Poput nas, ulice imaju svoje osobne iskaznice – čitamo na poleđini opsežnog monografskog izdanja »Zvali su me Industrijska« Velida Đekića, koje na više od 400 stranica donosi biografski hod riječkom Baračevom ulicom dug tri stoljeća. To je prva knjiga napisana o nekoj riječkoj ulici, a njezine su stranice posvećene jednoj od najvažnijih prometnica u riječkoj povijesti. U jednom razgovoru Đekić je kazao kako ponekad ima dojam da je ovu knjigu pisao cijelo vrijeme, ništa manje nego 30 godina, koliko je dolazio raditi u tu ulicu.

Već u 17. stoljeću u Baračevoj su uz poljoprivredne parcele (vinograde, maslinike i vrtove) djelovali manji manufakturni pogoni, poput brodogradilišta te mlina u 18. stoljeću na Rečicama. Baračeva ulica pojavila se pred očima sugrađana kao Cesta za Ponsal, Cesta za Volosko, Poštanska cesta za Istru, Industrijska ulica, Ulica Italija, Ulica Constanzo Ciano, Ulica JNA, potom iznova Industrijska, da bi u ovom mileniju završila kao Ulica Milutina Barača. Ono što je kroz sva ta stoljeća uspjela zadržati jest pulsiranje u ritmu duž nje izgrađenih industrijskih pogona.

Kako podsjeća autor, zona uz Baračevu rodno je gnijezdo i kolijevka riječke industrije – u njoj je 1750. krenuo prvi gradski industrijski pogon, Rafinerija šećera. Nadovezujući se na Šećeranu novim pogonima, Baračeva je u vremenima što su uslijedila postala komunikacijsko srce riječke zapadne industrijske zone te tragom toga jedna od najprometnijih i najmnogoljudnijih gradskih ulica. Godine 1899. duž nje su postavljene tračnice prvog električnog tramvaja na tlu Hrvatske.

Cukerijera u Petroljeri

U uvodu knjige Velid Đekić navodi da su tekstovi objedinjeni u njoj prvotno objavljivani kao zasebni naslovi u periodičnim publikacijama, a sada su dorađeni i dopunjeni u međuvremenu doznanim podacima. Teme se nižu poštujući kronološku logiku, ali ona nije i jedino načelo redoslijeda napisanog – kronologija je tu udružena s kauzalnim lancem događaja. Monografija tako počinje tekstom »Cukerijera u Petroljeri – Doba kada je šećer vladao ulicom uz more, 1750. – 1828.« Slijedi tekst »Porto Petrolio, početak i kraj«, koji prati riječku naftnu luku od vremena jedrenjaka »Paragon« do tankera INA-Sisak i njegovih dana.

Važan datum bio je 14. rujna 1883. kad je kolosalna Rafinerija, najveća na kontinentu, svečano puštena u rad. »U rukama Rothschilda« naslov je sljedećeg poglavlja, koje govori o bečkom ogranku bankarske obitelji kao pokretaču naftnog biznisa na Kvarneru u razdoblju od 1880. do 1926. godine. Peto poglavlje posvećeno je Milutinu Baraču, odnosno riječkim godinama europskoga naftnog pionira (vezano za to spomenimo fotografiju na kojoj su car Franjo Josip i direktor Rafinerije Milutin Barač na jednom od naftnih spremnika 1891. godine).

Priča o »Etelki«

Sljedeći tekst donosi priču o »Etelki«, riječkoj čeličnoj dami, prvom i jedinom tankeru Austro-Ugarske Monarhije. Zatim autor podsjeća da je AGIP izrastao s Mlake – riječki pogon bio je jezgra talijanskoga državnog naftnog programa između 1926. i 1934. godine. U tekstu »Pod zastavom tvrtke SPEM« Đekić se bavi riječkom tankerskom flotom u periodu od 1925. do 1945. godine.

Poglavlje koje slijedi za temu ima modernu arhitekturu Mlake i arhitekta Nerea Baccija. U povijesnom hodu autor dolazi do Francesca Benedikta, pomoćnika Milutina Barača, koji je bio poratni obnovitelj Rafinerije. Zatim 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća kreće bitka za Urinj, odnosno projekt proširenja Rafinerije nafte »Boris Kidrič Rijeka«. Velid Đekić zatim donosi sažetu biografiju Rafinerije nafte Rijeka od 1882. do 2019. godine.

Važno je poglavlje u kojemu autor donosi prijedloge zaštite riječke naftaške baštine, zaključujući da u zaštiti industrijske baštine na Mlaki valja biti žuran. Rafinerijski pogon u Baračevoj, naime, mjesto je očuvanja industrijske baštine Nizozemske, Austrije, Francuske, Mađarske, Italije i Hrvatske.

Kulturno-povijesna magistrala

Što se danas događa s Baračevom? Još praktički do jučer preplavljena tisućama ljudi, Baračeva ulica je zbog gašenja industrije opustjela. »Jučer moćna arterija – definirana prometnim simbolima, na početku ulice svjetionikom, a na završetku građenim brodovima – danas je umorno i zaboravljeno tkivo«, navodi autor knjige, dodajući da Baračeva nipošto ne mora ostati takvom.

Zato je tu posljedne poglavlje naslovljeno »Zvali su me Industrijska – Kulturno-povijesna magistrala Baračevom«, u kojemu Đekić donosi još niz zanimljivosti vezanih za ovu riječku ulicu. Primjerice, u Baračevoj je rodna kuća likovnog umjetnika Romola Venuccija, tu je onda i čuveni Hotel Emigranti, pa monumentalna Upravna palača Rafinerije nafte, Upravna zgrada Rafinerije šećera (potom vila gradonačelnika Ciotte), a ovdje je i spomen-ploča prvoj nogometnoj utakmici u Hrvatskoj odigranoj 1873. godine. Podsjetimo i na torpednu lansirnu stanicu, koja sve više propada, te Vilu Whitehead. Uz Baračevu je vezana i priča o Guidu Prodamu, prvom riječkom pilotu.

U razgovoru za Teklić autor je istaknuo: »Knjigu sam napisao dijelom i zato da bih skrenuo pozornost javnosti na njezinu važnost za grad i na njezin potencijal za budućnost. Neprirodno je da ostane ovakva kakva je danas, gotovo slijepo crijevo grada, s važnim objektima koji propadaju. Neka grupe turista započnu dolaziti u nju organizirano, vođeni, a ne svojom pojedinačnom voljom, kao što je to sada slučaj. Često takve pojedince, strance, susretnem pored lansirne rampe torpeda. Ma, ulica će kad-tad iznova profunkcionirati jer život će učiniti svoje. Ako nešto pametno ne učinimo mi u naše vrijeme, učinit će to buduće generacije. Neka knjiga bude poticaj da se proces ubrza. Ulica je to zaslužila«, smatra Đekić.
Dodajmo i da je ovo vrijedno izdanje bogato ilustrirano fotografijama Velida Đekića i obiljem arhivske građe. Tu su i kronologija, literatura i izvori. Baračeva ulica može biti ponosna što je dobila ovako lijepu i opsežnu osobnu iskaznicu.