Niti 15 kilometara od ličke metropole smjestio se Ribnik. Ovaj kraj nadomak Velebita ostao je zapamćen u medijima po gotovo svakodnevnim topničkim napadima tijekom Domovinskog rata, kao i po činjenici da ga agresori nikada nisu zauzeli. Ribolovci se kunu da nema bolje i ukusnije štuke od primjeraka ulovljenih na lokalitetu Kriva Lika.

Ovaj dio vodotoka najdulje ličke tekućice ime može zahvaliti učestalom meandriranju gdje je rijeka puna riba i riječnih rakova, a nakon prijeratnog istrebljivanja u svoje bistre vodotoke se opet vratila vidra. Velebit je od Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Grgurić i njihovog ranča Vel’ki Mlin udaljen šest do sedam kilometara, a ranč od postojećeg ribničkog starog mlina na rijeci Lici nepuna tri kilometra miiješanog asfalt-makadama. Po ličkom gutanju samoglasnika, Veliki mlin je postao »Vel’ki«.

Ribnik – Europa u malom

U maglovito zimsko jutro slaba vidljivost potrajala je do iza podneva. S proplanaka prošaranog brezama odjednom se čuju ljudski glasovi, popraćeni tek pokojim rzanjem konja. S terena se sada vraćaju sedmorica jahača, a tata Božo, mama Ivana, djeca Josip i Ana Grgurić vraćaju se s još jedne jednosatne rute koju su prošli pješice. Mama Ivana pripovijeda kako izgledaju jahaće ture.

– Iskusniji i malo zreliji jahači sami jašu, za njih povremeno imamo zasebne rute. Kada se u skupini jahača nalaze djeca, onda mi obavezno vodimo konje. Do sada na sreću nismo imali niti jedan incident jer su naši konji pametne i vrlo mirne životinje. Nikada na njih ni’ko nije viknuo, a kamo li ih udario, govori nam mama Ivana koja s jedne kobile pomaže silazak desetogodišnjoj djevojčici.
Ivana na upit kada će se površina oko Vel’kog mlina asfaltirati, rezolutno odbacije takvu mogućnost.
– Konji vole hodati po zemlji ili po makadamu, nikako po asfaltu. Najmanji je problem asfaltirati ove površine ili staze. Tada bi se izgubila čar iskonskog ličkog ambijenta koji obožavaju konji i ljudi, uvjerena je Ivana Grgurić.

Na novinarsko inzistiranje da doznamo ime njoj najomiljenije životinje ili maze, Ivana također ne želi polemizirati jer su svi konji izuzetne životinje pa nikoga ne želi favorizirati. Djeca koja su nakon sat vremena jahanja htjela još jahati, ušla su na konjima u obor (coral) gdje jašu u krug, pod budnim okom Josipa – sina Grugurićevih.

Uvijek posebni

Na parkiralištu pod golim krošnjama mladih breza naišli smo na šest automobila, s registracijskim oznakama Zagreba, Splita, Šibenika, Zadra i – Beča! Otac obitelji, pedesetjednogodošnji Božo Grgurić, ispričao nam je zanimljivu priču.

– Internet je čudo. Za naš OPG i konje čulo se daleko izvan granica Hrvatske pa su nam prije ove koronakrize dolazili mnogi posjetitelji iz Rusije, Ukrajine, doslovno iz cijelog svijeta i Europske unije. Ugodno sam se iznenadio kad nam je stigao jedan terenac iz Moskve. Ljudi su čuli za ljepote Like i za ranč Vel’ki Mlin. Ovisno u koje doba godine dođete, Lika i Ribnik su uvijek posebni, a dojmovi posjetitelja su izvrsni.

Ivanka Grgurić
Foto Marin Smolčić

Mi se ovim poslom još uvijek bavimo kao hobijem, hobijem koji cijela moja obitelj obožava. Supruga i ja stalno smo zaposleni u HEP-u, kći Ana studira, a sin Josip radi u Gospiću pa se u ovo doba godine zbog kratkog trajanja dana, vođenjem OPG-a, odnosno jahanjem, možemo baviti samo vikendom. Srećom su u sve ovo, uz suprugu i mene, uključena i naša djeca bez čije pomoći bi ovo bilo nemoguće raditi, ističe Božo.

Najbolja pasmina

Pitamo o pasmini konja koji žive na ranču Vel’ki mlin.
– Mi držimo 25 konja pasmine akhal-teke. To je vrlo stara pasmina konja uzgojenih na širem područjU Perzije, čak tri tisuće godina prije Krista, a uzgojila su ih arapska i berberska plemena. Zasigurno ne postoji mirnija, poslušnija, inteligentnija i skromnija pasmina konja od akhal-teke. Ujedno su konji ove pasmine najizdržljiviji maratonci na svijetu. Naše imanje je ograđeno jer konji akhal-teke ne vole biti na vezu u štali, trebaju uvijek biti slobodni, a mi u Ribniku imamo za to idealne uvjete. Kada nam u grupi dođu iskusni jahači, to je onda poseban gušt jer odradimo ture do Velebita, uz nešto brže kretanje konja. Tada ekipa u jednoj ruti prijeđe od 20 do 25 kilometara, s ushitom će Božo.
A kako je sve počelo?

– S ovim poslom smo krenuli slučajno, kupili smo rasnu kobilu i ždrijebe. Budući su se odmah pokazale kao izuzetne životinje, nastavili smo širiti krdo. Mi smo rekorderi i nigdje u Hrvatskoj nema ovoliko konja ove pasmine, rekao nam je Božo koji se kao golobradi klinac uključio u obranu Domovine kao topnik u 9. gardijskoj brigadi Hrvatske vojske Vukovima.

Bez »konjske prisile«

Na sreću članova OPG-a Grgurić njihovi akhtal-teke konji su pametne, pitome i ustrajne životinje kojima nije važno tko im je u sedlu. Bič, galama, mamuze i ostala sredstva »konjske prisile« strogo su zabranjena. Umjesto toga konji na ranču Vel’ki Mlin krotki su i prihvaćaju svačije diranje, češkanje i milovanje. Božo Grgurić izuzetno dobro poznaje karakter, vrline i tek poneku manu svojih konja.

– Ovim konjima, nasreću, ne smetaju ni mobiteli. Jako dobro znam koji je konj manje, a koji više plah. U takvim slučajevima jahačima savjetujem da prije izleta na ranču ostave mobitele ili ako ih baš moraju nositi, neka im malo stišaju zvuk zvona, ili vibraciju mobitela. Po tom pitanju doista nismo rigorozni, a osim toga mnogi jahači obožavaju snimati ili fotografirati konje dok ih jašu. Upravo su takvi snimci i fotografije preko društvenih mreža vrlo zaslužni za popularnost našeg ranča. S konjima se lako družiti, s većinom jahača također jer se ovdje u praksi lako potvrđuje ona stara izreka – tko voli životinje, taj voli i ljude!