Apsolutno sam gradsko dijete, pripadnica danas izumrlog urbanog srednjeg staleža s naglašnim socijalnim senzibilitetom. Možda i prenaglašenim jer sam još u osnovnoj školi zaključila da ću upisati Agronomski fakultet iz jednog pomalo neobičnog razloga. Dok smo doma, u očekivanju nedjeljnog ručka, gledali poljoprivrednu emisiju, strašno mi je bilo žao ljudi koji na selu teško rade, a malo im što polazi za rukom. Rade, muče se, a nikad ništa. U meni se javila želja da tamne tonove kojima je bilo obojeno prikazivanje domaće poljoprivrede zamijenim šarenim veseljem. I takva su me razmišljanja držala čitavo vrijeme studiranja, pa i kad sam doktoriravši postala ozbiljnom znanstvenicom. Ali, kad sam dakle postigla maksimalnu naobrazbu, umjesto istinske znanstvene karijere u Zagrebu, odlučila sam – sama, kao moji junaci iz poljoprivrednih emisija, postati djevojkom sa sela.

Lukovdol. Osim kao destinaciju u koju jednom godišnje svrnu pjesnici i s njima spojena »ekipa iz kulture«, što god to značilo, kao poprilično osamljena luka, čak i za goranske prilike to se mjesto vrlo rijetko pojavljuje u javnosti. No, kako se čini, nemalo tužnoj priči došao je kraj. Taj jednom godišnje pjesnički centar Hrvatske uskoro će postati svakodnevnim centrom poznatim po fantastičnim rakijama i ginovima! Baš tako, jer sve do ovog trenutka tajanstvena »djevojka sa sela« u ovom dijelu teksta postaje javnom osobom imena dr. Maja Žulj Mihaljević, znanstvenica koja sa suprugom, također doktorom znanosti sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta, Marinom Mihaljevićem Žuljem, postaje vlasnicom jako zanimjive i silno potentne destilerije Lynx Craft Distillery, smještene u dijelu Lukovdola znanog kao Rtić.

Redefiniranje scene

– Kao što sam i rekla u uvodu, nikakve veze s Gorskim kotarom, još i manje s pomisli na život u njemu, nisam imala sve dok nisam upoznala Marina. S obzirom na to da je njegov otac upravo iz Lukovdola, pa je tako i Marin bio zaljubljenik u to goransko mjesto, došao je red da se i ja, baš kao i Marin, zaljubim u Gorski kotar. A onda, kad smo krenuli u osmišljavanje i kreiranje naših proizvoda, osjetila sam silan poriv za životom baš ovdje, u ovom privlačnom goranskom kraju. Osjetila sam da je moja sljedeća faza života vezana uz zemlju, uz sijanje i sađenje, uz potragu za specifičnim biljnim vrstama, za onim što nam priroda daje. I dakako, za stvaranjem naših destilata, najfinijih rakija koje će nositi i naš potpuno osebujan pečat, nastavila je izlaganje o njihovoj viziji života i rada novopečena Goranka, znanstvenica uronjena u prirodu dr. Maja Žulj Mihaljević.

Destilerija Lynx Craft Distillery sasvim je sigurno jedna od najbeskompromisnijih na hrvatskom tržištu. Dio je scene u silnom porastu – istaknimo istarske Auru, Rossi i Krulčić destilerije, ili pak riječku Suzu, pa Stilanovu Liku, destileriju iz Prvan Sela nedaleko Perušića. I odmah nam postaje jasno kako je nakon vinske revolucije koja je istinski promijenila našu percepciju tog pića bogova, kao i pivarskog crafta koji u jednom svom ritmu također prodire u naše navike, došlo i vrijeme da se na hrvatskom tržištu konačno redefinira scena žestokih alkoholnih pića. Ne kažemo da i do sada nije bilo dobro, ali sada konačno može postati – jako dobro.

Katedra za žesticu

– Jedini uvjet da bismo se bavili ovim poslom je da uvijek radimo bez ikakvih kompromisa. Uživam u eksperimentalnoj fazi, u onom tako zanimljivom nijansiranju putem kojeg konačnom proizvodu želim omogućiti finoću, ali uživam i kad vidim da drugi uživaju. Oboje smo sretni kad ljudi koji kušaju naše destilate budu sretni, kad iskažu zadovoljstvo okusima i životnim radostima koje im donosimo. Danas idemo u red malih destilerija, znači da smijemo godišnje proizvesti destilata s ukupno tisuću litara apsolutnog alkohola. I kad biste me danas pitali, ne bih ima ništa protiv da tako i ostane. S druge strane, vjerujem, jer prišli smo Lynx brendu istovremeno apsolutno studiozno i strasno, da će se i rast ostvarivati jednim umjerenim ritmom, da će to biti proces koji ćemo apsolutno kontrolirati, pojasnio nam je svoju viziju života i razvoja njihove destilerije dr. Marin Mihaljević Žulj.

Iako bi on naš stav da je u njegovom slučaju riječ o možda i najboljem poznavatelju jakih alkoholnih pića u Hrvatskoj, kao svaki pravi znanstvenik odmah podvrgnuo analizi i relativiziranju, pojasnit ćemo vam odmah da smo u pravu. Riječ je naime o nositelju Katedre za jaka alkoholna pića na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Pa zaključite i sami jesmo li u pravu. Naprosto teško da u Hrvatskoj može biti većeg epicentra znanja kad su u pitanju žestoka alkoholna pića od pozicije i uloge na kojoj se on nalazi, odgovorne funkcije koju obnaša.

– Ma pustite te gradacije i definicije. S obzirom da nas, stručnjaka za žestoka alkoholna pića, nema previše, poprilično smo povezani i unutar država jugoistoka Europe. Jako često participiram u ocjenjivanu rakija što se organiziraju u Srbiji, zemlji koja je s ovakvim vrstama pića otišla jako, jako visoko, zemlji koja je od šljivovice učinila pravu znanost. Na takvim skupovima susrećete istinske znalce, znanstvenike najviše kategorije, tako da su vaše definicije moje veličine i uloge suvišne, pojašnjava nam Mihaljević Žulj.

Ljekoviti brinjevac

Atmosfera u njihovoj maloj destileriji, okruženoj voćnjakom, malim plastenikom u kojem uzgajaju povrće, kao i zanimjivim otokom usred livade ispunjenim začinskim biljem, a kad kažemo začinskim, mislimo dakako na trave i začine koje posebne arome daju rakijama i džinovima a ne ono što se rabi u klasičnom kuhanju, je nevjerojatno opuštajuća. Zapravo, s njima razgovarati vrlo je privlačna mješavina opuštanja protkanog kreativnim, poticajnim razmišljanjima. Po prilici onako kao što to čini gin-tonic nadahnut začinima koji u najvećoj mogućoj mjeri, dakako osim u slučaju kad se radi o orijentalnim notama, rastu u njihovom goranskom vrtu, a koji nam je miksao Marin.

– Ginu smo posvetili posebnu pažnju jer je danas posebno tražen, ali i zbog toga što mu je baza – brinja iliti brin, kako ga zovu Gorani. Bobice grma Juniperus communis koje se određenim postupkom pretvaraju u gin. Riječ i o postupku donekle sličnom onom kojim se u Gorskom kotaru oduvijek spravljao ljekoviti brinjevac, pojašnjava nam Mihaljević Žulj vezu zavičaja njegove obitelji po očevoj liniji, jer mama je porijeklom Dalmatinka iz Živogošća, i dominantnog proizvoda njihove destilerije.

S obzirom na njezin temperament, ali i silno znanje i još zanimljiviju sposobnost prezentiranja tog znanja, u razgovor se opet, vrlo dinamično, uključila Žulj Mihaljević.

– Sami provodimo cjelokupan nadzor nad svim našim proizvodima. U najvećoj mjeri i dizajniramo boce i etikete, kao što smo i našem promo te komunikacijskom materijalu dali našu osobnu notu. Stvaramo u miru Gorskog kotara, u velikoj mjeri i potaknuti njime. Jedan od naših ginova tako ima kao razlikovni sastojak osušen podanak perunike. I boja i okus su drukčiji, posebniji, naši. Tako je i s rakijama, a tako će biti sa svime što će nositi Lynx etiketu. Sugerirali bismo slično razmišljanje i svim našim kolegama, vlasnicima destilerija, koliko god one bile velike ili, poput naše, male. I da, uvijek mora postojati i nota koja vas tjera na osmišljavanje novih proizvoda, naglašava nam Žulj Mihaljević.

Komovica nije za sve

I dok smo s njom razgovarali, bolje rečeno upijali njezine informacije, Marin se negdje izgubio. Nakratko, da bi se vratio s čašicom do polovice ispunjenom…

– Probajte, u završnoj je fazi oblikovanja, no još uvijek nije za tržište. Uostalom, vi novinari uvijek želite ekskluzivne vijesti. Evo vam jedne, istaknuo je Marin.

Gorčina prihvatljiva većini, alkohol nešto jači, i sasvim posebne arome. Da, Marin nam je donio Lynxov pelinkovac koji bi se uskoro trebao pojaviti na tržištu, a mi smo bili među prvim »nestručnim« kušačima. Oduševila nas je u njemu nota kamilice, a razveselilo je i Marina što smo to prepoznali.

– Htio sam ga održati u jednom specifičnom balansu, ali i naglasiti mjesto iz kojeg dolazi. Da, zbog toga je u njemu i kamilica, kao i neke druge trave. A i pelin je itekako goranska biljka kod koje, kao kod primjerice maslina, postoji velika promjena kvalitete ovisno gdje ga se i kada bere, dodao nam je Marin nakon premijernog kušanja lukovdolskog Lynx pelinkovca.

Razgovor odlazi prema institucijama, povezivanju scene proizvođača jakih alkoholnih pića, ali odlazi istina i prema panceti koju je priredio Marinov otac, kao i hrskavim zelenim paprikama iz Majina plastenika.

– Vidite, kvaliteta…. Naša scena, ljudi koji se bave destilatima nemaju toliko razrađenu regulativu kao što je to primjerice slučaj s vinarima. Ne želeći bilo koga kritizirati, ipak moram ukazati na pojave nespojive s vrhunskim destilatima kao što je to, recimo, korištenje komovice gdje joj nije mjesto. Moramo se naprosto držati maksimalne iskrenosti po pitanu kvalitete sastojaka od kojih stvaramo naše proizvode. To nas i čini drukčijima, privlačnijima svim onim ljudima koji žele uživati, konzumirati proizvode koji nisu velikoserijski, industrijski, oni koji ne dolaze od onih kojima je prva misao profit, ne kvaliteta. S obzirom na moju struku, uvijek ću se rado odazvati pozivu ljudi koji proizvode destilate. Ali bih, a kao znanstvenik to i moram, uvijek bio i sklon upozorenju kolega rade li proizvod koji se neće ponositi prevelikom kvalitetom, zaključuje Marin.

Kotač naseljenosti

Iako priča o destilatima nije nikako u povojima, još je uvijek proprilično nevina, sposobna čuti savjete, da bi joj i budućnost bila jednaka takva – čista i nevina.

– Kreću se i kod nas stvari ubrzano nabolje. U pripremi je i veliki zagrebački festival destilata, nema nas mnogo, ali smo dominantno iskreni u svojim proizvodima. Uvjerena sam, posebno kad je riječ o našem Lynxu, da će tako i ostati, pojašnjava nam najveći dio vremena našeg razgovora nasmijana Maja, dr. Žulj Mihaljević.

S još nekoliko jako značajnih pomaka, primjerice osmišljavanjem modernog goranskog menija koji nastaje na inicijativu Turističke zajednice Kvarnera, a u realizaciji ponajboljeg hrvatskog chefa Zdravka Tomčića, baš kao i s jako ispravnim, naprosto pametnim povezivanjem goranskih TZ-a u jedinstvenu turističku zajednicu koju vodi hrabri i sposobni Petar Hrg, sa svim onim percepcijama zelenog srca Hrvatske koje ljudima omogućava Jelena Holenko, pa obitelj Francisković iz Begova Razdolja koja je s tri generacije uronila u proizvodnju mlijeka i sira, i da, apsolutno – imanje Lenac koje je osnovalo, iako danas više ne posluje, nikad jaču janjeću farnu, jačanje destilerije Lynx, njezino utemeljenje upravo u Lukovdolu, učinili su, ili se tome barem jako, jako iskreno nadamo, onu tako potrebnu točku preokreta. Proces je to nakon kojeg baš ništa više ne bi trebalo biti isto. A kad u Gorskom kotaru kažemo isto, već predugo ne mislimo na nešto dobro.

– Ljeto je, naša kći Nora i Marin imaju ferije, tako da smo stalno u Lukovdolu. Na žalost, zbog njihovih radnih i školskih obaveza, od rujna do lipnja ne može biti tako, tada smo na relaciji Zagreb – Lukovdol. Nije daleko, tako da mi uistinu nije jasno zbog čega bi mjesto koje je od središta glavnog grada Hrvatske udaljeno nekih 45 minuta vožnje, a do Rijeke treba malo više, bilo izolirano, daleko, napušteno. Tehnologija mijenja percepciju mjesta gdje bismo trebali živjeti da bismo radili. Uvjerena sam da bi se po Gorski kotar kotač naseljenosti morao početi okretati u pozitivnom smjeru. Treba samo gledati svijet oko sebe otvorenih očiju i veseliti se životu, zaključila je Maja.

Svakako očiju, ali i otvorena srca, kao što čine naši znanstvenici. Ljudi koji budućnost vide na jedan sasvim lijep način. Posebno ako na vrijeme postanete stanovnikom Gorskog kotara. Sastojci za najfinije destilate i užitke koje su samo oni sposobni proizvesti ne rastu na asfaltu.

Kotao na drva – najbolji dar

Mnoštvo je darova koji nas vesele kroz život. Materijalni ili ne, pogođeni ili promašeni, koliko god različiti bili, u pravilu su i jako slični. Nakit, parfemi, večere, putovanja… Biste li se veselili da vam netko daruje kotao? Možda i biste, osobno sam za jedan rođendan dobio kuharski kotlić i bilo mi je drago, ali ipak bi prva reakcija većine bila – čuđenje. Ali ne ako ste znanstvenik zaljubljen u praksu, ako ste nositelj katedre za jaka akoholna pića, ako ste dr. Marin Mihaljević Žulj.

– Kotao koji koristimo je dobar, no kad ste stalno u praksi, kad često kuhate rakije, uočavate i brojne mogućnosti poboljšanja. S obzirom da me moja obitelj razveselila porukom da mi žele darovati taj bazni »stroj« za proizvodnju destilata, dao sam se na posao kako bih osmislio poboljšanja. Ali na jednom se moji »izvođači radova« nisu dali – pa ‘di ćeš crni Marine kotao na drva! Nisam se dao ni ja, tako da će moj kotao biti pogonjen energijom dobivenom iz drva, ne plina ili struje, pojašnjava nam Marin.

Pa naravno, kakve bi to bile goranske rakije kad kotao ne bi bio na drva! Iako dakako sam energent nema nikakve veze s okusom proizvoda, ima s Marinovim razmišljanjima, pa čak i emocijama.

– Drvo je oduvijek bilo glavni goranski energent. Ima ga u izobilju, zbog depopulacije i gubitka klasičnih poslova kao što je to u Gorskom kotaru nekad bilo jako razvijeno stočarstvo, tako da ga itekako treba u kontroliranom količinama i koristiti. Nisam se dao, i eto, uskoro stiže novi kotao na stari energent, nama Goranima najdraže – drvo, zaključio je Marin.

Norin blagoslov

Sva ova lijepa priča o Lynxima vjerojatno ne bi postojala da nije – Nore Mihaljevć Žulj. Iznimno susretljive i kreativne učenice nižih razreda osnovne škole, kćeri našeg para znanstvenika zaljubljenih u praksu. Iako djeca s destilatima nemaju nikakve veze, teško da bi do seljenja u Lukovdol, kao i niza ljetnih tjedana provedenih u Gorskom kotaru, bilo da to i Nora nije htjela. Lukovdol je fantastična sredina za odrastanje u skladu s prirodom, no u socijalnom je smislu situacija na žalost ipak suprotna. Ali Nora je razumjela svoje roditelje, shvatila je da njihova kreativnost treba baš – Lukovdol.

Hoće li i sama Nora biti botaničarka, agronom, hoće li na tehnološko-prehrambeni smjer… Možda nešto baš od toga, no nismo mogli ne zamijetiti njezinu naglašenu kreativnost kad je likovno, vizualno izražavanje u pitanju. Fotografije koje je snimila dok nas je došla pozdraviti imaju priču, imaju neke sasvim svoje kutove gledanja. Možda agronom, ali možda i videoperformer.

Iako u pravilu svjedočimo procesu u kojem roditelji ohrabruju djecu da se bave onim što vole, u ovoj je obitelji drukčije jer i Nora je ohrabrila roditelje, posebno mamu, da krene svojim putem. Da nije tako, da nije njezinog pristanka u naglašenom odvajanju od sredine odrastanja i života u Lukovdolu, mama Maja bi i danas, više ili manje zadovoljna, predavala na zagrebačkoj Agronomiji.