RIJEKA – U povodu obilježavanja 82. godišnjice odvođenja velikog broja ljudi s područja Srdoča i Kastva u fašističke logore Gonars i Visco u Italiji, Udruga antifašističkih boraca i antifašista Rijeka – podružnica Srdoči organizirala je večeras u prostorijama Kluba umirovljenika Srdoči susret s preživjelim logorašima, bivšim zatvorenicima logora Gonars i Visco. Iako je od njih danas tek deset preživjelih susretu trebalo prisustvovati njih osam, zbog izrazito hladnog vremena i sezone gripe na druženje je došlo njih troje – Nada Paladin, Josip Srdoč i Zrinka Mataija, ali su pročitana imena i ostalih sedmero preživjelih, a to su Vjekoslava Budimir, Bogdana Grbac, Sonja Remenarić, Anđelka Kosović, Neda Simčić, Klemento Grbac i Mirjana Srdoč.

Spomen-ploča

Kako je uvodno rekao predsjednik UABA Srdoči Josip Sušanj, susret je prilika za tužno sjećanje na 17. veljače 1943. godine, kada su fašisti pokupili sve stanovnike Srdoča i okolice, muškarce odveli u logor na Rab, a žene, djecu i starce u talijanske logore Gonars i Visco.
– Iz Srdoča, Markovića i Blečića odvedeno je toga dana ukupno 168 stanovnika, a ako uzmemo u obzir da je prije II. svjetskog rata u 11 zaseoka Srdoča živjelo 450 stanovnika, vidimo da je veliki dio njih odveden u koncentracijske logore. Od svih njih danas ih je deset preživjelih. Kod Osnovne škole Srdoči postavljena je ploča s imenima 41 stradalog, sve su to žrtve II. svjetskog rata, rekao je Sušanj koji je rođen tri godine nakon strašnog događaja, ali su, nažalost, u talijanskim logorima završili njegovi majka, brat i sestra.

Kroz razgovore i svjedočanstva sudionika susreta, svi koji su prisustvovali obilježavanju ove tužne obljetnice imali su prilike čuti kako je njihovim sugrađanima bilo provesti sedam mjeseci u logorima smrti, točnije sve do kapitulacije Italije, 8. rujna 1943. godine.
Nada Paladin imala je tek dva mjeseca kada je s obitelji, točnije majkom i sestrom, završila u logoru Visco, pa, srećom, nema strašnih sjećanja poput ostale djece. Međutim, kako je rekla, ona je svih ovih godina nakon završetka II. svjetskog rata stalno u kontaktu s preživjelima, odlazi s njima i na komemoracije u Gonars, tako da, kazala je, ima priče koje nisu njezine, ali su strašne.

Juha od karfiola

– Cijele obitelji završavale su u logorima, jedna sedmeročlana obitelj također. Naše mame i none štikale su torbice, koje smo predstavili na izložbi. Dugi niz godina, posebice Udrugom Mavrica, nastojim te tužne priče, sjećanja i svjedočanstva, kao i dokumente, pisma, fotografije, sakupiti i sačuvati od zaborava, a sve s jednim jasnim ciljem – da se tako nešto nikada više ne ponovi, rekla je Paladin.
Zrinka Mataija imala je pet godina kada je s majkom Dorinom završila u logoru. Iako mala djevojčica, rekla je kako su njezina sjećanja na sedam mjeseci života u logoru još uvijek živa.
– Bila sam mršava, slaba, nisam imala snage, pa sam, kada je bilo postrojavanje, mami sjedila na nogama, kada me nitko ne bi vidio. U WC-ima su bili čučavci, a meni je, koja sam imala tek jedanaest kilograma, noga jednom skliznula i skoro sam cijela upala u rupu. Hrana je bila jako loša – svaki dan jeli smo neku juhu od karfiola, ali ne cvijeta karfiola, nego od lišća, a kako je često vjetar koji je puhao nosio okolni pijesak, dok smo jeli tu juhu, sve nam je škripalo pod zubima.

Mama bi mi ponekad uspjela nabaviti malo sitne paštice koju mi je stavila u tu juhu i od toga sam uglavnom preživljavala. Spavali smo na krevetima na kat, tijekom dana smo se mi djeca igrali, a naše majke bi, po skriveći, kuhale čaj. Uglavnom, uvjeti života bili su jako loši i tako sve do rujna, kada je došlo do kapitulacije Italije. Doma smo išli pješice, trebalo nam je šest dana, rekla je Mataija.
Josip Srdoč u logoru je završio kao četverogodišnjak. I on se nerado sjeća takozvane juhe od karfiola, zbog čega to povrće ni dandanas ne jede jer mu se »zgadilo«.
– Prehrana je bila toliko loša da ni sam ne znam kako smo preživjeli. Kada smo u rujnu konačno krenuli doma, mama mi je na leđa stavila mali ruksak, a ja sitan i slab, odmarao sam se na svakom stupiću, rekao je Srdoč.

Okrnjeno djetinjstvo

Predsjednik UABA Kastav Ivica Rubeša pročitao je svjedočanstvo svoje danas pokojne majke Jelke Rubeša iz Markovića, rođene Maljevac, koja je u logoru završila kao djevojčica od 12,5 godina. Kako je rekao, kao i ostala djeca koja su završila u logoru, i njegova je majka imala okrnjeno djetinstvo.
– Prema njezinom svjedočanstvu, prozivke su bile svakodnevne, a strašno je bilo što su djecu stalno šišali. Spavali su u barakama s po dvanaest ležajeva, a na zemlji je rasla pšenica posađena ujesen. Hrana je bila loša i bljutava, a majke su ih spašavale s prežigom, odnosno prženim brašnom na masti, koje su nekako uspjele dobiti od kuće pa su ga ubacivale u juhu od lišća karfiola. Kada je došlo proljeće, djeca su imala takozvanu školu, u kojoj su računala i pisala, ali uglavnom pjevala ako su im to dozvolili, rekao je Rubeša.

Grad Rijeka čuva i njeguje kulturu sjećanja

Susretu je nazočila i zamjenica riječkog gradonačelnika Sandra Krpan, koja je rekla kako Grad Rijeka oduvijek radi na očuvanju i njegovanju kulture sjećanja.
– Važno je da mi mlađi čujemo vaše priče, a posebno me večeras dojmilo što svoja svjedočanstva prenosite s osmijehom, iako ste prošli teške trenutke. U Gradu Rijeci uvijek ćete imati zagovornika za sve što radite. Hvala vam na vašim sjećanjima, svjedočanstvima, nećemo to i ne smijemo zaboraviti, rekla je Krpan.