Gurpreet Singh Ahuja, 28-godišnji Indijac u potrazi za poslom i boljom plaćom došao je u Rijeku 28. veljače 2021. godine. Već idućeg dana upoznao je Riječanku Antonelu Banić. Ona je tad tek zakoračila u punoljetnost. Sve ostalo je povijest okrunjena djetetom, jednoipolgodišnjom djevojčicom Alinom. Fatalno mjesto radnje bilo je na Škurinjama, na klupici ispred Konzuma. Djevojka se zaljubila u bauštelca iz Indije. To je činjenica, bez ikakvih konotacija.

– Toga dana posvađala sam se s roditeljima, nisam htjela ići u školu i izjurila sam iz kuće i sjela na klupicu. Htjela sam zapaliti cigaretu, ali sam zaboravila uzeti upaljač. Malo dalje na klupici sjedili su Indijci i jednoga od njih, tad mi je bio stranac u svakom smislu te riječi, pitala upaljač. Bio je to Gurpreet. On, cijepljen protiv svih poroka, sukladno Indijcima, nije imao upaljač, ali se potrudio nabaviti ga i donio mi ga je, priča mi Antonela.

I – dogodila se ljubav, pripovijeda mi Antonela.

– Ma nismo se baš odmah zaljubili, ali smo se svidjeli jedno drugom i… ma brzo smo se zaljubili, kaže mlada Antonela.

A onda je sve krenulo po zlu. Roditelji su joj zabranili izlaske, gotovo pa su je istjerali iz kuće, društvo i prijatelji su je osudili, govoreći joj da je Gurpreet želi iskoristiti samo zbog papira. Ostala je sama na svijetu, a Gurpreeta su istjerali iz Hrvatske…

Ništa od toga, naravno, nije istina, ali bi zapaprila i začinila ovu ljubavnu priču kad bi ona bila imaginarna, no nije.

Sve je kod Antonele i Gurpreeta zapravo teklo prilično glatko.

Zahtjev za stalni boravak

Ali, da je brak između ostaloga, i zajednica u kojoj dvoje ljudi zajednički rješava probleme koje nikad ne bi ni imali da nisu zajedno, točno je i u primjeru ovog mladog para.

– Vezu s Gurpreetom nisam dugo skrivala od roditelja, dala sam prvo dovoljno vremena njemu i meni da se bolje upoznamo i kad sam bila sigurna da je to – to, rekla sam im. Bili su začuđeni, bili su puni pitanja, ali nisu me baš napali. Više su me nekako rešetali pitanjima – kako sam ga upoznala, gdje radi, znam li da su naše kulture posve različite, hoćemo li uspjeti zbog različitosti i naposljetku kazali – neka dođe idući vikend na ručak da ga i mi upoznamo. I tako je i bilo. On im se odmah svidio, vidjeli su da ništa ne glumi, da je jednostavan, iskren, a takav je i danas. Prijateljice su u početku bile skeptične, ali kad su vidjele da je on skroz O.K., prihvatile su ga i poslije smo svi skupa izlazili. Ma zapravo im nije bilo čudno što sam našla Indijca zato što znaju da sam opčinjena bolivudskim filmovima i pjesmama, smije se Antonela.

– Izlazili ste, ali vjerojatno ne na čajanke. Kako je on podnosio tvoje cigarete, a ne pije ni alkohol?

– Nije mu to baš odgovaralo što pušim, smetalo mu je itekako, dapače, ali tad sam već neovisno o njemu razmišljala o prestanku i on mi je na kraju pomogao da prestanem pušiti, to mi je bio najveći izazov.

– Barem si se riješila poroka. A kuhanje, pranje i to?

– Joj, najgore mi je bilo čistiti, općenito ti kućanski poslovi, ali čistiti pogotovo. On je u svojoj obitelji odgojen da čisti i da se mora stalno pospremati i ispočetka je sve on sam radio, pogotovo dok sam bila trudna i dok je Alina bila beba, ali sad imam dosta slobodnog vremena pa sve više toga obavljam skoro pa samo ja, a on bez problema uskače kad god treba.

– A je li dobar tata?

– Mora biti. Pomogao mi je puno oko Aline kad se tek rodila s obzirom na to da ima puno više iskustva s bebama jer ima mlađeg brata i dva mala bratića s kojima je živio u Indiji. A i sad mi pomaže.

– Ček, a teletina, jesi li zbog njega prestala jesti teletinu?

– Alini i meni dozvoljeno je jesti sve, čak se i on naučio sve jesti, jedino mu svinjetina smrdi, kaže Antonela i pripovijeda da njezin suprug Indijac nije iz Indije došao ravno u Rijeku. Prvo je bio u Zagrebu, firma u kojoj je radio nije mu isplaćivala plaću, pa je došao u Rijeku i nažalost se dogodila ista priča.

– Kad smo se upoznali, dobio je posao u Rijeci, na građevini, ali to je bio navodni posao. Šef ih je držao u stanu i nije im našao posao kao što je stalno obećavao i na kraju su još morali platiti najam stana, kaže Antonela.

Gurpreet sad radi u Manšpedu, vozi šleper. Ima dozvolu za boravak i rad kao član obitelji, ne ovisi mu dozvola o poslodavcu, a nakon dvije godine moći će podnijeti zahtjev za stalni boravak.

Život u Hrvatskoj

Jezik još nije savladao, ni približno.

– Zna nešto malo što pohvata od mene i s posla, već dugo odugovlači s učenjem jezika, njega ne interesiraju jezici toliko koliko mene. S Alinom pričamo malo na hrvatski, malo na engleski i malo na punjabi zato što mala pohvata riječi koje su joj lakše za izgovoriti i onda malo bude miks i pedijatrica kaže da je u redu da uči više jezika odjednom. Ja razumijem nešto hindi i punjabi, ali preferiram hindi zato što hindi ipak ima malo mekaniji izgovor od punjabi jezika, kaže Alina, a Gurpreet tek mora naučiti hrvatski, ima vremena…

No, za to vrijeme privikava se na život u Hrvatskoj. U Rijeci mu se, kaže Antonela, jako sviđa okoliš, to što je dosta čisto u usporedbi s mjestima u Indiji, sviđa mu se priroda. Mislim da jedinu zamjerku koju ima na Rijeku kao grad je da nema dovoljno događanja i manifestacija čega u Indiji ne nedostaje.

– Sviđaju mu se plaže, osim kad ga ja tjeram dvaput po ljeti da ide sa mnom na more, a on se opire jer ne želi da mu potamni koža, ha, ha. A puno toga mu je naravno čudno, kao Indijcu u Rijeci. Najčudnije mu je kad se žene malo oskudnije odijenu, kad djeca ne poštuju roditelje i što dosta ljudi nije posvećena vjeri, kaže Antonela, a time je i za nju završena era minica, kratkih hlača, topića, dekoltea, golih leđa i ramena.

– Plažu i kupaći kostim je prihvatio, što će, pa i sam vidi da se kad upekne sunce ne može biti ispod deset slojeva odjeće, smije se Antonela.

– Dakle, ako ikad poželiš razvod braka, dovoljno bi ti bilo nabiti se na štikle, minica, dekolte i zapaliti cigaretu uz gin tonik?

– I nabaciti malo flert, to isto mrzi, i brak bi bio gotov. Ajme kako je ljubomoran, jednom je očitao bukvicu nekim dečkima koji su me malo odmjeravali, baš mi je to bilo smiješno, smije se i sad Antonela.

Prijekorni pogledi

Rijeka je ipak mala sredina, pa je i prijekornih, u najmanji ruku čudnih pogleda na ovaj par bilo konstantno.

– Definitivno bude čudnih pogleda, posebno ih je bilo kad su nas vidjeli zajedno dok sam bila trudna, pogotovo jer sam tada imala samo 19 godina.

E, da. Vjenčanje!

Vjenčali su se u travnju 2023. u Rijeci, pir je bio mali, samo njezina obitelj, rodbina i nekoliko obiteljskih prijatelja, od njegovih tada nitko nije mogao doći, sve se brzo odvijalo zbog njezine trudnoće.

– Zaprosio me na proslavi mog 19. rođendana, pred mojim društvom i obitelji. Sad lijepo živimo u unajmljenom stanu, ja sam završila trgovačko-tekstilnu školu, željela sam biti dizajnerica odjeće, ali sad su mi se želje promijenile i otvorila sam agenciju za zapošljavanje stranaca, ne želim da imaju probleme i negativna iskustva kakva je Gurpreet imao. Agenciju smo otvorili početkom ove godine, pa smo još novi, ali malo-pomalo se uhodavam i puno toga sam naučila. Htjela bih da moja agencija bude primjer da nismo prevaranti koji ćemo samo uzeti novac od radnika i onda ih ostaviti na cjedilu kao što puno agencija nažalost čini, cilj nam je da nas ljudi prepoznaju da smo ozbiljni i s dobrim namjerama, i za radnike i za nas, zato se agencija i zove Good Future, kaže novopečena poduzetnica.

I šlag na kraju – djevojčica Alina, rođena u listopadu 2022. godine.

– Nismo htjeli ni hrvatsko ni indijsko ime, pa smo se odlučili nazvati je Alina. Moj suprug poštuje svaku vjeru, pa smo je krstili u Župi sv. Ćirila i Metoda na Sušaku, tada je Gurpreet bio prvi put u crkvi na krštenju. I vjenčali bismo se u crkvi, ali on nema sakramente, kaže Antonela, koja se sad preziva Ahuja.

– Prije vjenčanja, u MUP-u su nas ispitivali kako smo se upoznali i slična pitanja, nije bilo komplicirano, dodaje.

Njegove roditelje i brata još nije upoznala uživo.

– Upoznat ću ih kad iduće godine budemo išli u Indiju, njegov brat će isto tada doći iz Londona pa ćemo imati after party vjenčanja koje u Indiji uvijek imaju nakon vjenčanja.

Rješenje je u kompromisu

Dotad je ovaj bračni par već riješio brojne probleme, one koje ne bi ni imao da Riječanka i Indijac nisu zajedno.

– Pristala sam obavljati više kućanskih poslova, ranije ujutro ustajati da bih sve stigla napraviti, pristala sam biti više razumna, a manje tvrdoglava, riješiti problem mirnim tonom i razgovarati. I on i ja imamo kratak fitilj, pogotovo ako smo umorni, pa oboje kompromisno radimo na tome da ga produžimo. Uglavnom je on na početku obavljao kućanske poslove, a onda, kad je krenuo raditi, malo – pomalo sam ja preuzela tu odgovornost, a sad mi tu i tamo pomogne, pogotovo oko rezanja kapule, sva se jadna isplačem, ha, ha. Prije je on kuhao, sve dok me nije naučio kuhati indijsku hranu, jer naša mu je malo bljutava. Sviđa mu se bolonjez, pohana piletina i pomfrit, ćevapčići, burek, kebab, sarma, punjena paprika, sarma, fažol, baklava, gulaš… Ne voli ribu, nikakve plodove mora, štrukle, tjesteninu nikakvu osim kad je bolonjez u pitanju. Radimo kompromise. Malo-pomalo se privikava na to da ću koji put obući nešto malo kraće, ali dekolte nikako, slab je na to i tu je jedno tvrdokorno njegovo »ne«. Njemu je najčudnije ako provodim puno vremena u kafiću s prijateljicama i spavanje do kasno vikendom, a meni je čudno njegovo ustajanje rano ujutro vikendom i razmišljanje o poslu tijekom vikenda. I smeta mi to što je pretjerano štedljiv, a ja trošim. »Da nema mene, bio bih pun para«, to mi uvijek kaže, smije se Antonela.

Kaže da njezin suprug ima prijatelje iz Indije u Rijeci i izađe s njima tu i tamo za vikend, kad je manje umoran od posla.

– Na sok i cedevitu, naravno. A i on je napravio puno kompromisa, mislim da mu je bilo najgore kad je išao sa mnom i mojim društvom u klub, to mu je bilo dosadno jer ne pije alkohol i muzika mu je bezveze, kaže Anonela. No, puno tih kompromisa nije proizašlo iz kulturoloških razlika, jer i da su oboje iz Rijeke i Hrvatske, bez kompromisa i bez uvažavanja različitosti ne bi opstali, što vrijedi za bilo koji par.