Trener KK Cres Jure Bosnić ogorčen je zbog zabrane korištenja školskih sportskih dvorana za izvanškolske aktivnosti. U Cresu, naime, nema gradske dvorane i ovom je odlukom onemogućen rad dvoranskim sportovima, prije svega košarkaškom klubu koji, iako iz malog Cresa, kontinuirano ostvaruje odlične sportske rezultate.

Trenerov vapaj vrijedi pročitati:

“ŠTO JE NAŠEM DRUŠTVU MLADI SPORTAŠ?

U moru nerazumnih i kontradiktornih mjera, koje nam posljednjih dana servira naš stožer i vlada, kao nokaut već ionako grogiranom sportu mladih, odjeknula je ona o Zabrani korištenja školskih dvorana za izvanškolske aktivnosti.

Apsurd uvijek može biti i veći

Drugim riječima, sportski klubovi (radi se naravno o dvoranskim sportovima), koji su orijentirani na rad sa mlađim uzrasnim kategorijama, tom su mjerom automatski ostali bez osnovnog sredstva za rad, a to je sam prostor za izvođenje aktivnosti.

Da bi apsurd bio veći, a znamo da kod nas uvijek može biti i veći, djeca mogu trenirati npr. nogomet, jer se on igra na vanjskom terenu, koji naravno nije u vlasništvu škole. Mogu čak trenirati i dvoranske sportove u gradskim dvoranama.

Naravno samo teoretski, jer će termine u gradskim dvoranama uglavnom zauzeti seniorski pogoni klubova. Djeca, koja se bave dvoranskim sportovima su, shvatili ste, ovdje izvisila. Situacija je, uvjeravam vas, dramatična do te mjere, da zbog navedene zabrane amaterskom sportu i sportu mladih prijeti propast i siguran nestanak.

Iako se dičimo našim sportskim herojima i priređujemo im velebne dočeke, a političari ih ponosno tapšaju po ramenima, već i ptice na grani znaju kako je Hrvatska, po ulaganju u sport, na samom začelju u Europskoj uniji (ovdje izuzimam, i to treba jasno naglasiti, naš grad i školu, koji uvelike pomažu lokalnom sportu).

Rijetko se pitamo, otkud su ti sportski heroji ponikli i kako su postali to što jesu. Amaterski sport je gurnut na margine, a odnos prema tjelesnoj kulturi je poražavajuć. Budite uvjereni da će zbog svake nadoknade iz nastave primjerice matematike ili hrvatskog jezika, prvo nadrapati tjelesni.

Sport je za djecu neprocjenjiv

Od njega je najlakše uzeti jer je, jelte, najmanje bitan. Kao da djeci treba tamo neko skakanje i naganjanje lopte, neka se igraju popodne kad nema škole. Statistike o pretilosti među stanovništvom su nam također porazne, da o funkcionalnim i motoričkim sposobnostima djece i ne govorimo.

O njima mogu svjedočiti iz vlastitog iskustva, budući da sam u preko dvadeset godina trenerskog posla imao prilike raditi s djecom svih uzrasta, od onog vrtićkog pa sve do juniorskog. U tih dvadeset godina stekao sam uvid u stanje djece, koja se na prelazu iz vrtićkog u školski uzrast kreću baviti sa sportom.

Također, svjedočio sam i još uvijek svjedočim promjenama (na gore, naravno) koje nam nosi moderno doba. Motorika i koordinacija djece su danas na očajnoj razini. Amen.

Sport je, dakle, za našu djecu neprocjenjiv, a za društvo u cjelini, od presudne važnosti. Osim što NIJE. Ova odluka o zabrani ulaska u školske dvorane to jasno dokazuje, jer, kao što to obično biva, kriza bilo koje vrste, stvari ogoli do temelja.

Upravo to je učinila ova korona kriza. Da se odmah razumijemo, ne dovodim u pitanje postojanje virusa, kao niti ugroze koje on nosi. Vjerujem u znanost i prvi sam, ja osobno kao i naš klub, poštovao sve mjere i preporuke u ovoj korona situaciji.

Dakle, ako vam, čitajući ovo, pada na pamet Bill Gates, 5G mreža ili bilo koja druga nebulozna teorija zavjere, slobodno prestanite čitati ovaj tekst. Ono što pak dovodim u pitanje i što izaziva nevjericu svakog sportskog djelatnika, a nadam se i roditelja u ovoj zemlji, su mjere, koje nemaju veze sa zdravim razumom.

U pitanju je budućnost društva

Uz sav respekt prema ovoj bolesti, čvrsto sam uvjeren da se, u slučaju proboja virusa u dječji sport, može promptno donijeti mjere, koje bi ugrozu djece smanjile na minimum. Tim prije jer je znanost rekla svoje kad su u pitanju djeca i virus Covid-19.

Tim prije jer upravo sport i kretanje tijelo čini otpornijim na bolesti. Tim prije jer su djeca već izgubila jedan dio svog djetinjstva, igre, druženja sa svojim prijateljima. Dakle, kod nas se može partijati u noćnim klubovima, održavati svadbe od tristo (300?) ljudi, naguravati se u crkve na Velu Gospu i pjevati zagrljen na proslavi pobjede u izbornom stožeru.

No, nedajbože da se djeca bave sportom u školskoj dvorani. Razlog je naravno jasan, sve navedeno donosi što materijalnu, što neku drugu korist, dok je dječji sport ne donosi. Osim što JE donosi. Jer shvatite, nisu sve kategorije u društvu isplative, odnosno, ne donose sve instant korist.

No, gledajući dugoročno bavljenje djece sportom će ovom društvu donijeti itekakvu korist. Ta ista djeca će jednom izrasti u zdrave i sposobne osobe, a sport će im uz zdravo tijelo dati i zdrav duh, timski duh, socijalizaciju, empatiju, sposobnost suočavanja s neuspjehom…

Dat će im radost, veselje i sreću. Siguran sam da to razumijete draga vlado, stožeri, dragi ministri, ravnatelji… ili tkogod već donosi ovakve odluke. U pitanju je budućnost sporta, budućnost naše i vaše djece, budućnost društva u cjelini. U ime svih sportskih djelatnika preklinjem vas, progledajte, priznajte pogrešku i otvorite školske dvorane za mlade sportaše”, poručuje trener Jure Bosnić.