo po službama. Od tada do danas sinoda se događala, sabirala se, kao redovno tijelo predstavljeno zborom svih biskupa svijeta na kojem su se razmatrala pitanja koja su u određenom trenutku u povijesti bila zanimljiva, problematična, važna te se na te izazove nastojalo odgovoriti. No, ova sinoda je posebna u dva smisla. Prije svega, ona predstavlja sinodu o sinodi, tj. sinodalnosti. Papa Franjo je želio da se pokrene široki krug razgovora, savjetovanja među Božjim narodom, od razine župa, raznih udruga i zajednica vjernika nadalje. Želio je da se razgovara što vjernicima znači slika zajedništva Crkve, ostvaruje li se ono i što bi trebalo mijenjati, gdje postoji mogućnost rasta u tom zajedništvu. Drugo je sasvim konkretno – ova sinoda je obuhvatila cijelu bazu Božjega naroda sa sviješću da se ta savjetovanja ne tiču samo biskupa diljem svijeta, nego svih vjernika, pa čak i onih koji su se udaljili od Crkve ili je napustili. U te razgovore pozvani su i oni koji možda nikada nisu bili članovi Crkve, ali Crkvu promatraju iz svojih pozicija. U tom je procesu bitno i ekumensko stajalište da možemo čuti i druge, sestrinske crkve koje također na svoje načine žive sinodalnost, i pravoslavne crkve i crkve reformacijske baštine.

Proročka dimenzija

U kojim se fazama odvija taj proces, sinodalni hod?

– Osmišljen je da se odvija u nekoliko faza. Prva je bila ova koju smo živjeli od listopada do svibnja, tzv. dijecezanska, biskupijska, u kojoj su glavna sinodalna događanja bila savjetovanja u konkretnosti života Crkve, u svim crkvenim zajednicama, župnim, redovničkim ili drugim vjerničkim zajednicama, kao što su zajednice mladih, molitveni i razni drugi crkveni pokreti. U sve te bazične zajednice spustilo se savjetovanje s osnovnim postulatima i pitanjima sinode, naravno i razlučivanje. Ta je etapa završila, rezultati savjetovanja i razlučivanja se sabiru, razlučuju i sažimaju na biskupijskim razinama, pa na razinama biskupskih konferencija, tj. nacionalnim, te zatim na kontinentalnim razinama. Iduće godine u listopadu će sve to biti tema Sinode biskupa. Ta će sinoda sažeti i ponovo razlučivati na temelju svih tih doprinosa iz cijele Katoličke crkve i iznjedriti svoje sinteze, s ciljem da se cijela Crkava suoči sa svojim stanjem, nadanjima i očekivanjima, i da se sve to pretoči u vjerničke baze.

Znači, temeljno iste teme i pitanja razmatrana su u svakoj biskupiji u svijetu, u svim bazičnim zajednicama vjernika?

– To nisu bila pitanja, nego postulat – temeljna odrednica Crkve kao sinodalne. A sinodalna Crkva je ona koja hodi zajedno, kako i sam naslov sinode govori: »Sinodalna Crkva – zajedništvo, sudjelovanje i poslanje«. Željelo se vidjeti koliko crkvene zajednice, od župe nadalje, u sebi ostvaruju postulat sinodalnosti, koliko doista jesu zajedništvo i zajednički sudjeluju u istom poslanju Crkve. Ili bar, koliko je prisutna svijest o tim odrednicama koji su pozitivni primjeri, a koja su negativna iskustva, što sve pretpostavlja razlučivanje na temelju Božje riječi. U tome je možda najvažnija proročka dimenzija, tj. san o drukčijoj Crkvi u smislu sinodalnosti, koji su to koraci na koje nas sada Duh Sveti potiče da bismo više mogli ostvarivati dimenziju zajedništva, sudjelovanja i zajedničkog poslanja.

Sabor Božjega naroda

Kako se sinodalni proces odvijao u Riječkoj nadbiskupiji?

– Sastojao se od dva dijela, kako je to predvidjelo nadbiskupijsko Povjerenstvo za sinodalna savjetovanja, sastavljeno od svih kategorija vjernika naše mjesne Crkve, koje je za što bolji sinodalni rad osnovao nadbiskup mons. Mate Uzinić. U pripremnom dijelu je Povjerenstvo upoznavalo svećenike, župna pastoralna vijeća i druga suradnička tijela u župama, kao i druge vjernike, sa smislom sinode. Zatim su župnici animirali vjernike, te su u župama i drugim zajednicama vjernika održana sinodalna savjetovanja koja su temeljni čin cijelog tog procesa. Provedena su, dakle, na svim razinama u riječkoj mjesnoj Crkvi – u malome se događao sabor Božjega naroda. Kroz molitvu, navještaj i razmatranje Božje riječi razgovaralo se o aktualnom životu Crkve i razlučivalo na temelju konkretnih pitanja koja se tiču konkretne župne ili druge zajednice. Manji broj župa i neke vjerničke zajednice se nažalost nisu uključile, ali većina jesu. Među župama su u sinodalno događanje uključenije bile župe gradskih sredina, a najviše grada Rijeke. Svi koji su se uključili bili su zadovoljni što mogu podijeliti svoja mišljenja i razgovarati o svojoj Crkvi, pa su mnoge župe održale više takvih susreta i razgovora. S obzirom na to da je vrijeme održavanja sinodalnih savjetovanja bilo obilježeno pandemijom, ipak je ostvaren velik dio planiranih aktivnosti. Nažalost, mnogi nisu pokazali interes za ovo događanje.

Kako tumačite taj izostanak interesa?

– Naslijeđeni mentalitet, koji se može opisati kao određeni klerikalizam, prisutan i kod klerika i kod laika, rezultirao je time da vjernici s određenim nepovjerenjem i nevjericom doživljavaju to da ih netko pita o »stvarima Crkve«. Mnogima je prepreka uključivanju bila misao »ionako se ništa neće promijeniti«, »o svemu se pitaju klerici, svećenici, biskupi, papa«, »naše mišljenje je nebitno« i slično. Na susretima su izražavani i stavovi da sinodalnost nije i ne bi trebao biti put Crkve u današnjem vremenu, da je način na koji je Crkva živjela, barem u mislima velikog broja vjernika, sasvim zadovoljavajući.

Drugima je pak činjenica da ih se nešto pita, da mogu izraziti svoje mišljenje, da Crkva može rasti i razvijati se kao zajedništvo vjernika, bila oduševljavajuća. Savjetovanja su, npr. pokazala – kao i upitnici na koje su, alternativno, mogli odgovoriti oni koji nisu mogli ili htjeli doći na te susrete – da se od svećenika očekuje da bude blizak, komunikativan, prisutan i dostupan, kao i jednostavan i razumljiv u prenošenju poruke Evanđelja. Nekima se, npr. čini da nedostaje pravog zajedništva između hijerarhije i vjernika laika; neki poručuju da u Crkvi treba izgrađivati odnos »mi«, svatko sa svojim poslanjem, umjesto odnosa »vi« i »mi«, dok neki opet smatraju da su vjernici previše pasivni te da ni ne žele ništa govoriti i savjetovati.

Put prema izvornoj Crkvi

Koje su još teme, probleme, apostrofirali sinodalni susreti vjerničke baze?

– U nekim zajednicama se pokazala potreba za više dijaloga, u nekima da je čak potrebno tek započeti dijalog, a neke su pokazale koliko je njihov dijalog živ i plodonosan te da zajednički rješavaju neka pitanja. Neki su se izjasnili kao isključeni, ali i da bi se željeli uključiti. Neki su naglašavali da Crkva treba postati svjesna koliko je potrebno nastojati oko formacije laika, da su mnogi laici neupućeni i ne razumiju što je Crkva. Bilo je i pitanja o liturgiji u našim župnim zajednicama jer liturgijska slavlja su vrlo dobar indikator života župne zajednice, tj. koliko se na liturgijskim slavljima ostvaruje zajedništvo. Na susretima su ljudi iznosili i svoja svjedočanstva vjere i u tome je najveća vrijednost sinode. Vrijedan doprinos sinodi je molitva za sinodu, u koju su se uključile sve župne zajednice. Svakako, sinodalni put je put prema više dijaloga, uključivanja i prihvaćanja, razumijevanja, poštovanja. Sinoda je nekako put prema izvornoj Crkvi koja u zajedništvu nastavlja Isusovo poslanje u ovom svijetu. Rekao bih da je ovo sinodalno događanje bilo određena priprava, pokušaj da se dogodi zajedništvo u župama, da ljudima u naviku uđu takvi oblici djelovanja, sudjelovanja, suodlučivanja i suodgovornosti u životu svoje župe jer župa pripada njima – oni su njezino tijelo.

Mnogi su pozdravili to što su na to pozvani, a svećenik po svojoj specifičnoj službi ima najveću odgovornost, ali on ne treba uvijek i o svemu odlučivati. Danas su Crkvi najpotrebniji svjedoci, autentičnost i svećenika i laika. Mišljenja mnogih može se sažeti i sljedećim: sinodom se probudio osjećaj pripadnosti, prihvaćanja i zajedništva jer je ovo prvi put da su vjernici pozvani na iznošenje vlastitih mišljenja i stavova, a Crkva – hijerarhija – se polako okreće od govorenja prema slušanju.

Poziv na dijalog

Jesu li se na te susrete više odazivali stariji, mladi ili ljudi srednje dobi?

– Uglavnom su se uključili ljudi srednje dobi koji na neki način predstavljaju srž života župnih zajednica, koji su najbliži suradnici župnicima, koji su prisutni. Mladi su se najviše odazivali na sinodalna savjetovanja mladih, iako ne unutar župnih zajednica. Posebno vrijedno iskustvo su ta savjetovanja u zajednicama mladih vjernika. Spremni su i otvoreni, bez nekih zadrški, na aktivno sudjelovanje, na zajedništvo, i traže da budu uključeni. Mladi u našoj nadbiskupiji i inače sudjeluju u puno toga u životu Crkve, od Caritasa nadalje. No, vidljiva je dihotomija između onih koji su uključeni i onih koji nisu u zajedništvu Crkve. Oni prvi osjećaju da su dio Crkve – kažu da osjećaju da Crkva u sebi već ostvaruje zajedništvo i da nije samo hijerarhijska struktura koja nudi svoje usluge, nego zajedništvo vjernika, dok oni mladi koji nemaju veze s Crkvom, misle da toga nema. Zato je sinoda i poziv na uključivanje u dijalog.

Koji je daljnji put sinode u Riječkoj nadbiskupiji?

– Dio opće sinode na razini biskupija je završen, ali naša nadbiskupija nastavlja svoj sinodalni hod. Nalazimo se uoči 100. obljetnice ustanovljenja prvo Riječke biskupije, a sada Riječke nadbiskupije, što će se obilježiti 2025. godine. Imajući u vidu taj samostalni biskupijski početak naše mjesne Crkve, želimo kao neki novi početak izgrađivati ovu Crkvu na sinodalnosti.

Tako se sinodalni hod nastavlja biskupijskom sinodom na tom postulatu. Do takvog programa došli smo sinodalnim putem, zajedništvom. O tome nije odlučio nadbiskup, nego nadbiskupijsko Pastoralno vijeće, koje je zbor i vjernika i klerika. Odlučili smo sve to dobro iskustvo, pozitivno gibanje u našoj Crkvi koje smo imali tijekom ove opće sinode, nastaviti na nadbiskupijskoj razini.