Svi mi znamo, pa sam tako i ja to imala na umu, da je oko nas mnogo onih kojima je potrebna naša pomoć. Materijalna, stručna, ali nekako mi se zapravo čini da je najpotrebnija ona socijalna, emocionalna. Potrebna nam je interakcija s okolinom od koje sve više, sve naglašenije bježimo.

Udaljavamo se jedni od drugih i koliko god se često susretali, jako malo, ako išta, znamo jedni o drugima. A onda sam, prije Uskrsa 2023. godine u sastavu izaslanstva Lions kluba Korzo koji permanentno organizira akcije pomoći najpotrebitijima, posjetila riječku podružnicu Dječjeg doma »Ivana Brlić Mažuranić« čije je sjedište inače u Lovranu. Da ironija bude veća, iako godinama radim u svom prostoru na Potoku, iako sam skoro pa prva susjeda tog doma, tada sam ga prvi put posjetila. Došla i ostala – u šoku, sa suzama u očima.

PREVIŠE POSLA, PREMALO SESTARA

Iako iznimno vedra i energična osoba koja oko sebe širi isključivo pozitivne misli i dobre vibracije, Vlasta Gregurić Karabegović, jedna od najuspješnijih hrvatskih fizioterapeutkinja i osteopatkinja, štoviše s diplomom Hrvatske akademije osteopatije jedna je od rijetkih domaćih stručnjakinja unutar te discipline, u uvodnom je dijelu našeg razgovora, u čijoj je osnovi bio odnos Riječana i Hrvata prema volontiranju, zastala, s grčem u grlu i orošenog pogleda. Razlog tog njezinog energetskog pada su – napuštena, ili u mnogo slučajeva djeca iz obitelji koje ih se nisu odrekle, ali ih je iz raznih razloga oduzimanjem zaštitio Centar za socijalnu skrb i smjestio u Dom. Iako osoblje, medicinske sestre, čine sve da ti mališani imaju maksimalne zdravstvene, higijenske i općenito zadovoljavajuće uvjete odrastanja, česti su problemi, posebno s motorikom koja ih, nedovoljno razvijena prisiljava na – usporeni u razvoj.

Foto Sergej Drechsler

– Nosili smo darove, a naišli smo na brojnu djecu o kojima brine nevelik broj sestara. Posla je jako mnogo, njih premalo. Odmah sam uočila nekolicinu djece kojoj je neophodna bila upravo pomoć moje struke. Osteopati naime nisu fizioterapeuti, već posebni stručnjaci, a ima nas u Hrvatskoj samo šezdeset i svi smo zavedeni, licencirani u sustavu Hrvatskog društva osteopata, koji potiču prirodne mehanizme zdravlja čime se tijelo vraća u balans. Zahvaljujući tome dolazi do normalnog funkcioniranja čitavog organizma. Vidite, posjet Domu koji je od tada postao mjestom mojih stalnih dolazaka i konkretnog rada, kao i veselja kad vidite kako su djeca od kojih se nekima nije pridavalo mogućnost povratka u svijet normalne motorike, prohodala! Ma dovoljan je razlog za veliko veselje i to da samo propužu jer znate da će nakon toga, uz dosta rada, uslijediti i hodanje. Rad s tom djecom nešto je što me oplemenjuje, ispunjuje i naprosto čini sretnom, nastavlja svoju priču naša osteopatkinja koja je nakon raznih poslovnih iskustava otvorila svoj Centar za njegu i održavanje tijela Vem tako da je u privatnom poslu, što donosi brojne izazove, već skoro punih četvrt stoljeća.

DOM JE DOM

Nešto prije, ponosna Zagorka iz Zaboka Riječankom je postala krajem devedesetih godina prošlog stoljeća.

– Razlog dolaska bio je upis na Fakultet zdravstvenih studija, na Visoku školu za fizioterapiju koju sama uspješno završila. Direktno usmjerenje bilo mi je osteopatsko, a posao sam između ostalog radila neko vrijeme i u Njemačkoj. Bez obzira na dobra primanja, dom je dom, vratila sam se jer, iako to nije bilo prenaglašeno, nisam mogla živjeti sa stalnim davanjem do znanja kako sam dobra, ali – nisam Njemica. Nakon iskustva rada u privatnim klinikama, kao i stalnog usavršavanja odlučila sam sa samo 25 godina otvoriti svoj studio. Prije toga dolazi i brak, naša kći rođena je 2001. godine, a posao od prvog dana ide sasvim dobro, zadovoljavajuće, naglašava nam Vlasta.

Dobro? Ide joj jako, jako dobro što dijelom potvrđuje i činjenica da klijenti kojima je pomogla dolaze iz cjelokupne populacije, pa tako i iz redova uspješnih poslovnih ljudi i sportaša.

– Moj je posao zanimljiv, u cijelosti sam mu predana, ali u ovom našem razgovoru to je manje važno, volontiranje i pomoć domskoj djecu su najbitniji. Meni je primjerice najvažnije, a svakako da je to potvrda i kvalitete rada, činjenica da sam skoro 25 godina preživjela kao samostalni i samozaposleni stručnjak. Tim više što je moj stalni stav da u svega nekoliko terapija moram doći do tog željenog i nekoliko puta spomenutog balansa tijela. Ne ide li u tom smjeru, pacijente prestajem usmjeravati na trošenje novca kod mene, već im preporučujem jedino moguće – specijalističku pomoć drugih medicinskih stručnjaka, poprilično nam skromno Gregurić Karabegović opisuje svoju radnu etiku.

NIŠTA BEZ BIROKRACIJE

A da bi kao volonterka ušla u Dom »Ivana Brlić Mažuranić«, bilo je potrebno pribaviti dokumentaciju kojom se s jedne strane potvrđuje njezina stručnost kao i spremnost rada s djecom bez naknade. Iako dakle volonterski, i taj je posao maksimalno verificiran kako bi djeca bez roditeljske skrbi dobila najbolju zaštitu.

Foto Sergej Drechsler

– Put volontiranja zna biti i pomalo neočekivan. Ima ljudi koji izražavaju spremnost za pomaganjem, za volontiranjem, ali ih taj dio odnosa, najlakše ga je definirati birokratskim, odbija. Ne da im se pribavljati potrebnu dokumentaciju, smatraju da je već samo čin dobre volje dovoljan te da ga druga strana mora cijeniti. Mene ne. Zbog čega, nije to neki težak posao, uostalom tko god da vas od gradskih i državnih struktura traži sličnu dokumentaciju kako biste pribavili primjerice potrebne dozvole za rad, vi na to bespogovorno pristajete, ne vidim tu baš nikakav problem. Ali ga zato vidim u nečem drugom što je zabrinjavajuće: volontiranje kod nas baš i nije popularan način izražavanja skrbi za zajednicu u kojoj živimo. Nemalo je osoba iz kruga ljudi s kojima surađujem ili ih i poznajem na neke druge, neformalne načine koji odbijaju pomisao na volontiranje. Ne, nećete vi u Rijeci čuti negativan stav o takvom vidu besplatnog pomaganja drugima, ali hoćete bezbroj razloga zbog čega se u to pojedinci ne upuštaju. Dijapazon odgovora je uistinu velik, od analize razloga zbog čega je netko došao u situaciju u kojoj ne može bez pomoći drugih, primjerice u slučaju beskućnika, do izgovora o nedostatku vremena da bi se volontiranjem bavili. Smiješno! Pa ja sam zbog svog posla cjelodnevno »rastegnuta« pa uvijek pronađem sat ili dva u kojima svojim znanjem i vještinom pomažem djeci. Kad bismo samo gledali nekakvu analizu, statistiku vremena koje, potpuno beskorisno, provodimo u »surfanju« društvenim mrežama, odmah bismo uvidjeli kako itekako imamo vremena koje bismo mogli i morali utrošiti za pomoć ljudima koji nas okružuju, o nesretnicima koji šute, ali nam i tom šutnjom poručuju kako smo im potrebni. Pa čak i kad je jedina pomoć samo razgovor, svega nekoliko izmijenjenih misli s ljudima koje susrećemo, a da ih formalno i ne poznajemo, poručuje nam Vlasta, pa i ne baš samo dobre misli. Znati da je sredina u kojoj živite na neki način »otupila« na probleme zajednice nije baš ugodno saznanje. Ni najmanje.

NEVIDLJIVE NITI

Vraćamo se u Dom. Puno je puno tankih, ponekad skoro i nevidljivih niti koji čine sustav pomaganja napuštenoj djeci. Rada da bi i ona jednog dana bila zdrava, u svakom smislu, i nedjeljivi dio cjelokupnog društva.

– O ljudima koji rade u domu u kojem ja povremeno volontiram – sve najbolje. Riječ je o možda i najpožrtvovnijem dijelu našeg društva. S koliko se energije pa i odricanja oni bave s tim mališanima, nekima je jedva koji mjesec života, je zadivljujuće. Ali opet, da još jednom ponovim – jako ih je malo na broj djece o kojoj skrbe. Nije naprosto moguće da se detaljnije posvete nekima od njih koji traže dodatnu njegu. Svakako, ne samo njegu nego i vrlo konkretna znanja. Pa rekla sam da je nas osteopata u Hrvatskoj 60, u Rijeci svega nekoliko. Nismo čudotvorci, ali da znamo vrlo rijetka i specifična znanja, znamo. Što se dakle događa s nekim od štićenika? Silna zapuštenost kojoj su bili izloženi u obiteljima kojima su se »dogodili« da bi im nakon mjesec ili dva morali biti oduzeti. Da budem slikovita – ta su djeca sušta suprotnost od onog što mnogi od nas rade sa svojom djecom ili unucima. Mi smo skloni pretjerano ih dizati, maziti, nositi na rukama čim zaplaču što dakako stvara – »razmaženost«.

E vidite, ta djeca, neki od štićenika te toliko potrebne taktilnosti, dodira, nošenja, praćenja mimike dok im »tepate«, ona ničeg toga nemaju. Ona ne govore, ne pužu ili hodaju ne zato što su rođena s nekim od problema koji bi na to utjecali, ne, oni to ne čine jer ih nitko tome nije imao podučiti. Njih nitko u tim obiteljima koje su ih na kraju odbacile nije dizao, nije im pričao lijepe priče, ona su, jadna, samo ležala po cijele dane. Nerijetko plačući do iznemoglosti jer ih nitko nije imao ni presvući! Takvoj djeci je čak i dodir, ta najosnovnija ljudska komunikacija, traumatičan i stresan. Jer ne znaju što je pa kod njih izaziva strah. Takvoj se djeci prilazi postupno, nježno, polagano, a takav je i razvoj motorike. Jedan od mojih najdražih malih ljudi u domu je dječak kojeg pratim od kad sam prvi puta, uskoro će tome biti dvije godine, ušla u tu meni jako dragu ustanovu. Bio je skoro beznadežan po pitanju motorike, djelovalo je kako će jako teško doći u zonu uobičajenog kretanja. Ipak nije tako, sad ima skoro tri godine i jako je napredovao. Ne, nije onakav kakvi su njegovi vršnjaci, ali – bit će! Znate, jako sam u svemu uporna, takav sam karakter, ali kad su u pitanju ova naša divna djeca u domu, e tu se pak moj karakter još i multiplicira. Nema te sile koja će me zaustaviti da reduciram svoje volontiranje, nema tog vremena, koje kao nemamo, da bih prestala dolaziti kod njih! Kad se pojavite, a djeca vam se obaviju oko nogu i pokažu vam svu ljubav ovog svijeta – ma recite mi, iskreno, ima li ičeg boljeg i ljepšeg?! Štoviše, ne mislim da ja njima nešto »dajem«, ali da, ja uistinu znam i osjećam da oni meni prenose jako puno svojih emocija koje ništa na ovom svijetu ne može supstituirati, iskrena je naša sugovornica.

MNOGO PITANJA, MALO ODGOVORA

Vraćamo se na pitanje volontiranja i Rijeke. Sami sebi postavljamo pitanje. Iako sredina slovi za jednu od najboljih u cjelokupnom nacionalnom korpusu, niz statističkih podataka je protiv stava koji na kraju krajeva i sami imamo o sebi. Tolerantni, pošteni, suosjećajni, empatični? Je li baš tako? Iskustva koja nam je iznijela Vlasta Gregurić Karabegović po pitanju volontiranja na neki je način, iako je riječ o jednoj sasvim drugačijoj slici zajedništva, potvrđena i kod prvog bojkota odlaska u supermarkete: Primorsko-goranska županija je po odzivu bila na predzadnjem mjestu sa zabrinjavajuće nižim postotkom od većine ostalih županija!

Foto Sergej Drechsler

– Mnogo je pitanja, malo odgovora. Rijeka i Riječani su definitivno jedni od najboljih ljudi na svijetu. Ali negdje se u zadnje vrijeme, možda zadnjeg desetljeća dogodilo udaljavanje. Možda je razlog tome starenje stanovništva i njegovo smanjenje, možda su to ekonomske brige, strah od budućnosti, nagli razvoj tehnologije – ne znam. Ali znam da pretjerano okrećemo glavu jedni od drugih, da smo sve manje empatični i da se jako, pretjerano zatvaramo u sebe i svoja »četiri zida«. A to nikako nije dobro. I zato još jednom ponavljam, a s time možemo i završiti: ljudi, volontirajte! Darujte svoju energiju, ljubav i znanje onima kojima je potrebno, onima koji ne mogu bez vas. Njima, ali i vama bit će nakon toga puno, puno bolje, zaključila je naš razgovor Vlasta Gregurić Karabegović.

Žena sasvim posebne, osobite energije. I emocije. Nadasve emocije.

POTICANJE UDOMLJAVANJA

Iako je naglasak ovog teksta u isticanju plemenitosti volontiranja, ujedno i poziv na uključenje svih koji mogu u te procese, ne dakako nužno samo u Domu koji je u središtu našeg zanimanja, on donosi još jednu želju: poticanje udomljavanja. Općenito, postotak udomljavanja u Hrvatskoj mogao bi biti kud i kamo veći. Isto se odnosi i na Rijeku koja je dio tog, nimalo dobrog trenda. Posebno to, u svakom smislu, teško pada ljudima koji vode i i rade u domovima za nezbrinutu djecu. Domovi su preopterećeni, ljudi koji rade u njima su pod velikim naporima, društveno-politička zajednica nije u mogućnosti – o čemu bi se dakako itekako dalo razgovarati – financijski intervenirati kako bi se stanje barem malo popravilo tako da je jedno rješenje – udomljavanje. I inače, u svakom – socijalnom, ekonomskom i dakako emocionalnom smislu – udomljavanje je optimalni put odrastanja djece koja su iz najrazličitijih razloga završila u domovima. Stoga još jedna uputa, civilizacijska molba građanima: udomljavajte djecu, pomognite im u stjecanju uvjeta za normalno odrastanje!