Potičem ih na zahvalnost prema onima koji su im činili dobro – vlč. Luka Lučić / Foto: R. BRMALJ
Potičem ih da zaborave svoja eventualna loša društva i pogrešne prijatelje. Nastojim im posvijestiti da dobro imaju u sebi, da dobro postoji i u svijetu i da su ga iskusili. Potičem ih na zahvalnost prema onima koji su im činili dobro
Jedanput mjesečno, najčešće drugi ili treći četvrtak u mjesecu, odlazim u riječki Zatvor slaviti misu i biti na raspolaganju za ispovijed i pričest. Mogućnost ispovijedi je uvijek prije mise i uz prethodnu prijavu kod upravitelja Zatvora. Važno je da ti ljudi imaju priliku ispovjediti se. Tako ukratko o svom poslu zatvorskoga kapelana u riječkom Zatvoru kaže vlč. Luka Lučić, svećenik Riječke nadbiskupije kojega je zatvorskim kapelanom, kao i sve ostale katoličke svećenike u Hrvatskoj zadužene za pastoral zatvorenika, imenovao mons. Nikola Kekić, križevački biskup koji je pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji povjerenik za pastoral zatvorenika.
Vlč. Lučić je mandat zatvorskoga kapelana dobio na pet godina i u Rijeci obavlja taj posao već tri godine. Zadnjih godina zadužen je i za pastoral pomoraca i ribara te turista
Svaka služba je odgovorna, a na svoj način nekako posebno ova zatvorskoga kapelana. Zatvorenici mogu tražiti duhovni razgovor sa svećenikom. No, zatvorenici u riječkom Zatvoru to pravo ne koriste i ne traže razgovore s duhovnikom, ali njihove ispovijedi zato budu puno više od ispovijedi. Najčešće se usredotočuju na ono što ih je u zatvor dovelo, a neki ukratko ispričaju i svoj život.
Dobro u svakom od nas
– Evanđelje nas uči da trebamo živjeti čineći dobro i uvijek tražeći ono dobro koje je u svakome od nas utisnuto. Ljubav i pažnju kojih smo uvijek potrebiti, potrebno je ljudima koji su dospjeli u zatvor uvijek ponovo dozvati u svijest. To je potrebno zato da bi u tome imali polazište od kojeg će dalje živjeti, da ne padnu u malodušnost. Mnogi od njih zapravo u to ne vjeruju, ali mi duhovnici im moramo pomoći naći to polazište. Trebamo ih podsjetiti na ono dobro koje su jednom doživjeli, možda vrlo malo toga, ali su ga ipak doživjeli sa svojom obitelji, sa svojim prijateljima, s djecom. Pozvani smo reći im da to dobro nije sada zatrpano zato što su oni tu gdje jesu i zato što su napravili neko zlo, ako jesu. Pozvani smo im objasniti da je dobro osnovno polazište za njihovo djelovanje i život kada danas-sutra izađu iz zatvora i kad ponovo uđu u društvo. Isto tako, potrebno je kazati im da mogu na novi način živjeti tako da se drže pravila, da paze s kim se udružuju i tko će im biti prijatelj, kakvi su prema drugima – kaže naš sugovornik.
Poslije mise zatvorenicima vjernicima podijelim katolički tisak i male molitve na letcima. Podijelim im i krunice, što najviše i traže. Tako je to prilog njihovoj osobnoj molitvi, da njihovo duhovno stanje ne bude zamrznuto. Inače zatvorenici imaju knjižnicu kojom se mogu služiti i u kojoj imaju i Sveto pismo, opisuje vlč. Lučić.
Kucati na vrata
– Treba stalno biti uporan na onim razinama njihove osobnosti gdje su zakopali i zaboravili dobrotu, a posjeduju je. Treba biti uporan i poticati ih da to u sebi aktiviraju. Trudim se objasniti im da bi trebali izaći iz toga kruga, i da će uspjeti trudeći se, uporno kucajući na vrata. Kao kad je Isus tumačio da trebate kucati i da će vam se otvoriti. Netko vam neće otvoriti i dati kruha zato što ste dobri, nego zato što ste uporni. Dakle, budite uporni u traženju dobra u sebi. Tako i mi duhovnici u zatvorima moramo biti uporni u kucanju na, kod nekih, stanje obamrlosti dobrote u njima, u traženju dobra koje imaju, koje su primili i koje možda nikome nisu dali, ili su možda ono što su dobili brzo upropastili. To se često događa kod tih ljudi, a mi drugi moramo kucati na vrata njihova dobra, one dobrote kojom su nekad bili dirnuti. Moramo to buditi. Uviđam da se s tim ljudima mora razgovarati, jer inače bi neki od njih mogli upasti u neko beznađe u kojem im je sve isto. U razgovorima često spominju svoju djecu, supruge, roditelje. I ja pobuđujem u njima te relacije, dakle, one koje su bile dobre u njihovom životu, i potičem ih da zaborave svoja eventualna loša društva i pogrešne prijatelje. Nastojim im posvijestiti da dobro imaju u sebi, da dobro postoji i u svijetu i da su ga iskusili, ali su ga možda zanemarili. Potičem ih na zahvalnost prema onima koji su im činili dobro. I potrebno je zahvaljivati drugima jer tako nismo važni samo sebi. Ako ne cijenimo i ne vrednujemo što drugi čine za nas, a uvijek čine, onda čovjek upada u životne situacije u kojima smatra da su svi drugi nešto krivi, samo da on nije kriv, poručuje naš sugovornik. Zaključno kaže da je suradnja s upravom Zatvora uvijek dobra, da je uprava zatvora uvijek korektna, da uvijek učine sve što trebaju i da se drže pravila postupanja.
