Sutra će u OKC-u Palach biti održano premijerno prikazivanje dokumentarnog filma »Dom za zauvijek«. Autori filma su supružnici Mirta Mataija i Goran Zaborac, producentska ekipa dolazi iz V1 Travel Corner, a film prikazuje tri volonterke posvećene spašavanju i udomljavanju napuštenih i zlostavljanih pasa.

Predanost volontiranju

Nina Rosić, Diana Primožić i Aleksandra Pleša akterice su filma koje su na poziv Mirte Mataija iznijele svoje dojmove, prepričale situacije, a sve s ciljem da što vjernije dočaraju problem napuštenih i zlostavljanih pasa. Autorica filma Mirta Mataija prepričava da je Aleksandru poznavala otprije te je preko tog poznanstva došla do Nine i Diane, stoga je taj vrijedni volonterski trio postao središnji dio filma »Dom za zauvijek«.

– Aleksandru sam poznavala otprije i s njom smo već snimili kratki film »Aleksadra i pas«. Zato sam znala koliko je posvećena životinjama, naročito psima, i pomislila sam kako bi bilo dobro na film prenijeti tu njenu ljubav.

Jednom me prilikom Aleksandra upoznala s Dianom, tako da mogu reći da sam i nju od ranije poznavala, ali više u virtualnom, nego u stvarnom svijetu. Sretna sam što se to nakon ovog snimanja promijenilo. Ona me od prvog susreta, kad smo dogovarale njezino sudjelovanje u filmu, ostavila bez riječi i bila sam jako sretna kad je pristala na suradnju.

Nisam sigurna jesmo li uspjeli uhvatiti i prenijeti na film sve što čini njezin dan u kojem kao da ima vremena za sve osim za odmor. Ninu smo, pak, upoznali preko Diane, i čim sam je vidjela, znala sam da je moramo imati u filmu. Fascinirala me njezina predanost volontiranju. Ne bih čak to nazvala pomaganjem, jer pomaganje znači da je jedan sudionik, tj. onaj koji pomaže, dominantan u odnosu na drugog, a njoj su psi, kako sama kaže, smisao života.

Ne želeći ulaziti u rasprave koliko vrijedi život psa, od Aleksandre, Diane i Nine naučila sam koliko je vrijedno u svoj svakodnevni život unijeti ljubav prema onome što se radi i djelovati iz te pozicije, iz pozicije ljubavi, a ne iz sukoba. Mislim da je to put ka značajnim promjenama nabolje kako u životu pojedinca, tako i u čitavom društvu, povezanost s trima protagonisticama dokumentarca prepričava Mirta Mataija.

Diana Primožić

Nadahnjujući ljudi

Mataija se uz stvaranje dokumentaraca bavi i spisateljskim radom, a zajedno sa suprugom Goranom snimila je nekoliko dokumentarnih filmova. Želja za stvaranje filma »Dom za zauvijek« bila joj je, kako kaže, osobno nadahnuće, a važna poruka koju šalje jest da su i psi bića čije potrebe treba uvažavati.

– Odabir teme na tragu je moje životne i umjetničke filozofije da u svijetu oko sebe pronađem ljude, događaje i situacije koje mene nadahnjuju i podijelim ih s gledateljima i čitateljima. Naime, smatram da je vrlo lako uočiti negativne primjere, ali ukazujući neprekidno na njih, zatvaramo začarani krug nezadovoljstva i tuge, a ja smatram da svaki čovjek na ovom planetu ima pravo biti sretan i živjeti ispunjenim životom.

Moja je želja da ljudi nakon gledanja našeg filma ili čitanja moje knjige osjete zahvalnost za svu tu ljepotu života i svijeta. Što se tiče životinja, imamo psa kojeg smo također našli odbačenog kao štene. Uvijek treba imati na umu da se radi o životinjama i tako se prema njima valja odnositi. To nisu igračke, to su živa bića sa svojim potrebama, hirovima i karakterom koje treba uvažavati, nastavlja Mirta Mataija.

Nina Rosić

Angažiranost i posvećenost

Za vrijeme snimanja filma snimateljska ekipa imala je slatka spoticanja. Kako prepričava Goran Zaborac, tijekom snimanja filma mnogi je četveronožni ljubimac želio proviriti i slinom obilježiti objektiv kamere. Snimanja su se odvijala u najrazličitijim uvjetima, a autor Goran Zaborac prepričava anegdote sa snimanja te dodaje da će još odlučiti na koje će festivale slati »Dom za zauvijek«.

– Snimanje ovog filma bilo je drukčije od svega što sam radio dosad jer bih krenuo na snimanje, a nisam znao kako će se situacija odviti i završiti. Psi su obavezno skakali po meni i svaki mi je morao polizati objektiv. Ali psima je sve oprošteno. Dogodila se i jedna neočekivana, ali smiješna situacija kad smo snimali grupu pasa na livadi.

Digao sam dron, a oni su pokazali velik interes za njega i počeli ga ganjati i skakati u zrak ne bi li ga uhvatili, a problema je bilo i pri spuštanju drona. Tijekom snimanja uvjerio sam se koliko su ove volonterke angažirane i posvećene psima jer sam s njima proveo puno vremena na snimanju u svim uvjetima – po vjetru, kiši, noću, za vikend, na Novu godinu…

Mislim da je potrebno da i ostali ljudi vide koliko energije, ljubavi, vremena se uloži u svakog psa da mu se pronađe dom, »dom za zauvijek«. Zato mi je ovaj film važan. Većinu materijala snimio sam ja, a jedino kad nisam bio u mogućnosti krenuti u neku od akcija, onda je snimanje preuzela Mirta. Ona je radila i najteži dio, a to je montaža. Želja mi je da film prikažemo na čim više mjesta.

Neka su već dogovorena, neka tek dogovaramo. Na koje festivale ćemo ga slati, to još moramo odlučiti, kaže Zaborac.

Istinska životna vrijednost

Povezanost čovjeka i životinja, pseće bivanje najboljim čovjekovim prijateljem te volonterstvo kao smisao života poveznice su između Nine, Aleksandre i Diane. Ovaj volonterski tercet vrijedno i nepokolebljivo radi ono što ga najviše ispunjava. Nina Rosić prepričava da je još od malih nogu rado spašavala razne životinje koje su se našle u nevolji te da je, budući da živi u Crikvenici, najaktivnija u tom području.

– Ljubav prema psima i svim životinjama obiteljsko je nasljeđe koje je preneseno s mojih roditelja na mene. Sestra i ja smo već od malih nogu spašavale mace, ježeve, ptičice, bube i druge životinjice u nevolji. Ta ljubav nešto je sasvim normalno u našoj obitelji i sve što bivam starija, shvaćam koliko me upravo ta empatija prema svim živim bićima naučila živjeti na jedan poseban i predivan način, stvorila kvalitetna i iskrena prijateljstva, utkala u meni istinske vrijednosti i zahvalnost prema životu u svakom obliku.

Vjerujem da je pas najodaniji čovjekov prijatelj. Ali također znam da i sve druge životinje imaju mogućnost, ne samo pas, postati najbolji čovjekov prijatelji. Životinje su uvijek te koje su istinski iskrene, koje vole na čišći i ljepši način od bilo kojeg čovjeka. Volonterski rad smisao je mojeg postojanja.

Kod njega je, kao i kod svega u životu, što daješ, dobivaš. Vrlo je jednostavno, sve ono što dajem drugima, dajem također i samoj sebi. Ta ljubav, uloženo vrijeme, pomaganje, radost, tuga, nježnost uče me zahvalnosti i samopouzdanju. Ja se dajem od srca, bez očekivanja, iskreno i u potpunosti, a ta ljubav koju dobijem zauzvrat osjećaj je istinske životne vrijednosti.

Bez te ljubavi moj život bi bio prazan i besmislen. Iako kvalitetno surađujem s velikim brojem udruga u Hrvatskoj i izvan nje, sebe vidim kao individualca. Ne moraš biti član neke udruge da bi bio volonter, da bi živio volonterizam u pravom smislu riječi.

Kako živim u Crikvenici, najaktivnija sam na svojem lokalnom području, volontirajući u Skloništu za životinje Crikvenica, skrbeći o macama koje žive na cesti, pomažući i surađujući s lokalnim udrugama, Udrugom Vis Vitalis, Udrugom Sretna šapa i ostalim pojedincima koji brinu o životinjama.

Ali uvijek se vrlo rado odazovem i na volonterske projekte svojih kolega i kolegica iz udruga iz svih dijelova Republike Hrvatske, Prijatelja životinja, Udruge Pobjeda iz Osijeka, Azila Prijatelji Čakovec… Životinje spajaju. U moj život donijele su mnoge predivne i kvalitetne ljude. Tako ću snimanje filma najviše pamtiti po još dvoje takvih ljudi i novom prijateljstvu između Mirte, Gorana i mene, govori volonterka Nina Rosić.

Glas životinja

Svoje iskustvo volontiranja i sudjelovanja u filmu prepričava i Riječanka Aleksandra Pleša.

– Psi pamte, ali i opraštaju. I napomenula bih, nema loših pasa, samo vlasnika. Životinje ne govore, životinje se ne mogu braniti, želim na neki način biti njihov glas i pomoći im. Ima puno napuštenih i zanemarenih životinja, želim biti jedna kap u tom moru, i pomoći im, prvo zbrinjavanjem i onda pronalaskom najboljeg doma u kojem će sretno provesti ostatak svog života.

Aktivno volontiram dvadesetak godina, pa sam prije desetak godina osnovala, skupa sa svojim sinovima, udrugu prijatelja životinja »Kira« koja je dobila ime po našoj prvoj psećoj ljubimici. Drago mi je da smo snimili film »Dom za zauvijek« da se vidi koliko truda i pažnje posvetimo svakom psu koji dođe kod nas, jer volonterski posao je i najljepši i najteži – nešto je što će vjerojatno svaki volonter reći barem jednom tijekom svoje volonterske karijere.

Najteži jer se često susrećemo s najgorim stranama čovječanstva jer obuhvaća mnogo nevidljivog (i neplaćenog) rada između uzimanja psa na skrb i sretnog »zauvijek doma« (puno vožnje, vremena, posjeta veterinaru, terapija, čišćenja, besanih noći, strpljenja, strepnje, brige i ljubavi koju neke životinje kod nas osjete ljubav prvi put u životu).

Najljepši jer nema ništa ljepše od toga da spojimo divne obitelji s njihovim novim članovima, da znamo da smo spasili i uljepšali nečiji život. Jer nema ništa što više grije srce od uživanja u fotografijama sretnih trenutaka koje nam udomitelji šalju još godinama. Ono što uvijek govorim, svaki pas nije za svakoga. Psi imaju karakter i to je puno važnije od izgleda, dodaje Pleša.

Lijek za dušu

Volonterka i protagonistica filma, još jedna Riječanka, Diana Primožić, navodi da se uoči snimanja filma nećkala, no da se zbog važnosti teme odlučila na taj korak. Bit će sretna, kako kaže, ako »Dom za zauvijek« inspirira makar jednu osobu.

– Volontiranje je moj lijek za dušu. Briga o nekome tko vas treba, a naročito ako se bavite životinjama, definitivno je nešto što vam ne ostavlja puno slobodnog vremena za razmišljanje o problemima. Ja sam se odlučila za pomaganje životinjama, ali smatram da pomaganje bilo kojoj ugroženoj skupini živih bića pomaže i nama da se osjećamo dobro. Pomišljala sam i na smanjenje aktivnosti, ali sam usput shvatila da je to nešto bez čega ne bih mogla i ne mislim se toga odreći.

Korist je obostrana. Kod mene ne postoji nemoguće kada su životinje u pitanju pa imam hrpu zadataka koje moram obaviti na dnevnoj bazi. Trenutačno skrbim o 60 životinja, većim dijelom starih ili hendikepiranih, ili pak u terminalnoj fazi bolesti. Osim svakodnevnog čišćenja, hranjenja, nabavke hrane, tu je i odlazak veterinaru, obilazak smještaja, veterinara, groomera.

Puno vremena izgubim i na vožnju, radim 55.000 kilometara godišnje. Važan dio je i objavljivanje životinja i traženje odgovarajućeg doma. Ustvari, i nisam bila zagrijana za to da me netko snima, ali tema je dobra i propagiranje volontiranja je prava stvar.

Mirtu i Gorana ne možeš odbiti, to su posebni, a jednostavni ljudi, jedni od onih koje danas ne srećeš često. Ako inspiriramo i jednog čovjeka na volontiranje, svi zajedno smo napravili veliku stvar. A usput smo se, snimajući film, i dobro zabavili. Jako dobro iskustvo, prepričava Diana Primožić.