“Sav ovaj moj krik koji je izašao iz Three Monkeys nema nikakvog smisla ako se na tome stane. Prozvao sam HDZ jer je on sinonim vlasti u ovoj državi, osim dvije Vlade, uvijek je to bila ta stranka, ali nemojte misliti da išta bolje mislim o drugima, o ponašanju SDP-a u Rijeci, o politici radi politike, o birokraciji koja je sama sebi smisao. Moj je krik protiv besmisla, protiv države koja je sam sebi smisao, protiv države koja je protiv – svojih stanovnika. I ne, ni u kom slučaju ne mislim da se trebaju događati bio kakvi prevrati na ulici, ali da bilo bi mi drago da svi ljudi u ovoj zemlji puste svoj glas, da se usprotive nepravdi, da kažu dosta najvećim davanjima na plaće paralelno radnoj snazi sa skoro najnižim plaćama u Europskoj uniji. To je moja poruka, ne one silne rasprave kojima se bavio i sam državni vrh koje su moju poruku izjednačavale s rasizmom!”

Ne gasi se žar Tomislava Kovačevića, riječkog ugostitelja koji je svojom porukom kako članovi HDZ-a nisu poželjni u njegovom lokalu izazvao neviđenu pomutnju. Vodili smo s njime nakon prvog vala komentara koje je izazvao prvi pravi, veliki razgovor za kojeg se dogodile i jedna silno zanimljiva i apsolutno neočekivana epizoda. Riječ je o molbi mlađeg muškarca koji je strpljivo čekao da završimo snimanje intervjua.

– Molim vas, dolazim iz Slavonije, ime mi je Kristijan Kelava i volio bih se s vama fotografirati…

Zbunjenost na Tomislavovom licu, jer riječ je o osobi koja apsolutno nije u stanju prikrivati bilo kakve svoje osjećaje, najbolje je govorila koliko je iznenađenje izazvala želja Kristijana iz Gunje.

HDZ-ov obiteljski background

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

– Pratio sam Tomislava u medijima i moram priznati da me oduševio sa svojim stavom. Svima nam je potpuno jasno što je želio reći, da baš nikog tko normalno obavlja svoj posao, pa tako ni članove HDZ-a, nije htio uvrijediti, rekao je baš ono što velika većina nas misli. Iako sam zadnjih dana prošle godine na neko vrijeme prestao piti kavu, dolazak u Rijeku značio je samo jedno – odlazak u Three Monkeys na kavu! Kad sam još vidio Tomislava, ma baš sam bio sretan, zaključio je Kelava koji nam je ispričao da i u pokušaju razvoja svog posla, povezanog s poljodjeljstvom u jednom širem smislu u sve praznijoj i praznoj Slavoniji neprestano udara u zidove birokratskog nerazumijevanja.

I je, baš je tako – Tomislav je u čitavom nizu simboličkih slojeva rekao po prilici ono što, kako je i sam istaknuo 3,99 milijuna stanovnika Hrvatske misli. K tome – pa i sam Tomislav dolazi iz obiteljskog HDZ-ovog milijea. Jedan od njegove braće primjerice obnaša čelnu funkciju unutar lokalnog ogranka najbrojnije hrvatske stranke. Otac mu je bio član HDZ-a, zapravo ne može mu se ni u kom slučaju prigovoriti da je progovarao iz bilo kakve želje za političkim razračunavanjem kako bi za sebe ili neku političku opciju priskrbio korist.

– Zvali su me nakon mog posta iz niza stranaka, različitih političkih opredjeljenja i svima sam rekao – ne! Ma ne ni u ludilu! Zar ne shvaćate da sam sa svojim postom ustao protiv svih vas, protiv beskrajno ispolitizirane i izbirokratizirane države. Moj je glas za promjene u načinu ponašanja, za promjene u funkcioniranju države, za poštivanje sloboda i prava na dobru plaću za normalno obavljeni rad. Moj je krik protiv silno bogate političke elite i više od 90 posto siromašnog naroda. Protiv lopova svih boja i vrsta, pa tako i onih koji dolaze iz mojih, ugostiteljskih redova. Kakva politika! Prozvao sam HDZ jer je on sinonim vlasti u ovih trideset godina samostalnosti za koju sam i osobno mnogo toga dao. Da, i ja sam bio u Domovinskom ratu i to u ni malo jednostavnim jedinicama, i ja sam se borio za slobodu ove zemlje. Pa mi smo iz Karlobaga, iz obitelji sam koja je itekao pazila osamdesetih godina da vrata budu zatvorena dok se doma razgovaralo o nekim temama, o čemu dvojimo?! Ali ne ja se nisam borio za zemlju čija je jedina svrha postojanja namiriti dovoljno novca za one koji vladaju, koji sebi navlače bogatstvo, a da je paralelno narod gladan, prisiljen na iseljavanje. Pa i ja imam djecu! Zar mislite da mi je želja njihov odlazak u Irsku?

Rijeka mora bolje

Silna energija, tema koja otvara temu, nezadovoljstvo koje vrije u svakom atomu najvažnijih Tomislavovih organa, a definirat ćemo ih kao mozak i naročito – srce.

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

– Pa i ova naša Rijeka. Ista priča. Malo se ili ništa radi. Kad je krenuo EPK, svi smo bili beskrajno ushićeni, bili smo ponosni, vjerovali smo da se sve mijenja na bolje. Ne kažem jer mnogo je toga kovid uništio, ali vrlo smo brzo shvatili da se iza svega opet krije sasvim nešto drugo. Rijeka mora mnogo bolje. Pa i reakcija riječke političke scene me iznenadila svojom mlakošću. Neki su reagirali tek onako, reda radi. Ne znam, možda su se prepoznali.. ma neću o političarima, o njima sam sve rekao. Želim da se ovaj moj krik čuje, da se ne ugasi, ali ne želim da ga preuzmu političari jer oni promjene i ne žele. Njima je ovako dobro. Moja je želja da svi ljudi, “obični” kako ih nazivamo pokažu i kažu što misle, kako im je i koliko još dugo mogu ovako izdržati. Želja mi je da glasnu, jasnu i brojnu poruku kažu studenti. Oni su najvažnija karika naše budućnosti. Oni moraju nastaviti ovaj moj krik. Ja sam nebitan, ne želim se pojavljivati kao nekakva nezavisna lista. Ne želim ni na koji način u politiku. Time bih sve porušio, sam bih na sebe pljunuo. Studenti neka kažu svoje, neka pokažu koliko je nakaradan ovakav ekonomski sustav, to nabijanje poreza da bi se namirilo nevjerojatne apetite birokracije. I neka potaknu na zajedništvo, pojašnjava nam Tomislav svoje misli i želje.

S pravom jer kad je riječ o njegovom lokalu i njegovoj ekipi, zaposlenika ali i prijatelja i poznanika, humanitarni rad im nikad nije bio stran. Oduvijek su slušali bilo naroda i pomagali. Na sve moguće načine, na svim razinama.

– Pogledajte samo što se događa s Petrinjom. Krade se na svakom koraku. Naravno da sam bio među prvima u Petrinji, naravno da sam beskrajno ponosan na sve naše nogometne navijače, ja Riječanin, a preko puta mene dečko iz Splita, iz Torcide zajedno gulimo krumpir, kuhamo i danima pomažemo, hranimo gladne stradalnike potresa. Pa srce mi je u Petrinji i njezinim selima tih tužnih dana bilo veliko k’o kuća. To želim, da se probudi zajedništvo, da se naprosto ljudima i životu u Hrvatskoj vrati dignitet. Ništa drugo. Ne daj Bože da prizivam bilo kakve nerede, bilo kakav ulični bijes! Naprosto želim da ova naša zemlja pruži svojim stanovnicima ne bahatu i bezobraznu, prečesto i lopovsku samu sebi dovoljnu vlast nego sigurnu, sretnu, bogatu i prosperitetnu budućnost, zaključio je Tomislav.

I onda za sebe kaže kako nije revolucionar! Možda se tako i ne osjeća, ali uistinu je malo ljudi koji su u ovoj zemlji, pa čak ni oni kojima bi to bio posao a sasvim se sigurno nalaze i u novinarskim redovima, na jedan tako energičan, jasan i direktan način progovorili o – domovini.