Iako ova priča zvuči nevjerojatno – gotovo kao da danas skupina Hrvata otiđe na osvajanje Marsa – malo je kome zapravo poznata. Da je u najodvažnijoj istraživačkoj i znanstvenoj misiji nekadašnje Austro-Ugarske sudjelovalo dvanaest hrabrih, vještih i snalažljivih pomoraca s našeg dijela Jadrana nije stvar o kojoj se u našoj javnosti govori svakodnevno, no bolje prilike od 150. obljetnice njihova povratka s jedinstvene ekspedicije na Arktik nema. Naime, sutra se navršava točno 15 desetljeća otkako je nekolicina primorskih mornara, quarnerola, predvođena vođom palube Petrom Lusinom, u Rijeci dočekana nakon što je više od dvije godine provela miljama daleko od svog Kvarnerskog zaljeva. Za približavanje ove uzbudljive pustolovine današnjim generacijama nema zaslužnijeg čovjeka od Miljenka Smokvine, autora brojnih fotografskih i povijesnih izložbi, publicista i zaljubljenika koji se arktičkom ekspedicijom iz 1872. godine na različite načine bavi više od četvrt stoljeća. Rujanskim postavljanjem njegove izložbe u HKD-u na Sušaku ova je tema ponovno dobila svoj zasluženi prostor, a Smokvina navodi kako se svi koji se prvi put susretnu s činjenicom da su pomorci iz ovoga kraja tukli neosvojena arktička mora nemalo iznenade.

Riječka veza

– U ono doba nije bilo nikakvog istraživačkog pothvata iznad toga, a u osvajanje Arktika se nije išlo samo iz Austro-Ugarske. To je bilo opasno putovanje, a neke ekspedicije su masovno stradale kao što je ona britanska Sir Johna Franklina, s koje se ni jedan od njih 120 na dva broda nije vratio. Austrougarskoj ekspediciji nije bio cilj da otkriju Sjeverni pol, ali glavnom vođi Karlu Weyprechtu, koji je bio znanstveni tip, cilj je bio da u tim morima istraži što se događa. On je ovu ekspediciju razumno organizirao. Ona je bila relativno mala, na relativno malom parobrodu Admiral Tegetthoff, jer je velikim brodom jako teško manipulirati. Trebalo je napraviti kompromise jer je trebalo nakrcati dosta karbuna za parni stroj, ukrcati dosta hrane, takelažu – jarbole, konope i jedra, a moralo je biti mjesta za svih i moralo se brodom moći jednostavno upravljati. Njih 24-ero na brodu pokazalo se idealnom brojkom – govori Miljenko Smokvina, koji se sjeća svojih prvih fascinacija ovom avanturom, prvo kao dječak koji je čitao knjigu Petra Kuničića »Hrvati na ledenom moru«, a zatim i njena ponovnog otkrivanja. Naš je sugovornik jednom prilikom naišao na fotografiju na kojoj su se spominjali pomorci slavne ekspedicije – Lukinovich, Sussich, Stiglich, Vecerina, Fallesich…, čija imena očito nisu bila austrijska. Ta ga je zečja rupa odvela u istraživački rad i brojne suradnje s međunarodnim kolegama kojih je također zanimala mukotrpna priča sa sretnim završetkom.

Miljenko Smokvina

Njezini se začeci, kaže Smokvina, mogu pronaći u slavnoj Viškoj bitci iz 1866. godine u kojoj su Austrijanci na moru dobili Talijane, pa su na valu nacionalnog hvastanja željeli ostaviti trag i u znanosti. Upravo je pobjednik te bitke, austrijski admiral Tegetthoff, svoje ime podijelio s brodom za posebne namjene, a začetak cijele polarne ekspedicije i njezinih priprema svojim su donacijama omogućili austrougarski plemići. Nakon što je oficire prikupio sam, Weyprecht je svog prijatelja i kapetana Von Littrowa, koji je živio u Rijeci, zadužio da mu prikupi posadu.

– Littrow je bio lučki kapetan, svestran tip. Bavio se kartografijom, meteorologijom, proučavanjem klime, čak je u Opatiji i pokopan, ali se ne zna gdje mu je grob. On je po cijelom Jadranu oglasio da se traži posada za ekspediciju, javilo mu se njih 150, sa svima je razgovarao i svih je strašio kako će to biti teško i opasno. Ali ih je mamio s dosta pristojnom plaćom od 30 forinti na mjesec, time da će dobiti uniformu koju inače mornari nisu imali, a obećao im je i posebne nagrade ako se sve bude dobro završilo. Nakon prvog razgovora polovina ih je otpala, a Littrow, koji je dobio instrukcije da izabere mlade dečke koji će imati forcu, napravio je selekciju. Quarneroli su išli vlakom do Trsta, pa vlakom do Hamburga, pa u Bremerhaven, gdje je napravljen brod i otkud su isplovili – pripovijeda Smokvina, dodajući kako su se tada javno vodile ozbiljne polemike o tome da kapetan Weyprecht vodi jadranske pomorce koji nisu naučeni na uvjete sjevera.

Privatna arhiva Miljenka Smokvine

– Njega su napali, i to zemljopisci u novinama, jer su na sjever inače išli Norvežani, Šveđani, Rusi i Englezi i Kanađani. Ali on je uzeo suprotno tome što su svi mislili jer je znao da se na brodu lako padne u depresiju, a naši su veseli, dobro zimu podnose i ne piju previše. I dobro je odlučio – kaže publicist.

Ledeno zatočeništvo

Iako je organizacija bila vrhunska, pomorci probrani, s fizičkom snagom, snalažljivosti, znanjem i iskustvom, a ekspedicijski brod »Admiral Tegetthoff« po napucima komandanta Weyprechta sagrađen baš za ovu namjenu, junaci su u nevolje upali samo tri mjeseca nakon početka plovidbe. Zaglavivši u ledu na sjeveru Novaje Zemlje, vjetar i struje nosili su ih stotinama kilometara prema istoku i sjeveru, no brod nije mogao biti oslobođen.

Privatna arhiva Miljenka Smokvine

– Brod se zakačio u led i više se njime nije moglo ploviti. Oni su dvije polarne noći – dva puta po pet mjeseci – proveli bez svjetla, sunca i mjeseca, ničega. Bilo im je potpuno škuro na minus četrdeset. Kako ih je led nosio, udarili su u škojić, a ekspedicija je područje oko sebe istraživala na sanjkama. Tada su otkrili Zemlju Franje Josipa, dotad nepoznati otočni arhipelag sa 191 otokom, a jedan od tamošnjih rtova nazvali Fiume. Srećom, hrane im nije nedostajalo. Već tad su imali konzerve na brodu, čokoladu, a za to vrijeme ubili su 67 polarnih medvjeda i jeli njihovo svježe meso. Oko ribe se nisu puno natezali – priča Miljenko Smokvina, navodeći kako su se na nasukanom brodu održavale i mise, karnevali pod maskama i fešte uz harmoniku. U bespućima arktičkog leda održavala su se i podučavanja jer su članovi posade bili nepismeni, a sporazumijevalo se na svakakve načine. U komandi se govorilo njemačkim i talijanskim, doktor im je znao samo mađarski i engleski, a posada je međusobno govorila hrvatski i talijanski jezik.

Privatna arhiva Miljenka Smokvine

Zarobljeni na brodu, oficiri su vrijeme provodili radeći kartografiju, mjereći dubinu mora, meteorološke i geofizičke pokazatelje te proučavajući polarnu svjetlost. Svi ti podaci su zapisani i sačuvani, a u kontekstu proučavanja klime i otapanja arktičkog leda i danas su vrlo vrijedni, izdvaja ekspert za quarnerole. Više su puta razmišljali o napuštanju broda, no to su učinili tek u proljeće 1874. godine, kada su bili prisiljeni spašavati se. Naravno, doma se nije znalo što je bilo s njima, neki su mislili da su nastradali na moru.

– Gore je more gnjusno, to su vele nevere i valovi, a oni su nakon napuštanja broda dva i pol mjeseca po ledu vukli četiri čamca. Kad su došli do mora, deset dana su veslali i jedrili, pa su naletjeli na dva ruska ribarska broda koja su ih izvukla van. Naš Lusina znao je i ruski jezik, on je bio glavni interpretator, a Rusima su platili u novcu, puškama i barci. Oni su ih odvezli u norvešku luku Vardø, gdje su 3. rujna 1874. sjeli na putnički brod i otputovali kućama. Čim je Weyprecht došao u Vardø, odmah je poslao dva telegrama, jedan u Beč društvu koje je stajalo iza ekspedicije, i jedan Littrowu u Rijeku da javi rodbini da su se svi (osim nastradalog Čeha) sretno vratili i da su otkrili novu zemlju – napominje Smokvina. Iako je jedna ruska ekspedicija nedavno otplovila u Zemlju Franje Josipa s misijom otkrivanja admirala Tegetthoffa, ona je bila neuspješna, a brod do danas nije pronađen.

Privatna arhiva Miljenka Smokvine

Važna ostavština

Kada se sve zbroji, doprinos austrougarske arktičke ekspedicije od prije 150 godina bio je itekako važan za istraživanje polarnih krajeva. Njezin komandant Karl Weyprecht nakon povratka je velik i višegodišnji trud uložio kako bi velike pomorske zemlje angažirao u zajedničkom istraživanju Arktika, a on je rezultirao pokretanjem pothvata zvanog Prva međunarodna polarna godina 1882. godine u kojem je s austrougarske strane sudjelovalo šest Hrvata, uključujući vološćanskog quarnerola Jakova Sučića.

Priča o prvoj austrougarskoj polarnoj ekspediciji koja je išla na jadranski pogon u to je doba bila uistinu slavna, i to ne samo zato što su zaslužni Primorci i Dalmatinci osobno širili svoje mornarske štorije. Julius Payer, ekspedicijski komandant Admirala Tegethoffa na kopnu, nakon povratka je svoje dvogodišnje iskustvo, i to na opširan način, pretočio na papir, bilo literarno, bilo likovno. Također, već 1893. godine Hvaranin Petar Kuničić poznate je dogodovštine zapisao u svojoj knjizi »Hrvati na ledenom moru«, a arktičkoj sagi svoj je doprinos dao i Miljenko Smokvina.

– Ja sam kao mali znao za tu knjigu, imao sam je kod moje none, Kuničić je to prepričao srcedrapateljno jer se tako pisalo u to doba. Zajedno s Miloradom Stanićem napravio sam prošireni pretisak te knjige, nastojali smo je ostaviti izvornu i nismo joj dodavali previše, tek neke Payerove ilustracije za koje Kuničić nije znao kada je pisao. Nakon dva izdanja sada radimo na trećem i dopunjenom pretisku. Ipak je to kultna i dramatična priča o kojoj su ljudi na Kvarneru i Jadranu znali, a nadam se da će njezinu vrijednost prepoznati i Ministarstvo obrazovanja te omogućiti djeci da se s hrabrim quarnerolima upoznaju i u sklopu kurikuluma – zaključio je Smokvina.

Privatna arhiva Miljenka Smokvine

Dvanaestorica hrabrih quarnerola

Uz dvojicu vođa austrougarske ekspedicije, tri brodska oficira, dvojicu lovaca, kotlovničara, mehaničara, doktora, kuhara, istraživačkim brodom Admiral Tegetthoff 1872. godine u nepoznata mora Arktika otisnuli su se i noštromo, tj. vođa palube Petar Lusina iz Rijeke (inače rođeni Cresanin), brodski stolar Antonio (Ante) Večerina iz Sušačke Drage, i jedanaestero mornara. Osim Antonija Scarpe iz Trsta, među njima se našlo deset članova posade iz danas hrvatskog dijela Jadrana, od čega čak osmero s njegova sjevernog dijela. Oni su bili Petar Falešić iz Kraljevice, Juraj Štiglić iz Praputnjaka, Lovro Marola iz Rijeke, Jakov Sušić iz Voloskog, Fran Letiš iz Opatije, Vicko Palmić iz Lovrana, Josip Latković iz Kožljaka kraj Plomina i Ante Katarinić iz Malog Lošinja, a sa Svete Nedilje na otoku Hvaru i Pučišća na otoku Braču stigli su Ante Zaninović i Ante Lukinović.

Privatna arhiva Miljenka Smokvine

Kada je brod 13. srpnja 1872. godine iz norveške luke Tromsø isplovio prema nepoznatom, ni jedan od mornara nije bio stariji od 32 godine, najmlađi Letiš imao je samo 22, a Petar Lusina kao vođa mornara, prethodno iskusni kapetan, imao je 42 godine. Kako ističe Miljenko Smokvina, upravo se o Lusini zna najviše, pa tako i da se prije Arktika već iskazao na plovidbama Atlantikom, da je govorio pet jezika i da je za vrijeme ekspedicije vodio dnevnik, koji je poslije objavljen u Trstu. Nakon povratka svojim domovima, životi su hrvatske pomorce posvuda odnijeli. Neki su za poslom išli u Trst, neki u Ameriku. Neki su ostali na Kvarneru, a neki su se propili i oboljeli. Što se ostatka istraživača tiče, oni su dolazili iz današnje Austrije, Češke, Mađarske i Norveške, a komandant broda, bivši austro-ugarski marinac Karl Weyprecht, rodom je bio Nijemac. Od njih 24-ero, kući se s dvogodišnje ekspedicije nije vratio samo češki kotlovničar Otto Krisch, koji je prije otplovljavanja obolio od tuberkuloze te od njezinih posljedica skončao u arktičkom ledu.