Svjetski prvak u obaranju ruku Rino Mašić upravo se vratio iz Švicarske gdje je Svjetsko prvenstvo Swiss OPEN proteklih dana okupilo 250 najjačih ljudi zemaljske kugle.

Bolji poznavatelji ovoga sporta nisu zatečeni činjenicom što je ovaj skromni devetnaestogodišnjak s lakoćom savladao sve protivnike. Slično je bilo i u Riadu i Budimpešti. Ono o čemu Rino rijetko govori jest činjenica kako su dobrim dijelom za ove laskave titule »krivi« njegovi djed i baka Ratko i Mandica, otac Sebastijan i stric Antonio.

Bakinim stopama

Kod djeda i bake obaranje ruku je već desetljećima »kućni sport«. Baka Mandica je pri tome svojedobno bila najjača žena u obaranju ruku u Lici i šire.

– Sve je započelo u vrijeme kada se Rino rodio. U gospićkom pabu Highlander moji sinovi Sebastian i Antonio bili su u to vrijeme već poznati natjecatelji u ovom sportu i organizirali su prvo regionalno natjecanje u obaranju ruku. Prvi je s ovim sportom krenuo naš mlađi sin Antonio pobjedama diljem Hrvatske. Nastupio je i na Europskom prvenstvu održanom u Rusiji.

Od ovoga sporta je odustao jer je povrijedio ruku. Kako bismo popularizirali taj sport među ženama, i ja sam se prijavila na to prvo regionalno natjecanje. »Mali problem« bio je što sam na tome natjecanju, ali i na mnogima koja su slijedila, bila najstarija u ženskoj kategoriji i osvojila sam uvijek prva mjesta! S vremenom bi takva situacija postajala pomalo neugodna. Tako je bilo na svim tim natjecanjima pa sam se svojom voljom prestala baviti obaranjem ruku. Nitko me od žena i djevojaka nije uspio pobijediti pa sam i dalje bila najstarija i najjača! Zato sam se povukla kako bi do izražaja došle mlađe žene i djevojke, govori nam Mandica Mašić, baka najjačeg obarača ruku na svijetu.

Uzoran sportaš

Ubrzo su Rinovi stric i otac u Gospiću osnovali klub Arktos od kojega je sve započelo, a ovaj sport se znatno omasovio. Broj poklonika obaranja ruku od tada se stalno povećavao, a u Gospić su se sve učestalije počele »slijevati« brojne medalje i pehari.

Rino je po mnogočemu uzoran sportaš. Neporočan, miran i svakako svjestan svoje ogromne snage. Trenutno u Zagrebu studira na Kineziološkom fakultetu (KIF).

– Sve je počelo kada sam se kao dijete počeo baviti različitim grupnim sportovima. Budući su mi oduvijek bili dragi individualni sportovi, nastavio sam s obaranjem ruku jer je u našoj obitelji to duga tradicija. Osim dida i bake najveći uzori bili su mi tata Sebastian i stric Antonio koji su tada imali neke vrhunske rezultate u obaranju ruku. To me se jako dojmilo pa sam i ja krenuo u takve »sportske vode«, zavolio sam obaranje ruku čim sam se prihvatio treninga i natjecateljskog stola. Tata Sebastian je ubrzo osnovao Ultimafight klub i godinama bio vrlo uspješan u borilačkim vještinama. Kada sam krenuo s obaranjem ruku, moj otac je u taj sport uložio mnogo truda i znanja pa je obaranje ruku postajalo sve popularnije u našoj županiji i u Hrvatskoj, pripovijeda Rino.

Gospićki snagatori godinama su trenirali u dvorani Kaniške Čitaonice. Prošle zime taj je objekt zahvatio požar koji su izazvale dotrajale elektroinstalacije. Sve se dogodilo po principu »svako zlo za neko dobro«. Klub se s periferije grada uskoro preselio u sam centar.

– Uspjeli smo u centru Gospića pronaći i opremiti jedan fantastičan prostor koji nam je otvorio vrata nekim novim sadržajima i treninzima. U ovom trenutku naš klub okuplja gotovo stotinu članova koji redovno i vrijedno treniraju, ističe Rino.

Zasluge mentora

Kako je sve krenulo?

Svjetskog prvaka upitali smo za početak njegove vrlo uspješne sportske priče. Neizostavno pitanje s pomalo stereotipnim odgovorom.

– S treninzima sam započeo u 13. godini, a već sljedeće godine sam sudjelovao na natjecanjima. Tada je sa mnom počeo raditi moj mentor Andrija Šimić koji mi je pokazao pravilan način treniranja za razvoj snage i od tada se držim njegovog režima treninga. Moj uspjeh stjecanja snage i mojega fizičkog razvijanja njegova su zasluga jer me mentor uveo u taj svijet. Od tada sam počeo osvajati prve medalje na mnogo većim i zahtjevnijim natjecanjima. Najprije sam počeo sudjelovati i pobjeđivati na lokalnim natjecanjima. Prvo internacionalno natjecanje bilo je u Mađarskoj gdje sam u kategoriji do 15 godina bio prvak u obje ruke. Brojna domaća i internacionalna natjecanja više niti ne pamtim koliko ih je bilo. Sinoć sam se vratio iz Švicarske. Ondje je bilo fantastično, ali je zbog većeg broja natjecatelja Swiss Open malo dulje trajao. Tamo sam osvojio dvije zlatne medalje za lijevu ruku. Na desnu ruku se nisam natjecao jer sam uoči Švicarske imao manju ozljedu. Trenutno nosim titulu aktualnog višestrukog svjetskog seniorskog prvaka. Ovim sportom ću se baviti još mnogo, mnogo godina. Cilj mi je završiti fakultet, dušom i tijelom se usmjeriti prema sportu i sportskoj rehabilitaciji, priželjkuje »snagator nježnog srca« Rino Mašić.

Ogled unuka i bake

Za potrebe teksta zamolili smo baku Mandicu da zajedno s unukom Rinom na obiteljskom stolu »fingira« djelić povijesti kada su se baka i tada maleni unuk ogledali u obaranju ruku. Vjerojatno je nekada baka Mandica bila jedina žena koja je pobjeđivala današnjeg aktualnog svjetskog prvaka u »armwrestlingu«!