MATULJI – Načelnik Matulja Vedran Kinkela u svom je uredu primio Andreja Vadlju i Vedrana Mohorovičića, povratnike s najteže i najveće trail utrke – Ultra-Trail du Mont-Blanc. Naime, pred dva tjedna Matuljac Vadlja, u društvu Franje Korića iz Mošćeničke Drage i Nataše Rogić iz Rovinja, uspješno je završio ovu zahtjevnu utrku, a svi redom 172 kilometara dugu dionicu koja prolazi kroz tri zemlje (Francusku, Italiju i Švicarsku), tijekom koje sudionici moraju savladati 10.000 metara uspona, prešli su u vremenu od oko 44-45 sati.

Naravno, u tome im je pomogao i Mohorovičić koji im je bio pratnja i potpora u teškim, gotovo kriznim trenutcima na stazi kada treba ostati priseban i nastaviti trčati. Završiti ovakvu utrku san je gotovo svakog zaljubljenika u planinsko trčanje pa je tako prolazak kroz cilj bio izuzetno emotivno nabijen, posebno kada se zna da je od 2.400 trkača njih oko 800 odustalo.

Ogromno postignuće

– Cilj današnjeg okupljanja je promocija ljudi i nekih ostvarenja za koje se možda manje zna. Čast mi je da je Vadlja danas ovdje s nama da malo promoviramo taj događaj koji nije bio dovoljno popraćen, a radi se o ogromnom postignuću iza kojeg stoji puno njegovog osobnog odricanja, kao i njegove obitelji – rekao je Kinkela.

Vadlja, član Triatlon kluba Matulji, rekao je da je nastup na utrci »stigao kao grom iz vedra neba«. Poziv na utrku dobio je nakon što je u dvije godine skupio određeni broj bodova i ušao u ždrijeb te imao dovoljno sreće da ga izvuku. Tako je u siječnju dobio pozivnicu nakon koje se intenzivno počeo pripremati. Svakodnevno je, uz svoj posao strojarskog ispitivača u brodogradilištu »3. maj«, trenirao, a vikendima prolazio i po 60 kilometara. U svemu je imao podršku prijatelja trkača Franje Korića, Nataše Rogić i Vedrana Mohorovičića, ali i brojne obitelji koja je bila uz njega, a koja također živi sport te je čak pet članova uključeno u matuljski triatlonski klub i uspješno skupljaju kilometre na utrkama u regiji.

Veliki doživljaj

– Utrka u Francuskoj za mene je bila veliki doživljaj. Dnevna temperatura je bila do 25 stupnjeva, a noću se spuštala oko nule. Priroda je predivna, potoci iz kojih smo mogli piti vodu, check pointi bili su prepuni hrane, pića… Animirali su nas i glazbom. Kada si preko 20 sati na nogama, zna doći i do halucinacija, priviđa ti se svašta, meni se kamenje pretvaralo u životinje. Dok trčite 170 kilometara, prvo se tijelo umara, a glava odmara. Odnosno, kada se tijelo umori, onda morate uključiti glavu. Dosta se da proći »s glavom«, pola utrke idete fizički, a poslije psiha igra ulogu.

Tijekom utrke srećete ljude, upoznajete ih, saznajete o njihovim motivima za dolazak na utrku i mislite o tome koji su vaši motivi. Postavljate si tisuću puta pitanje »zašto se mučim«, ali kada prođete ciljem ta doza sreće nešto je teško opisivo. Ovakvih utrka ima još, moja je želja otići na jednu takvu u Ameriku, ali na takve je utrke zaista teško upasti. Želja je i okušati se u Ironmanu, ali evo nakon ove utrke postavili smo si cilj da se popnemo na Mont Blanc.

Koliko je financijski teško pratiti ovakav stil života? Pa ja vjerujem da kad nešto volite onda ništa nije teško, onda uvijek nađete neko rješenje. Takve se stvari događaju dva-tri puta u životu i nisam ovu priliku želio propustiti – rekao je Vadlja kojem je potpora u Francuskoj bio Vedran Mohorovičić, a on će biti njemu danas na utrci »Sto milja Istre«.