Moram priznati da me bilo pomalo… ma neću reći strah, ali da sam se krenula dodatno educirati i pripremati jesam. Izostanak iskustva u radu s učenicima sa sindromom Down, prihvaćenost unutar razreda, reakcija ostalih učenika na dolazak učenice koju smo s nestrpljenjem i veseljem iščekivali, kao uostalom bilo kojeg drugog učenika koji bi nam se pridružio, sve je to tražilo odgovore. A onda je došla – Hana. Jedinstvena, vedra, komunikativna, zainteresirana, posebna u svojim emocijama i sve je odmah bilo tako lijepo, tako drugačije, ma tako jednostavno.

Sjećanja su to Tonke Babić, učiteljice četvrtog razreda Katoličke osnovne škole Josip Pavlišić, u koji je u rujnu upisana Hana Hauptfeld. Nakon završetka trećeg razreda u PŠ Ičići, trebalo je potražiti novu sredinu. Iako bi teritorijalni izbor bila Opatija, obitelj se, zbog jako dobrih referenci, Hanu, jedinstvenu djevojčicu sa sindromom Down, odlučila upisati u Rijeku.

Niz pitanja

U školu koja u svakom smislu, ponajviše po inzistiranju na tolerantnosti i nezabilježenosti bilo kakvog oblika vršnjačkog nasilja, čini razliku unutar velike osnovnoškolske zajednice. Koliko god svi mi činili pomake po pitanju inkluzije i ravnopravnosti svih učenika, nije baš rijetko da djeca sa sindromom Down nailaze na probleme, na verbalno nasilje, izrugivanje. Koliko god golema većina bila pozitivna i prijateljski raspoložena, rane koje stvara manjina znaju biti jako bolne.

Foto Vedran Karuza

– Koliko dakle s nizom pitanja sebi samima dočekivali Hanu, jako se brzo, ma svega nakon nekoliko dana od njezinog dolaska u naše klupe, pokazalo se da je ona – puzzla koja nam je nedostajala. Pokazalo se da baš kao i svi mi ima niz talenata, da je fantastična u iskazivanju empatije ne smo prema učenicima našeg razreda nego praktično prema čitvaoj školi. Jako je brzo stekla niz prijatelja i postala jedna od nas. Svoja i drugačija, baš kao što je svatko od nas svoj i drugačiji. Hana je specifična, nevjerojatna u iskazivanju ljubavi prema svima nama, s istinskim oduševljenjem prepričavala nam prve Hanine dane u njezinom razredu Tonka.

Točnije prepričavala nam te dane jedna od učiteljica četvrtog razreda jer u KOŠ Josip Pavlišić nastavu na toj razini vode – po dvije učiteljice. Druga je – Martina Simonetti.

Hana nam je puno pomogla

– Tonka vam je lijepo iznijela naše emocije, njihovu veću prisutnost i transparentnost nakon Haninog dolaska, a onda je krenu rad. Naš je princip rada da se svako dijete mora jako dobro slušati kako bi ga se istinski čulo, kako bi se spoznalo u čemu je posebno jak, talentiran, svoj. Svi smo mi naime po nečemu posebni, a ne baš dobra stvarnost nas sve trpa u neku vrstu prosječnosti. Stalno nam se nekud žuri, svijet oko sebe doživljavamo površno i stalno smo zbog nečeg nezadovoljni. A život je zapravo sasvim drugačiji. Vidite u spoznaji da su naši životi ispunjeni ljepotom koju prečesto ne vidimo, jako nam je pomogla i Hana, pojašnjava nam učiteljica Simonetti.

Ono što se nakon prvih dana i tjedana od kako je Hana stigla u riječku školu počelo uočavati, njezin je recitatorski dar. S mentoricom Martinom u konkurenciji 37 učenika prolazi na školskom LiDraNo natjecanju, da bi zajedno s dvadeset kolega predstavljala školu na gradskoj razini.

“Ježić Ubodežić”

Veljača je za učenike naše Škole bila u znaku smotre LiDraNo. Vrijedni mentori i učenici pripremali su različite scenske igre, pjesme, monologe, dijaloge te pisali literarne radove u sklopu svakodnevnog odgojno-obrazovnog rada. Na školskoj razini za scenske nastupe sudjelovalo je ukupno 37 učenika nižih razreda. Hana prolazi u konkurenciji 286 učenica i učenika na gradskoj razini te prolazi i na – županijsku razinu smotre LiDraNo gdje je nastupila je s recitacijom “Ježić Ubodežić” Luke Paljetka. Sjajan uspjeh za nju, ali za njezinu mentoricu, učiteljicu Martinu Simonetti.

– Vidjele smo da uživa, poticale smo ju na natjecanje i uistinu je jako dobro nastupala. Oduševila je, divno je bilo vidjeti publiku kad je krenula s recitacijim! Pohvaljena od strane Povjerenstva, a znamo da je stati na pozornicu za nju bio veliki izazov i uzbuđenje. Recitirati pred nepoznatim mnoštvom, veliki je to bio iskorak za našu Hanu, a dobili smo i pohvale za inkluziju učenika s posebnim potrebama, pojašnjavaju nam Tonka i Martina.

Vraćamo se u razgovoru na – inkluziju. Pridružuje nam se i Hana čija je želja biti slastičarkom. Školovanje u Opatiji, kao i posao u toj hrvatskoj turističkoj metropoli. Ustrajna je u svojoj odluci iako ni mama ni brat – ne vole sladoled.

– Inkluzija je jako spominjana, svjesni smo da trenutno nismo društvo koje je spremno ravnopravno uključivati u rad osobe s posebnim potrebama, ali kad vidimo ovaj naš razred i istinsku inkluziju koju iskazuju učenici prema Hani, oni nju naprosto vide kao ravnopravnu sebi, vjerujemo da će uskoro doći vremena istinske inkluzije, pojasnile su nam Tonka i Martina.

Učinila nas je boljim ljudima

– Ma, da završimo, Hana je sve nas uistinu naučila biti boljim ljudima. Ona bez ikakvih zapreka dođe do nas, zagrli nas i kaže kako nas voli. Kad to mi jedni drugima činimo? Skoro nikad! Hana nas je naprosto naučila da je najveća vrijednost nas ljudi pokazivati osjećaje, pokazivati ono što nas uistinu čini humanim bićima. Gledamo i s te strana, ne da smo mi trebale pomoći inkluziju za Hanu, ona je sa svima nama zapravo napravila inkluziju, ona je nama pokazala kako se iskazuju emocije, kako su nam životi nekako prazni ako ne – volimo. Dogodilo se suprotno, ne da smo mi trebali Hani pokazivati, učiti je kako da se priključi nama, ona nas je naučila da se priključimo njoj. Da naprosto postanemo bolji ljudi. Jako će nam biti žao kad završi četvrti razred i zajedno sa svim svojim kolegama i prijateljima pređe u peti, no znamo da će uspjeti u svim svojim nakanama, pa tako i profesionalnim, a vrijeme koje će provesti u našoj školi sasvim će sigurno rezultirati i njezinim tako lijepim, tako dobrim i humanim utjecajem na sve nas, zaključile su Tonka i Martina.

Iako pomalo samozatajna, jako važna karika u čitavoj, već skoro i filmskoj priči o Hani je i njezina asistentica u nastavi Rebecca Doričić. Njih dvije su u posebnoj simbiozi, u posebnoj vezi i povezanosti tako da Rebeccin rad itekako pokazuje koliko nadležne institucije griješe kad asistente u nastavi drže na “ničijoj zemlji”, što su potplaćeni, što se njihov rad dovoljno ne cijeni. Dođite i doživite, osjetite značaj Rebecce za Hanin napredak i – ispravite nepravdu.

Danas je Svjetski dan osoba sa sindromom Down. Koliko smo imali nakanu čestitati ga svima u koji postoje u toj kromosomskoj definiciji kao i njihovim obiteljima, nakon jako lijepog jutra u “Pavlišiću”, zapravo smo došli do spoznaje, potaknuti i iskustvima učiteljica Martine i Tonke, kako taj dan trebamo čestitati i – svima nama. Koliko god da je osobama sa sindromom Down potrebna inkluzija u “naš svijet”, puno je zapravo potrebnija inkluzija svih nas koji smo razvojem civilizacije potisnuli emocije u “njihov svijet”. Svi smo različiti. Svoji. Drugačiji. Bez obzira u koju nas se “kategoriju” trpalo, jedna nam je potreba ista: biti dobrim ljudima.