Mogli bismo ga definirati kao osobu koja si – ispunjava želje. Koja realizira svoje snove, a da istodobno pomiče i neka naše granice. Raspetljava čvorove za koje mislimo da su neraspetljivi. Istina, neke od tih njegovih želja kao da nisu s ovih naših prostora, sa strane zapadne materijalističke civilizacije. Štoviše, toj vrijednost za novac strani, pomalo su neobične, da ne kažemo čudne skoro pa mazohističke. Robert Puljić u najnovije središte zanimanja javnosti došao je ovog tjedna kad je u turbulentnim vremenskim uvjetima u kojima su se izmjenjivali jako jugo i neugodna bura, na kraju i pod prijetnjom potopa koji nas je danima zalijevao, uspio sam samcat veslajući u sasvim jednostavnom kajaku obveslati Cres, najveći hrvatski otok.

Putovanje je trajalo 85 sati, start je bio u subotu 28. rujna, u 13 sati ispod bazena Kantrida, cilj na istom mjestu u prvim minutama srijede, 2. listopada 2024. godine. Zadnji dan podviga s elementima avanture veslao je punih 14 sati kako bi u Rijeku stigao prije prijetećeg potopa. Jer da je ostao još jednu noć na nekoj od fantastičnih plaža Cresa, pitanje kad bi se, na vesla, uopće vratio. U svega nekoliko dana izveslao je 205 kilometara. Na pitanje što ga je na to »natjeralo«, odgovara krajnje jednostavno, i u njegovom sustavu razmišljanja apsolutno logično.

– Dugo mi je to bila želja, a krenuo sam je ispunjavati prema planu, unatoč tome što se za dane kad sam trebao biti na moru najavljivalo poprilično promjenjivo vrijeme. Kad nešto odlučim, kad nešto želim probati, a imajući u vidu spoznaju da budem li čekao idealne uvjete i pravi trenutak prije ću dočekati mirovinu negoli to dvoje, onda se držim te odluke i dam sve od sebe kako bih to ostvario, pojašnjava nam Puljić.

Veteranski sportaš

Dobro, poznato je kako mu je sport strast, kako je, unatoč činjenici da više nije aktivni nego pomalo »veteranski« sportaš, itekako u formi.

– Da, obožavam sport, desetak sam godina bio plivač PK-a Primorje i Nevera da bih s prijateljima prije točno jednog desetljeća krenuo u osnivanje PK-a Kantrida. Kad smo osnivali klub jedan od ciljeva bio nam je da što više mladih prođe kroz naš klub, bilo kroz kratkotrajne tečajeve plivanja bilo kroz cjelogodišnje programe. Naš je stav bio da plivanje, posebno ne nama koji živimo uz more, ne smije biti tek sposobnost održavanja na njegovoj površini, već razvijena vještina koja djetetu ostaje za cijeli život. Osim toga, u tih 10 godina, prvenstveno zahvaljujući viziji i stručnom radu Dalibora Krebelja, Sandra Bastiančića te ostalih trenera i kineziologa koji su u tom periodu prošli kroz klub, uspjeli smo od nule doći do naslova ekipnih prvaka Hrvatske, ispred financijski puno većih i jačih klubova poput primjerice zagrebačke Mladosti koja je godinama bila na vrhu, pojašnjava nam Puljić kojem su danas 32 godine.

Malo jer kad se lista njegovu biografiju stječe se utisak da mu je najmanje njih deset više. Ako smo do kraja iskreni, reći ćemo da je više prošao on u petnaestak godina svoje punoljetnosti nego mi ostali u dva života.

Zbog čega osim sportskim aktivnosti i podviga koji je u konačnici inicirao i susret s njime te ovaj tekst, dolazimo do takvih razmišljanja? Jednostavno je. Dok razgovarate s njime imate osjećaj, i to baš u trenutku kad mislite da ste ga pohvatali i definirali, kako se pred vama stalno otvara neko novo, potpuno raznorodno od onog što je prije radio, poglavlje.

– Ne mislim da je to nešto toliko neobično, niti posebno velik podvig. Za veslanje oko Cresa, izuzev goleme prirodne ljepote samog otoka, sam se između ostalog odlučio i zbog niza prijatelja i poznanika s bazena koji su se prijašnjih godina odvažili na slične ili još već podvige, poput recimo dvojca koji se s istog mjesta kajacima uputio skroz do Dubrovnika, do kojeg su stigli nakon 18 dana veslanja. Ili primjerice druge dvojice prijatelja koji su preplivali preko Velih Vrata ili Emanuela Ribinskog – Ribe, koji je ovo ljeto za šest sati preplivao Riječki zaljev od creskog rta Jablanac do Kantride.

A da ne spominjem čitav niz sportašica i sportaša koji svakodnevno marljivo treniraju na bazenskom kompleksu na Kantridi i ruše kako osobne tako i državne, pa čak i europske te svjetske rekorde u svojim sportovima. Kad je čovjek godinama izložen takvim ljudima i takvom ambijentu, pomicanje i ispitivanje vlastitih granica djeluje mi kao logičan slijed događaja, dodaje naš sugovornik.

Dječački san

I onda se opet vraćamo ispunjenju želja. Poznato je kako je Robert Puljić već dugi niz godina vozač Autotroleja. U najvećoj mjeri njegovih prigradskih linija. U velikom deficitu vozača autobusa, pametna, sasvim logična odluka. Da, kad ne bi bilo onog – ali.

– Na Pomorskom fakultetu završio sam redovni studij tehnologije i organizacije prometa i time stekao visoku stručnu spremu koja prvenstveno otvara vrata rada u institucijama povezanim s morem i pomorstvom. Primjerice u Luci, lučkim upravama ili kapetanijama, pomorskim agencijama i kompanijama, ali i kopnenom segmentu prometa. Ne mogu reći da me to ne zanima, jer naprosto ne bi bilo točno, zbog čega bih uostalom studirao nešto što me ne zanima, ali pri kraju fakulteta otvorila mi se mogućnost ostvariti svoj dječački san: postati vozačem autobusa u Autotroleju, odgovara nam sa smiješkom Robert.

I to ne nekog od modernih snagatora za međugradske ili međudržavne cestovne plovidbe, kako bi se usput vidjelo svijeta, nego onog prigradskog, običnog, onog koji žitelje udaljenijih prigradskih mjesta, kao što su Mune ili Hreljin, dovozi u Rijeku, centar gotovo svih zbivanja u našem kraju.

– Položio sam sve potrebne ispite i krenuo voziti putnike od kuće do posla ili škole, nekad prije svitanja, u slučaju popodnevne smjene i na samom isteku dana. Generalno gledano volim raditi s ljudima, kao i u svakom poslu i u ovom bude neugodnih ljudi i situacija, ali mahom su iskustva s putnicima pozitivna. Od putnika se može svašta čuti i vidjeti, ponekad imam dojam da neki od njih nas vozače doživljavaju kao svojevrsne psihologe ili psihijatre, pa tijekom vožnje »otvore dušu« iznoseći svoje životne probleme, dodaje Puljić.

A mi pak priznajemo kako smo upravo u to vrijeme počeli pratiti njegove Facebook zapise s tih vožnji. Bili su toliko živopisni i punokrvni da smo izrazili želju kako bismo s njime odradili jednu smjenu. Ili još bolje dvije – jednu od praskozorja, drugu na kraju dana. No, nisu te njegove unikatne priče bile »samo« odraz slike naših ljudi, mentaliteta i kulture. O ne! Bile su mnogo više. Problematizirale su, na jedan krajnje konstruktivni i našoj nihilističkoj i negativističkoj kulturi tako strani – konstruktivni način. Nažalost, iako smo to mogli pretpostavljati jer živimo u gradu u kojem nije popularno kritizirati poluge sistema funkcioniranja Grada, odgovor nije bio baš blizak našoj ideji.

– Sjećam se tih razgovora, ali znam da se to ne bi tada dozvolilo iz niza razloga – uostalom, zašto bi firma popularizirala vozača koji je kritički nastrojen prema čitavom nizu problema koji se ne tiču samo zaposlenika ili konkretno vozača Autotroleja nego i njegovih putnika, odnosno općenito nesposobnosti kako tadašnjeg tako i aktualnog rukovodećeg kadra na čelu s direktorom? Odbijenica bi se zamotala u celofan sigurnosti ili nečeg sličnog što bi se odnosilo na oduzimanje pažnje vozaču tako da uistinu nije imalo smisla inzistirati na tom pitanju, pojašnjava nam Robert.

S kojim se po tom pitanju dakako ne slažemo jer na taj je način nama oduzeta mogućnost da si ispunimo jednu želju. A on svoje ispunjava.

Zviždač iz Autotroleja

Svojim kritičkim pisanjem, iako je nedostatak vozača gradskih autobusa i tada bio velik, prije dvije godine priskrbio si je – otkaz. U našem dvoličnom društvu iskrenost baš i nije na cijeni. Dio medija prozvao ga je »zviždačem iz Autotroleja« i koliko god da već niz godina itekako možemo sporiti o kvaliteti i općenito ulozi medija u našoj svakodnevici, u njegovom slučaju ipak su imali dobru vibru. Robert je naprosto postao jedna od ikona borbe za pravednije društvo. Pomalo neobično jer Rijeka se sa svojih institucionalnih adresa uvijek želi prikazati silno pravednim i tolerantnim gradom, kad ono otkaz za osobu koja je tvrtki u kojoj je radila željela promjene što bi je učinile boljom. Uvijek konstruktivan, nikad revolucionaran, onako tiho, poput ravničarske rijeke gonio je pred sobom nepravde od kojih je većina, nastavljajući raditi u tišini, godinama šutjela. Onako kako to uvijek čini i većina nas u svim našim životima i na svim našim poslovima. Šuti i plivaj dalje, stići će jednog dana penzija. Mizerna, dakako.

Ima dakako još. Robert je naime radio, i to ne baš kratko, i kao kamerman, snimatelj na Kanalu Ri. Vjerojatno je i to bio jedan od snova, mada možda i razočaranje jer nerijetko se naši snovi o radu u medijima ispune i nemalom količinom – noćnih mora.

– Vremenom sam se zasitio tog posla, ponajprije zbog financijskih razloga. Svatko tko je neko vrijeme proveo kao honorarac na Kanalu Ri, zna koliko je nezahvalno svakodnevno dolaziti na posao, odnosno u mom slučaju poslijepodne nakon odslušanih predavanja na fakultetu doći u studio i zauzeti svoje mjesto iza kamere, a honorare čekati doslovce mjesecima. Mada me s druge strane to iskustvo, kao i svi ljudi koje samo kroz taj posao upoznao ili imao prilike snimati, svakako izgradilo kao osobu i dalo mi određeni uvid u funkcioniranje medija i njihovu ulogu u društvu, koja čak i na ovoj lokalnoj razini može biti itekako pozitivna i konstruktivna. I dandanas uskočim par puta godišnje kad se rade izravni prijenosi poput dječje i glavne karnevalske povorke na Korzu, objašnjava nam.

Robert Puljić. Gdje ga god spomenete – netko ga istakne kao suradnika, istakne ga kao požrtvovnu, altruističnu i nadasve empatičnu, dakako i simpatičnu, osobu. Crveni križ? Naravno, bio je njihov spasitelj na moru, prošao obuku i radio volonterski na nizu poslova u kojima je trebalo i morsko osiguranje. Pa tako i na maratonima udruge Koga briga u čijoj se uostalom majici »selfirao« na jednom od noćenja aktualnog, nedavnog creskog veslačkog maratona. Jako ga dobro znaju i navijači Rijeke jer je stalni gost i tribina Rujevice. Dobar čovjek. Vraćamo se još jednom veslanju oko Cresa.

– Želim zahvaliti svima koji su mi se na bilo koji način javili nakon što su pročitali moju cresku priču, posebno dragoj ekipi koja me više od dva i pol sata čekala na Kantridi kako bi mi priredili doček. Stvarno su mi uljepšali završetak putovanja, zaključio je zadovoljni Puljić, osoba silne empatije, uvijek spremna pomoći drugima, agilni borac protiv svih, posebno socijalnih, nepravdi i ostalih anomalija modernog hrvatskog društva.

Ma kakva politika

Ali, čekajte, ne može ovdje biti kraj. Dobar čovjek koji ostvaruje svoje snove i hrabri nas da i mi ostvarimo naše, rijetkost je u našem društvu. Starom, depopuliranom, umornom, nezadovoljnom, nezahvalnom. Ne smijemo ga ispustiti iz ruku nego ga zamoliti da nas vodi, da bude još aktivniji i »društveno korisniji«.

– Znam na što ciljate, ali nakon što sam se u političkom smislu svojevremeno »opekao« sa Živim zidom, definitivno se više ne vidim u tim vodama. Aktivistički dio priče bio je poučno iskustvo, pomogli smo da se na državnoj razini probije medijska blokada koja je prije desetak godina vladala po pitanju deložacija, a uz pomoć javnosti i medija pomogli da se dio obespravljenih obitelji zadrži u svojim domovima. Jasno, i dalje imam svoje stavove i kao i mnogi drugi potrebu za pozitivnim promjenama, ali sigurno nisam osoba koja bi gazila preko drugih ili se nekome dodvoravala unutar prevladavajućih političkih opcija, pa na taj način došao do pozicije i utjecaja.

Jedna od mojih neostvarenih želja je sređen i kvalitetno posložen Autotrolej koji će svojim radnicima biti dobar poslodavac, a našim putnicima pouzdan prijevoznik. Nažalost, vidimo da smo zahvaljujući nesposobnoj Upravi trenutno miljama daleko od toga, pa sam se iz tog razloga početkom godine sindikalno aktivirao. Kao sindikalni povjerenik NSRH-a sigurno ću dati sve od sebe da kroz aktualno kolektivno pregovaranje radnička prava i plaće podignemo na dostojanstvenu razinu te na taj način zaustavimo ovaj slobodni pad koji traje već godinama, odnosno privučemo i vratimo sve one vozače koji su trbuhom za kruhom završili u drugim firmama, najčešće u inozemstvu. Vjerujem da i svi oni imaju istu želju, živjeti zadovoljno i dostojanstveno sa svojim obiteljima na Kvarneru ili kako je to Miroslav Blažević volio reći – najljepšem kutku svijeta. Nisam vidio ni približno toliko svijeta kao pokojni Ćiro, ali nakon odveslanog kruga oko Cresa svakako mogu reći da živimo u predivnom, rajskom kraju, zaključio je naš razgovor Robert Puljić.

Nije politika njegov san, ali njegovo aktiviranje u toj domeni jeste od mnogih koji ga znaju ili su samo čuli za njega i njegova djela. Tko zna, možda, jer sigurno je da jako voli ljude, jednog dana ispuni i – naše snove.