Tada, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je u pitanju studij arhitekture, većina se nas Riječana odlučivala upisati ga u Ljubljani. Razloga je bilo niz, ali, kad sam ja u pitanju, dva su bila najvažnija. Prvi je bio blizina, jer za razliku od kolega koji su se odlučili na studij u Zagrebu, mi smo se doma vraćali svakog vikenda. Do Ljubljane se naime vlakom putovalo ne više od 2,5 sata,

Zagreb je vremenski bio dvostruko udaljeniji tako da je njima vikend odlazak kući bio preveliki gubitak vremena. Drugi je razlog bila velika otvorenost, liberalnost Ljubljane. I ne samo kad je u pitanju odnos prema znanosti, prema arhitekturi – mada mi je to, razumljivo, bilo najvažnije – nego i u jednom širem socijalnom kontekstu. Kasnije, kako je studij odmicao, koliko god se silno trudila zadržati jaku vezu s Rijekom, shvatila sam da ne mogu živjeti u dva grada. Došla je i ljubav, diploma, obitelj i – ostala sam zauvijek u Ljubljani. Kako se čini, jer danas su Ljubljana i Rijeka uistinu vrlo blizu, nešto više od sat vremena vožnje, drugi se razlog pokazao kud i kamo značajnijim.

Ugodni razgovor. Točnije – jako ugodni razgovor. Iz više razloga, ili najmanje dva, kako je to u uvodnom dijelu ovog teksta istaknula naša sugovornica Sonja Miculinić, rođena Riječanka, ali jedna od najznačajnijih arhitektica Slovenije. Osim srdačnošću, plijeni i jednostavnošću kojom laiku približava vrlo stručne teme. Miculinić je naprosto osoba koja na jedan osebujan način arhitekturu smješta u socijalni, društveni kontekst i svima koji je slušaju daje do znanja, »otvara oči« o tome koliko nam je zapravo svakodnevno važna. Nije to možda ni neobično jer je zanimanje za arhitekturu stekla još kao djevojčica kad je upijala zanimljive misli i crteže koje je vješto, brzo, čudesno jednostavno, a tako životno izvodio njezin pokojni otac Klement Miculinić, vrsni riječki arhitekt o čijem je djelu i tragu koji je ostavio u arhitekturi u pripremi izložba kojom će se ove godine obilježiti 100. godišnjica njegovog rođenja.

Rusko iskustvo

O kakvoj je pak stručnjakinji, znanstvenici riječ, potvrdila je i prije nekoliko dana okončana izložba koju je u ljubljanskom Centru arhitekture Slovenije, točnije u njegovoj specijaliziranoj galeriji Dessa predstavila jedne od najznačajnijih arhitektica te države u 20. i 21. stoljeću. Nakana izložbe bila je predstaviti i niz njihovih analitičkih radova, promišljanja arhitekture, koji nužno ne pronalazi svoju materijalizaciju u prostoru. Izložba je izazvala golemo zanimanje, posjetilo ju je iznimno mnogo zaljubljenika u arhitekturu, jednu od najzahtjevnijih i u svakom slučaju najsadržajnijih aktivnosti ljudskog uma. Svakako i jedno od najznačajnijih obilježja naše civilizacije.

Golemi opus arhitektice Miculinić vidljiv je u velikom broju država na nekoliko kontinenata, a zanimljivo je i to da su ona i suprug Štefan Šček, također arhitekt s kojim već dulje od četiri desetljeća u zajedničkom birou Omnia Arhing osmišljava i realizira iznimno zahtjevne projekte, jako značajni trag ostavili i na području država nekadašnjeg SSSR-a, sve do Čečenije.

– Istina, na rusko tržište, koje je danas iz poznatih razloga neaktivno, stigli smo zahvaljujući suradnji s farmaceutskom tvrtkom Lek iz Ljubljane. Dobili smo posao uređenja njihovih poslovnica u toj zemlji što su uočili domaćini i odlučili nas dodatno angažirati. Posao je trajao godinama, na jako velikom broju adresa, a razvio se u nekoliko smjerova od kojih je jedan bio, meni posebno drag, uređenje interijera, sjeća se Miculinić.

Riječki trag

Iako je bilo zamišljeno razgovor voditi šetnjom kroz njoj posebno drage lokalitete Ljubljane, odluka je ipak pala na Rijeku jer se i o njoj u tom smislu itekako ima što reći. K tome jedna od viđenijih slovenskih arhitektica, jako je teško uhvatljiva osoba. Neposredno nakon našeg razgovora, vođenog svega nekoliko dana iza njezinog rođendana, put ju je vodio u Berlin gdje je strukovna sekcija slovenskih arhitekata željela dobiti uvid u novu arhitekturu Berlina, ali i onu nastalu sredinom prošlog stoljeća. S obzirom na to da je glavni grad Njemačke i u tom smislu jedan od najpropulzivnijih gradova svijeta, i nakon godina i godina rada uzbuđenje i veselje zbog novih arhitektonskih spoznaja jako su je veselili. K tome, jer riječka komponenta iz arhitektice Miculinić nikad nije nestala, želja nam je bila i dobiti njezino mišljenje o stanju arhitekture u Rijeci, kao i o relacijama na kojima se arhitekturu doživljava u Hrvatskoj.

– Ne znam koliko sam pozvana komentirati najnoviju riječku arhitekturu, tim više jer i u ovom gradu ima niz vrhunskih, ali uistinu vrhunskih arhitekata čiji bi to ipak bili pravo i obaveza. Izdvojit ću samo dvojicu, prvi je Idis Turato, drugi, dobno, ali i ne samo dobno, meni bliži Leo Modrčin. Bilo bi bolje i na neki način poštenije da oni progovore o današnjoj riječkoj arhitekturi, o trendovima koji u tom smislu vladaju u mom rodnom gradu. Mada, moram to istaknuti, i ja sam ostavila svog traga u Rijeci, moje je ostvarenje paviljon Karolina, prostor koji sam 2003. godine osmislila i smjestila ga na Rivu.

Ideja je bila na Gatu Karoline Riječke, u novoj pješačkoj zoni grada, naznačiti povratak grada moru, staviti Gat Karoline Riječke u funkciju putnika koji dolaze brodovima u naš grad. Nažalost, taj je prostor danas s nizom nadogradnji silno devastiran, a ono što je posebno loše – nikad me nitko nije ni za što pitao. Nitko me nikad, i ne samo od vlasnika nego i od gradskih struktura, nije pitao za mišljenje ili, što bi bilo logično, dozvolu kako bi se mijenjalo moj autorski rad. Ako je to pravilo, bojim se da arhitektura u Rijeci ne ide u dobrom smjeru. Ne bih željela ispasti poput nekog tko sa strane gleda na grad i »s visoka« dijeli savjete, ali mogu iznijeti pravilo koje vlada u Sloveniji: kad je arhitektura u pitanju struku se pita, struka itekako odlučuje, pojašnjava nam Miculinić.

Najljepša mala metropola

I ne, ne »dijeli savjete« nego upućuje na dobru, bolju praksu. Poznato je primjerice da popularni, za mnoge i karizmatični, ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković ne bi nikad, ali baš nikad dozvolio da se mijenja arhitektonsko tkivo grada, a da to ne odobre stručni arhitektonski krugovi. Dugo je vremena Jankovićev specijalni savjetnik za arhitektonski razvoj Ljubljane bio Janez Koželj, ugledni profesor i jedan od najznačajnijih slovenskih arhitekata druge polovine prošlog stoljeća i dakako ovog koje živimo. Kako bi omogućio arhitektonsku renesansu Ljubljane, Janković je Koželja imenovao dogradonačelnikom zaduženim za urbanizam. Bilo je to prije skoro dvadeset godina, period je to u kojem je glavni grad Slovenije izrastao u jednu od najprivlačnijh, ili baš ako hoćete tako – najljepših malih metropola Europe.

– Istina je – nema u Sloveniji prolaska bilo kakvog projekta, nije li prošao iznimno rigoroznu provjeru struke. Riječ je isključivo o javnim natječajima tako da je mogućnost bilo kakvih namještaljki isključena, skoro nemoguća. K tome, svake se godine nas arhitekte poziva da sudjelujemo u Vizijama kad svojim prijedlozima pomičemo granice postojećeg, da naprosto kao na nekoj panel-diskusiji iskažemo svoje kreativne vizije buduće Ljubljane. Slično je i u svim drugim dijelovima Slovenije tako da mogu reći kako su arhitekti zadovoljni svojim tretmanom, ali i arhitektonskim razvojem naših sredina. Ono što mi se sviđa u Rijeci, što je jako pohvalno, napori su koje ukazivanjem na problematična područja grada ili sporne arhitektonske procese čini Društvo arhitekata Rijeka, pojašnjava nam Miculinić.

Slovenski parlament

Koja je pak u središte zanimanja stručne, ali i političke, ma najšire javnosti, došla 2000. godine kad je bila jednom od ključnih arhitektica i dizajnerica kojima je povjereno preuređenje slovenskog parlamenta, Državnog zbora.

– Bio je to vrlo izazovan posao, tim više jer je bio pod jako velikom lupom javnosti. Riječ je o preuređenju koje sam provela s kolegicama Albinom Kindlhofer i Darijom Valič, o poslu koji smo, nakon izbora na javnom natječaju, učinile u kratkom vremenu. Riječ je naime bila o samom središtu Zbora, njegovoj glavnoj dvorani tako da smo na raspolaganju imale svega nekoliko mjeseci. Taj je posao doživio odobravanjem najšire javnosti, što me, istina, dovelo u svojevrsni fokus zanimanja medija kao i ljudi kojima arhitektura nije prva briga, pojašnjava nam Miculinić.

A s obzirom na to da je ipak strankinja, koliko god da je do tada već bila dulje od četvrt stoljeća u Ljubljani, biti dio tima koji je kreativno renovirao samo središte slovenske države, pojam samostalnosti i državnosti, uspjeh je bio tim veći.

– Slovenija nema s tim problema, ona uzima najbolje. S jedne strane jako lako prihvaća doseljenike, posebno ako su bitni za razvoj, za napredak pojedinih segmenta, ali postoji i druga strana slovenskog mentaliteta. Riječ je o s jedne strane jako liberalnoj sredini, ali i društvu koje je u nekim segmentima poprilično konzervativno, naprosto zatvoreno. Sjećam se kako čitavo vrijeme studija, koliko god da sam stekla jako dobre prijateljice i prijatelje, nikad nisam bila pozvana kod njih doma. U Rijeci, na Kvarneru, naprosto na Mediteranu takve ograde ne postoje. Kad si s nekim dobar, on je praktično istog dana tvoj gost. No, ta karakteristika Slovenije je na neki način i modus kako sačuvati samobitnost. Svi smo mi mali, male države i narodi, pa je takva zatvorenost možda i samorazumljiva, pojašnjava nam Miculinić.

Razbija stereotipe

Osoba koja baš u svemu razbija stereotipe. Iznimno vedra, otvorenog duha, baštini mnoge talente. Pa je tako i jedna od najdugovječnijh i najviđenijih članica pjevačkog zbora Arhivox koji okuplja arhitekte dobrog sluha i glasa. K tome, iako ne samo da je ostvarila iznimno plodnu, ma fantastičnu karijeru što je uostalom potvrdilo i njezino uvrštavanje među najznačajnije arhitektice Slovenije, ona je i majka troje djece. Danas odraslih i uspješnih ljudi.

– Da majka! U kakvom je to ritmu bilo! U samo četiri godine dva sina, Ivan i Marko, i kćerka Ana. Kraj osamdesetih i početak devedesetih. Naš arhitektonski studio na početku razvoja, promjene političkih sistema, ratovi i troje djece na minimalnom razmaku. Ali, nekako je sve išlo svojim putem. Kad je čovjek angažiran na mnogim stranama, vrijeme jako brzo prolazi. Jeste, stalno ste nekako umorni, ali niste svega ni svjesni, smije se Miculinić.

Nastavljamo s redanjem njezinih zaduženja, znanja i vrlina, te dolazimo i do – fakultetske profesure! Ima li ta žena uopće limita, postoji li za nju umor?!

– Nisam predavačica na Aritektonskom fakultetu, ali predajem – arhitekturu. Činim to pravnim stručnjacima, ljudima koji se između ostalog bave i nekretninama, dakle osobama koje s pravne, nerijetko i financijske strane itekako potiču arhitekturu, svakako i žive od nje. Smatram da je to važno, uostalom smatra to i zakonodavac čim je jedan takav kolegij uvrstio pravnicima, jer arhitektura je multidisciplinarna, ali i interdisciplinarna znanost koja jednom kad se pojavi jako dugo ostaje s nama, objašnjava nam Miculinić svoje poslanje u jednoj sasvim drugačijoj domeni ljudskog rada no što je to njezina strast, njezina arhitektura.

Riječka obala

Koliko se god opirala zaroniti u Rijeku danas, tema na temu, riječ po riječ, i eto nas na – riječkoj obali. Bilo je to jače od nje. Odselila je prije pola stoljeća, ali ima situacija, ima trenutaka u kojima se vidi kako jednim dijelom svog bića iz Rijeke nikad nije otišla.

– Pa rekla sam vam da imam ovdje mnogo prijatelja, ljudi s kojima sam baš jako, jako povezana. S kojima se stalno čujem i viđam kad sam god u prilici. S ljudima koji razvijaju riječko gospodarstvo, mnogo ulažu, a u svemu, u svojim novim građevinama uvažavaju arhitekturu i unaprijeđuju, oplemenjuju Rijeku. Nikako se ne mogu načuditi zbog čega oni nemaju neku savjetničku ulogu u ovom gradu. Pokazuju kako znaju, uspješni su u međunarodnim relacijama, zbog čega to ne mogu i na institucionalnoj razini Grada Rijeke? Imam naprosto osjećaj da ih malo tko išta pita, niti se s njima grad hvali, zaključuje Miculinić.

Od slovenske težnje prema savršenosti, što nas u Hrvatskoj u nekim segmentima života i rada silno živcira, do hrvatske »razbarušenosti«, kako improvizaciji u kojoj živimo nerijetko tepamo. I sjajna spona koja nam na to može ukazati. Sonja Miculinić. Arhitektica s golemim međunarodnim iskustvom.

– Nemojte me krivo shvatiti, ima u Rijeci, uz dominantni krasni mentalitet, mnogo dobrih stvari. Oduševljena sam primjerice Centrom Zamet. Osmislio ga je Studio 3LHD, čiji je osnivač i u kojem djeluje i veliki riječki kreativac Silvije Novak, ali takvih je rješenja u Rijeci premalo. Ili da budem do kraja konkretna – najveći riječki resurs, a to je svakako njezina obala, ostavlja utisak prevelike nebrige. Povijest je učinila svoje. Nanizala je uz obalu industriju koja je danas u najvećoj mjeri propala ili je na tom putu. Ono što me brine je odsutnost, neću reći bilo kakve, ali, da, snažne želje da se taj resurs, a ponavljam po meni je on najvažniji, pretvori u nešto što bi na jako dobar način valoriziralo povijest, a sve zajedno dovelo i u sadašnjost. S jasnom porukom da će na tom prostoru nastajati i najbolja riječka budućnost. Nisam sigurna da je oživljavanje kontejnerskih terminala u samom središtu grada pravac kojim idu slični gradovi, čudi me zapuštenost Preluka, a o arhitekturi Hiltona, čiji je dolazak u Rijeku inače dobar signal, dobra investicija, ne bih ovom prigodom, zaključila je Miculinić.

Riječ stručnjaka

Riječ po riječ, tema na temu. Iako desetljećima Ljubljančanka, otvorila je Miculinić mnogo tema koje bi se na jedan jednostavni način mogle implementirati u riječku stvarnost. Istina, kad je riječ o 3LHD-u i Novaku, on je tu i kad se promišlja o budućoj Žabici, a imao je i nemalo savjetničkih kontakata s ljudima koji su prije investiranja željeli saslušati riječ stručnjaka, tako ipak i postoje neke sličnosti sa Slovenijom. Mada, ipak je to kod nas »od slučaja do slučaja«, privatna volja, odraz nečije savjesti i svijesti da se arhitekturom ostavlja trag u prostoru, ali jako daleko od stanja svijesti ljudi koji oblikuju zakone. I svakako, drago nam je jer smo ovaj razgovor s jednom od najboljih slovenskih arhitektica u zadnjih stotinu godina, dobili i niz impulsa upućenih kako ključnim ljudima Grada, tako i nekim njegovim stanovnicima koji – moraju izaći na svjetlo dana.

– Mnogo danas radimo na području arapskih država, u Dubaiju recimo, tržište se stalno širi, uvijek je neko područje aktivnije od drugih. Jako sam ponosna i za jedan od svojih najnovijih radova, riječ je o autobusnoj postaji u Kopru. Trudila sam se da odiše duhom grada, otvorenošću i jednom specifičnom elegancijom. Arhitektura znate nikad kod mene ne miruje, mora joj se samo u pravom trenutku i na pravi način znati odgovoriti. Sa smiješkom, svojim karakterističnim, zaključila je naše druženje Sonja Miculinić.

Mogli smo još satima. Nismo. Bit će prilike. Susreta. Nadamo se u Rijeci. Na nekoj fešti, nekim povodom. Arhitektonski i društveno – dobrim. Jer kako to i poslovice kažu, otišla je Miculinić iz Rijeke, ne i ona iz nje.

Pet jako plodnih godina

2016.
Hotel Mond, Šentilj, Slovenija
Villa P, Ljubljana, Slovenija
Le Trai Bleu restaurant, Doha, Katar
Hotel Mövenpick, Saudijska Arabija
Hotel S, Dubai, Ujedinjeni Arapski Emirati
Hotel M, Dubai, Ujedinjeni Arapski Emirati
Beach resort, Adler, Rusija

2015.
Sky beach Hotel Perla, Nova Gorica, Slovenija
Caffe Dolce Vita, Hotel Perla, Nova Gorica, Slovenija
Villa Centeroi 3, Rusija
Villa H, Moscow, Rusija
Palace Qatar, Doha, Katar
Villa Dubai, Ujedinjeni Arapski Emirati

2014.
ZZR-Bežigrad, Ljubljana, Slovenija
Villa K Moscow, Moscow, Rusija
Islamic center, Ufa, Rusija
Islamic park, Dubai, United Arab Emirates
Lek CMB, Ljubljana, Slovenija
Hotel Mond competition, Šentilj, Slovenija
Restaurant Sabotin, Slovenija

2013.
National theater, Grozny, Russia
Business premises Gonzaga, Nova Gorica, Slovenia
Administrative building US3 Krka, Novo Mesto, Slovenia

2012.
Spa center Grozni, Rusija
Restaurant oceanis, Nova Gorica, Slovenija
Competition for National library, Ljubljana, Slovenija
Mosque Shali, Shali, Rusija
Competition for night club Hook, Nova Gorica, Slovenija
House Nanos, Vipava, Slovenija