U novljanskoj Narodnoj čitaonici i knjižnici predstavljen je projekt »Bunjevački govori: primorsko-lički ogranak«.

Projekt su predstavile dr. sc. Mirjana Crnić Novosel i dr. sc. Perina Vukša Nahod s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je ujedno i nositelj projekta, dok su u organizaciji događanja, koje je dio programa Mjeseca hrvatskog jezika, sudjelovale Narodna čitaonica i knjižnica Novi Vinodolski te Centar za kulturu Novi Vinodolski.

Ravnateljica knjižnice Barbara Kalanj Butković u svojem je uvodnom obraćanju poželjela dobrodošlicu dvjema znanstvenim suradnicama s Instituta te izrazila zadovoljstvo time što one svojim istraživanjem, trudom i radom doprinose očuvanju vrijedne nematerijalne kulturne baštine, koja je ujedno i novljanska narodna baština te tradicija.

Naime, bunjevački su govori od listopada prošle godine uvršteni na Listu nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, te su se tako priključili brojnim našim zaštićenim govorima kao riznici hrvatske baštine.

Večer bunjevačkih govora svojim su pjevačkim nastupom uljepšali Sinovi Velebita, ujedno i predstavnici Bunjevaca.

Sličnosti i razlike

Kao što je istaknula dr. sc. Perina Vukša Nahod, cilj projekta »Bunjevački govori: primorsko-lički ogranak« jest sustavan i potpun fonološki i morfološki opis primorskih, gorskokotarskih i ličkih bunjevačkih govora, a do kojeg će se doći putem konzultiranja stručne literature i terenskog iztraživanja.

– Nastojat ćemo prikupiti relevantne podatke koji će pokazati temeljne značajke ovih govora i potvrditi njihovu pripadnost matičnom dijalektu (novoštokavskom – ikavskom). Utvrdit ćemo sličnosti i razlike među bunjevačkim govorima primorsko-ličkog ogranka te ih usporediti s dalmatinskim i podunavskim ogrankom.

Prije svega, želimo istražiti predstavnike Bunjevaca, utvrditi što ih spaja, što ih razdvaja, kako bismo očuvali i rekonstruirali ove vrijedne jezične, ali i povijesne te kulturne karakteristike, rekla je Vukša Nahod.

Ratnički narod

Na predstavljanju projekta o Bunjevcima moglo se saznati kako je osmanska vlast Bunjevce držala dijelom vlaškog društvenog reda, mletačka vlast katoličkim Morlacima, a habsburške vlasti su isticale njihov katolički karakter.

Bunjevci su, dakle, Vlasi romanskog i ilirskog podrijetla, Morlaci ili crni Vlasi, odnosno katolički Raci ili južni Slaveni. Na područje balkanskog poluotoka naseljavaju se u 10. stoljeću, a na današnji hrvatski prostor od Cetine do Velebita dolaze u 14. stoljeću.

Pojam Vlah danas se koristi za nomadske stočare, odnosno novopridošlo stanovništvo (vlaji), najčešće ono koje iz zaleđa dolazi na priobalje.

– Radi se o narodu koji se mnogo bunio i selio, ratničkom narodu određenom migracijama. Bunjevce dijelimo u tri ogranka – primorsko-lički, dalmatinski i podunavski.

Izrazito su pokretljiv i poseban narod, subetnička skupina s izraženim identitetom, a njihovom pradomovinom smatra se područje jugoistočne Bosne, Hercegovine i nekadašnje Dalmacije. Danas oni žive u nekoliko regija, pa čak i država te su pripadnici novoštokavskog ikavskog dijalekta, rekla je Crnić Novosel.

Posebno zanimljiv je primorsko-lički ogranak Bunjevaca, a koji tijekom 17. stoljeća dolaze u Hrvatsko primorje, na obronke Velike Kapele i Velebita, na područje Like i Gorskog kotara (mjesto Lič), zaleđe Senja i Novog Vinodolskog…

Ime po rijeci Buni ili po »bunji«

Bunjevci, Vlasi ili Morlaci su nomadski stočari koji su živjeli u planinskom zaleđu, a radi se o geografskom pojmu, bez etničkog i nacionalnog značenja.

Prvi pisani trag o bunjevačkom imenu javlja se u 18. stoljeću, a podrijetlo imena vezano je za rijeku Bunu u Bosni i Hercegovini, ali jednako tako i za »bunju« – kamenu, pastirsku kuću od suhozida.