Realno nije lijepa, ta plaža. Moje se visočanstvo naležalo i nasunčalo na desecima mekanih pješčanih i šljunčanih podloga s biserno bijelim, glatkim oblutcima da bi me mogla impresionirati i uopće privući ova betonska ploča, vječno mokra od cijeđenja kosa i tabana tek izašlih iz mora; betonska ploča koju, usput rečeno, treba sanirati, s koje mogu ili skočiti ili spustiti se u more po škalama. A, mogućnost da ću tu ikad, osim možda u gluho doba noći, biti sama, ravna je nuli, baš kao i mogućnost da ću čuti zrikavce i osjetiti miris borova. Cika djece pomiješana je sa zvukom automobila koji stalno voze na prometnici koja mi je tik iza leđa, nadvija mi se nad glavu umjesto palme. Nikad mi se, gledajući iz auta, a jedino sam ga tako i gledala, nije sviđalo ovo mjesto, Nije i gotovo.

Bakarac / Foto Roni BRMALJ

Perspektiva kupača

A, onda, potkraj jednog sparnog ljeta, okupala sam se na ovom kupalištu. Kolega i ja imali smo tu neki posao, bilo je puno ljudi, predvečerje je preuzimala noć, a ja sam spontano spustila torbu nasred betonske ploče, skinula sandale i u odjeći skočila u more. Bez razmišljanja hoću li poslije naći novčanik, dokumente i neku kintu koju sam imala. Kolega me tražio, prevrnuo i nebo i zemlju, a ja mu mahnula iz mora.
Netko od Bakarčana pružio mi je ruku da izađem iz mora jer nisam mogla naći stepenice, a zidić mi je bio previsok za stanje mog lokomotornog sustava. Prišli su mi i drugi, čavrljali smo, smijali se, a ruke kojima smo se upoznavali bile su tople.
– Kako ćeš sad mokra u auto, pitao me kad smo išli prema parkiralištu.
– Nije me briga.
– Onda si mogla plivajući do Rijeke, kad već na poslu skačeš u more.

Bakarac / Foto Roni BRMALJ

– Mogla sam.
U autu je stalno pazio koliko ću smočiti sjedište službenog automobila, ali nije ga bilo briga što je nahajcao klimu na 100, a ja sam bila mokra do gole kože, uključujući i kožu i kosu.
Ipak, bila sam zadovoljna jer bilo je to moje prvo kupanje u moru tog ljeta. Bila sam zapravo potpuno opuštena nakon uranjanja u more u bakaračkom zaljevu i moj prvi pogled iz perspektive kupača, s morske strane, na Bakarac. I na tople ruke Bakarčana. Bilo mi je divno i ni zucnula nisam dok sam cijeli idući tjedan imala hunjavicu i grlobolju. Vrijedilo je.

Kao kod kuće

Nije ni čudno da bakarska uvala ima bogatu povijest, kad sam, sva tri puta kad sam se u njoj zaustavila, doživjela anegdotu za pamćenje. Pa i prošloga ljeta, kad je u bakarački zaljev doplivala ranjena tuna, nakon dugo, dugo vremena. Mještani su cijeli dan raspravljali je li morski pas ili tuna, slali snimke u oceanografski institut u Splitu, pričalo se da su se i kladili. Plivala je ta velika, ranjena riba blizu obale. Javili su nam čitatelji i budući da je moj redakcijski sektor Grad Kraljevica, čiji je Bakarac mjesni odbor, kolegica koja radi sve što se događa u Bakru je, vidjevši me da i nakon što su zvali čitatelji iz Bakarca i dalje sjedim u redakciji i čekam fotoreportera, povikala – hitaj, što čekaš, doplivat će do Bakra pa ću onda ja morati ići!

Bakarac / Foto Roni BRMALJ

Ipak sam tad otišla u Bakarac za koji me vezala jedna čudna i lijepa uspomena, a koji me prije izgradnje obilaznice užasno živcirao zbog gužvi koje su u prometu stvarali pješački prijelazi i dok bih se vozila prema svojoj šljunčanoj plažnoj relaciji, čudila sam se kako se ljudima u Bakarcu da sjediti skoro pa na cesti. Još uvijek nisam bila načisto s Bakarcem.

Onda sam upoznala Bakarčanina Renata Franka. Domaći mlad čovik, čovik od tunolova.

– Ni za što ne bih mijenjao život u Bakarcu. Gle, radim u Rijeci do četire, na četire i pol već san na plaži, tko to može platit, kaže mi Renato. Zamolila sam ga da dođe na plažu, da mi nešto ispriča o njoj, neke uzance… Uključila sam diktafon računajući – popričat ćemo desetak minuta, ali riječ po riječ, spustila se večer i mi smo i dalje sjedili. Bakarac me osvojio, pa kupio i osjećala sam se kao kod kuće. Znala sam da su na desnu bandu, tamo ispod onog stabla, domaći, ta mjesta im se ne oduzima, mlađi su tamo oko tunera, dođe dičina s Hreljina, Krasice, Praputnjaka, Grobnika. To jutro Renato i njegovi ribolovci opet su ulovili tunu, tešku pedesetak kilograma, domaći su to komentirali, prepričavaju se stare zgode i nezgode, samo što se sve to ne odvija u dnevnom boravku ni kafiću, nego uz more, na plaži. Renato se nešto žalio na bazen s pijeskom za djecu, koji bi trebalo sanirati, ali već je bilo kasno….

Renato Franko, čovik od tunolova / Snimio Roni BRMALJ

Grobničanin u Bakarcu

Počela mi se sviđati ona mokra betonska ploča, počela sam sanjati kako bi lijepo bilo živjeti tu, preko ceste. Kad bih došla s posla, mogla bih odabrati – čistiti i prati prozore, a za to definitivno nisam rođena, ili uzeti šugaman, zarolati ga, prijeći cestu i ići na plažu, u morski dnevni boravak. Za mene je gotovo, ja sam shvatila što je Bakarac i koliko uđe pod kožu.
Htio me Renato odvesti do domaćih, da tamo s njima sjednemo, ali baš tad je iz mora izašao najpoznatiji Grobničanin u Bakarcu – Mladen Valjan Vlačina.
Žena mu je iz Bakarca pa je cijelo ljeto tu, već desetljećima.
– Ovo je moje mjesto, puno toga bi se trebalo riješiti, od parkirališta pa na dalje, ali ova uvala te uzme, uđe ti pod kožu, tu se osjećaš kao doma, rekao nam je Vlačina. I još puno toga su nam rekli i on i Renato, i žao im je da ove godine neće biti manifestacije Tira-Tira, odnosno simulacije tunolova, i kako se u zaljev opet vratila riba…

Mladen Valjan-Vlačina ljeta provodi u Bakarcu / Snimio Roni BRMALJ

I dobro je da na kraju nismo otišli upoznati se s plažnim društvom domaćih Bakarčana, jer bismo do jutra ostali, pouzdano znam. Bakaračka plaža nije tek mjesto samo za sebe i nikako je se ne može odvojiti od mjesta i njenih mještana koji je obožavaju i njome se ponose. Što bi ljudi rekli, nije neka ljepotica, ali ima ono nešto.
Sadržaji?
Tuš ima, a drugo ti ne treba. Na zahod skočiš doma ili preko ceste u kafić; što će ti ležaljka – nek’ ti kušin bude stina, a suncobran si donesi sam, tr ni kopat.
Ugostiteljski sadržaji – pa imaš društvo. A, i konobu i kafić preko ceste.
Nema bakaračka riva puno toga, realno nije lijepa ta plaža, ali ima ono nešto.

Kao doma, samo s nogama u moru / Snimio Roni BRMALJ