RIJEKA Za posušiti sve dugove i spasiti Uljanik grupu, prema zadnjim usuglašenim brojkama, trebalo bi odnekud namaknuti još oko pola milijarde eura, uz već onih 420 milijuna eura koje je Zdravko Marić dosad platio na račun protestiranih jamstava.

Za vratiti »3. maj« iz mrtvih, pokazuju neke računice koje se ovih dana šalju na adrese ministarstva gospodarstva i financija, trebalo bi 150 milijuna kuna. Ključno je pitanje – može li se riječko brodogradilište izdvojiti iz Uljanik grupe i odmaknuti od stečaja?

Upućeniji u načine razmišljanja i funkcioniranja administracije u Bruxellesu, smatraju da bi takvo što bilo moguće bez obzira što je riječ o brodogradilištu koje je završilo svoj proces restrukturiranja, pod uvjetom da se Europsku komisiju argumentirano uvjeri da time država smanjuje štetu koju je platila od protestiranih jamstava po raskinutim ugovorima.

Zamagljivanje očiju

Uostalom, sam ministar gospodarstva Darko Horvat prilikom zadnjeg je posjeta i sastanka u Bruxellesu prošli mjesec, gdje je jedna od tema bila međufinanciranje Uljanik grupe, vrlo jasno je prenio da u Europskoj komisiji »svako umanjenje štete smatraju pozitivnim naporom hrvatske Vlade«. Ako se već ne može i nema ekonomskog rezona spašavati pulsko brodogradilište i Uljanik grupu, zašto se ne bi pokušao spasiti barem »3. maj« koji nije prezadužen?

Priče o stečaju sa preustrojem, kako za riječko, a još više za pulsko brodogradilište, smatraju naši sugovornici koji se bave tom problematikom, više su zamagljivanje očiju nego što imaju realne osnove. U slučaju »3. maja« glavni kamen spoticanja na kojem pada ovaj eufemizam stečaja s preustrojem je činjenica da riječko brodogradilište nema nijedan poslovni ugovor na snazi. Drugim riječima, nema se iz čega osigurati da riječko brodogradilište funkcionira do trenutka dok se ne donese odluka da se ide u izradu stečajnog plana.

Kad uđe kroz glavnu portu »3. maja«, dužnost stečajnog upravitelja bit će radnicima podijeliti otkaze, popisati imovinu i utvrditi tražbine. Nema nikakvih tekućih poslova čiji bi završetak bio dužan osigurati. Do prvog ročišta na kojem bi se donijela odluka u kojem će se pravcu voditi taj stečaj »3. maja« proteći će barem tri, a moguće i četiri mjeseca i već smo u ljetu i sezoni godišnjih odmora.

Nakon što svi radnici odu, nakon još tih nekoliko mjeseci gdje po trećemajskim halama i pogonima neće biti nikog i ničeg, gdje se ništa neće događati, samo bi magija vratila život i proizvodnju u riječko brodogradilište. Osim toga, tko će ugovoriti brod ili bilo kakav drugi posao sa brodogradilištem koje je u stečaju i bez radnika?

Zna se uzimati za primjer slučaj »Viktora Lenca«, no u ovom primjeru valja naglasiti dvije stvari – prvo, riječ je o remontnom brodogradilištu gdje je obrtaj kapitala daleko brži i drugo, tadašnja Vlada itekako se uprla da se taj stečaj nakon duge četiri godine uspješno privede kraju. Međutim, »Lenac« je za to vrijeme živio od ugovorenih poslova i remonta. Treći maj nema od čega. Upravo zato neki naši sugovornici upozoravaju kako se nikako ne smije dozvoliti da se stečaj i službeno proglasi na riječkim navozima. Bjelodano je, dakle, jasno da iza »3. maja« mora stati država, nikakav strateški partner koji samo figurira. Deblokada računa do 28. ožujka i novog ročišta na Trgovačkom sudu u Rijeci apsolutni je prioritet, pa makar na jedan jedini dan dok se ne uzme potreban zamah u tom pravcu.

Moguća opcija

U opremnom bazenu riječkog škvera, na vezu, nalaze se dva broda, relativno visokog stupnja gotovosti. Kod raskida ugovora, država je za njih platila oko 65 milijuna eura na konto protestiranih jamstava za kredite i avanse. Ovdje valja pridodati i treći brod, koji je na vezu u Puli i za koji je pokrenuta arbitraža, ali na kojem država nema ni kune svojih jamstava. Prodati ove brodove u stanju kojem jesu, znači dobiti mrvice od onog što je u njih dosad uloženo i plaćeno. Napraviti napor i uložiti još, recimo, pedesetak milijuna eura da se ta tri broda završe, donijelo bi oko 100 milijuna eura od njihove prodaje. Država smanjuje štetu, a riječki škver živi.

Izdvajanje »3. maja« iz Uljanik grupe, na način da ga za to jedno, točno određeno vrijeme, dok se ne završe i ne isporuče započeti brodovi, preuzme nazad država, moguće i kroz Hrvatsku brodogradnju-Jadranbrod, opcija je koja nije nemoguća, koja bi imala svoju svrhu i cilj. Državi umanjuje štetu, »3. maju« osigurava posao i vrijeme da ga se pripremiti za prodaju novom vlasniku. Ako se takav u toj perspektivi i ne bi pojavio, »3. maj« se tada jednostavno zatvori i kraj priče.