Priča počinje s nekoliko riječi o dedu Zlatku. Srcem, dušom i adresom Zlatko Jurković se trajno vezao za otok Krk, prije svega za Vrbnik u kojemu je tijekom djetinjstva i mladosti provodio ljetne i zimske školske praznike kod babe Marije Harbice i deda Mora Šopula.

Tamo je stekao ljubav prema moru, ribama, mjesnim feštama i narodnim običajima. Tada se u njemu ukorijenio stav da je tamo – na otoku sve bolje i drugačije nego u prometnom i užurbanom gradu.

Nakon studija elektrotehnike u Zagrebu i početka rada u “3. maju”, zaposlio se u DINI – petrokemiji i, gradeći polako kuću uz pomoć obitelji i prijatelja, nastanio se sa suprugom, sinom i kćeri u Njivicama.

Kada su djeca otišla na studij u Zagreb, mislio je da će dane nakon posla provoditi u dosadi odjednom opustjele kuće.

Učenik sopnje u 50. godini

No, supruga je kupivši mu muzičke instrumente za pedeseti rođendan, inicirala zaokret, ni ne sluteći kakve će pozitivne učinke dugoročno proizvesti. Zlatko je od mladosti svirao harmoniku, ali uvijek posuđenu – svoj instrument nije imao.

Internetska trgovina prijetila je kašnjenjem “honerice” na rođendan pa su u međuvremenu za svaki slučaj naručene i sopele, uz pomoć danas pokojnoga meštra Ivana Pavačića Jecalićeva – poznatoga sopca, kantura, melografa i autora više knjiga.

Na upit meštra – …a ki će ga učit sost?, supruga je odgovorila: Vi! I tako je Zlatko za 50. rođendan postao učenik, dapače početnik!

U suradnji s Nikolom Mikom Dapčićem iz Njivica, pokrenuo je prvi njivički par sopaca, a zatim je osnovano i Folklorno društvo “Njivice”, koje je tijekom sljedećega desetljeća uspješno djelovalo njegujući sopnju, tanac, kanat i običaje, obnavljajući narodne nošnje, sudjelujući na Krčkome festivalu folklora, djelujući na predstavljanju običaja turistima tijekom ljetne sezone i ugošćujući slična društva iz drugih dijelova Hrvatske.

Nakon dvaju uspješnih mandata prve predsjednice Društva Meri Rukavine, Zlatko je postao i predsjednikom Folklornoga društva “Njivice” te članom Udruge sopaca otoka Krka.

Ta udruga se posebno zalaže za prenošenje umijeća sopnje i kanta po domaću koji od prošle godine zainteresirani uče i usavršavaju kod velikih meštri – Ivana Kosića i Marijana Orlića.

Deda učenike pronašao u kući

Zlatko se kao obiteljski čovjek i ranije posvećivao prenošenju ljubavi za glazbu na djecu. Uvijek je u kući bilo glazbe pa su i unuci došli u takvo okruženje. Iako su i sin i kći osnovali obitelji u Zagrebu, na radost deda i bake unučad voli doći na otok, posebno ljeti, kako se to već u Zagrebu kaže – “na more”.

A na moru se deda trudi oduševiti ih za sve vezano uz Otok: radosno ih svakodnevno vodi u školu plivanja i vaterpola u Njivicama, uči ih roniti i loviti ribe. No, uza sve “morske” aktivnosti, uvijek ima vremena i za glazbu.

Najstariji unuk Adrian ide već u treći razred glazbene škole i lijepo napreduje u sviranju klarineta. Mlađi Dorian se odlučio za harmoniku koju želi svirati kao deda.

I mala Lucia najavljuje da će svirati flautu jer je ona – zlatna i sjaji. Do tad, Lucia pjeva pjesmice najmlađem Zoranu, koji za sad, samo guguće.

No, kako se u kući osim klavira, gitare i harmonike čuju i sopele, djeci ni taj zvuk nije stran. Iz epidemioloških razloga, posljednjih se godina ne mogu održavati ni javne probe ni festivali sopnje, tanca i kanta pa je i naš deda nove učenike pronašao – u kući.

Adrian je sopele prihvatio sa stavom nove generacije: cool – to ćemo lako! Nakon nekoliko proba, unuk i djed pohvaliti su se prvim kućnim nastupom i dvoglasno zapjevali Zrasla mi, zrasla mi mala dubrava.

Slijedio je Korak Dobrinjski na gorinje i Lipo moje spod Omisaj more …

Poticaj za očuvanje baštine

S obzirom da se početkom srpnja u Pinezićima održava natjecateljska smotra sopaca otoka Krka, deda Zlatko je Adrianu ljetos predložio da nastupe izvan službenih kategorija, kao “deda i unuk”. Rečeno – učinjeno.

Posebna kategorija pokupila je i posebne simpatije … A kako je mlađi brat Dorian silno motiviran u svemu dostići starijega brata, zamolio je deda da i njega nauči prvu lekciju – Zrasla mi. 

To je tako dobro krenulo da su uskoro sopli i kantali ne samo deda i unuci, nego i braća zajedno. I tako je na Krku osnovan vjerojatno prvi par malih zagrebačkih sopaca koji sopu i kantaju po domaću.

Možda nije klasična Božićna bajka, ali je srećom, naša stvarnost. Nadamo se da će poslužiti kao poticaj da i drugi bake i dede pokušaju prenijeti na unuke dio svoga znanja i ljubavi za ono naše, domaće.

Da se nikad ne pozabi, kako je u posveti knjige “Lusmarine moj zeleni” Zlatku napisao meštar Pavačić.

Cool – to ćemo lako

Adrian je sopele prihvatio sa stavom nove generacije: cool – to ćemo lako!

Nakon nekoliko proba, unuk i djed pohvalili su se prvim kućnim nastupom i dvoglasno zapjevali Zrasla mi, zrasla mi mala dubrava.

Slijedio je Korak Dobrinjski na gorinje i Lipo moje spod Omisaj more …