Hvala vam, ali s ovim ste nas ručkom zbunili. Rijeka nam je samo jedna od točki proputovanja do Njemačke, puta koji je dug tisućama kilometara i koji prema planu traje oko osam dana.

Ruta je dogovorena i za sve nas u ovoj grupi ista – Afganistan, Iran, Turska, Bugarska, Srbija, Bosna i Hercegovina te konačno ulazak u Hrvatsku.

Tu se evidentiramo, dobivamo »seven days paper«. Najveći nas dio ide vlakom od Zagreba do Buzeta, ali kako nemate prugu u komadu, u Rijeci čekamo autobuse za Lupoglav gdje se opet ukrcavamo na vlak za Buzet.

Slijedi prelazak granice, ulazak u Sloveniju. Za manji dio, odredište je Italija, većini je cilj Njemačka. Hvala na obroku, ali kod vas nam je ipak najbolji burek.

U mnoštvu migranata koji već punih mjesec dana Rijekom, kao tranzitnom točkom, prolaze u skupinama od 150 do 200 ljudi, nema mnogo onih koji se, ma ni elementarno, koriste nekim od nama poznatih jezika.

Ipak, mladost i internet, dok ga je u Afganistanu bilo, od Aziza, 15-godišnjeg mladića iz okolice Kabula, stvorili su sasvim dobrog govornika engleskog jezika.

Nekako odrasliji, mnogo ozbiljniji u odnosu na svoje kolege u zapadnim zemljama, pa tako i Hrvatskoj, odlučio se na odlazak prvenstveno iz egzistencijalnih razloga kao i zbog činjenice da u današnjem Afganistanu baš i nema nekih naznaka promjene stanja.

– Da, imamo novca, uglavnom su to dolari, kako bismo stigli do odredišta. Poznate su nam cijene, pa tako i karata za vlak i autobus u Hrvatskoj.

Imamo dovoljno za sve i da se mene pita ono što nam najviše treba na ovom putu je – mogućnost da se okupamo. Ali, i na to smo pripremljeni, izdržat ćemo tih sedam, osam dana do cilja, zaključio je Aziz.

Kakofonija nemoći

Nakon toga? Kao uostalom i u Hrvatskoj, i u Njemačkoj postoji potreba za radnicima. Muškarcima. U tome i jeste odgovor zbog čega je tako malo žena u migrantskim kolonama.

Da, ima, istina, nemalo razloga tome i u međuspolnim odnosima koji su u Afganistanu, i bez talibanske revolucije, bitno drugačiji u odnosu na zapad, ali kako se nadaju neki s kojima smo se još uspjeli sporazumjeti – kad se zaradi prve novce i steknu adekvatni stambeni uvjeti, većina se nada kako će ipak uspjeti dovesti i obitelji do Njemačke.

Nismo sigurni da tako i Njemačka misli, ali nije mislila ni kad je krenula u Tursku po radnu snagu pa su se familije ipak spojile.

Na migrantskoj ruti. Tako smo si nakon užasne kakofonije nemoći, strahova i totalnog kaosa koji je zavladao u Rijeci, nakon što je netko mjesec dana kasnije zaključio kako su nam u zaklonu jednog od napuštenih željezničkih skladišta svakodnevno – migranti.

Kako prljaju i kako ih takve, iznurene i izmučene putovanjem, nije ni najmanje lijepo vidjeti. Kako nam nakon ne tako davnog lockdowna donose i tko zna kakve bolesti i kako se nešto treba učiniti.

Nakon te zakašnjele, skoro i panične reakcije, obećanja od strane gradske uprave o formiranju kampa, sasvim nepotrebnog, slijedi dakako lanac nespretnosti koji izaziva još veću dramu.

Činjenice se ne iznose, miješa se legalne migrante koji u dnevno ujednačenom broju i ritmu prolaze Rijekom s kataklizmičkim slikama koje smo godinama unazad, u vrijeme najžešćih sirijskih sukoba, gledali u kontinentalnom dijelu Hrvatske.

Ne, apsolutno nikakve dodirne točke jedno s drugim nema. I da uistinu su migranti problem i HŽ-a, ne samo Grada, kako je zaključio dogradonačelnik Goran Palčevski.

S obzirom na to da imaju sedmodnevnu »vizu«, da imaju uredno kupljene karte za vlak Zagreb – Rijeka – bus Lupoglav – Buzet toj našoj kompaniji čine i jako dobar promet.

Prema poprilično preciznim izračunima, u mjesec dana već su kupili oko sedam tisuća karata za inače putnicima i ne baš privlačnu rutu.

Uzme li se u obzir da bi ovakva situacija mogla potrajati do ulaska Hrvatske u šengenski prostor, dakle do siječnja, HŽ bi mogao oprometovati više od dvadeset tisuća migrantskih karata!

Cijena karte od Zagreba do Buzeta je 125 kuna, pa množite. Kad se nešto slično ljeti uspostavi s Pragom, piše se ode oživljavanju željeznice.

Kad to čine migranti, skriva ih se od javnosti. Zašto je to problem HŽ-a?

Kad bi bila riječ o svakodnevno klasičnom pritisku putnika – pa s 16 milijuna kuna obnovljeni kolodvor i služi tome da na njemu putnici čekaju presjedanja!

Drugim riječima, da se netko iz tog sustava pobrinuo okupiti dodatne zaštitare, da je netko objasnio riječkim komunalnim redarima kako se pojavio novi izvor dodatnog posla, da je netko upozorio migrante o modalitetu ponašanja u zoni kolodvora, da naprosto za to nadležne službe rade svoj posao, do nereda, pobacanog smeća i svih tih ni malo lijepih slika ne bi ni došlo.

Prihvatni centri? Ponavljamo: nije riječ o izbjeglicama, nego o migrantima koji u Hrvatskoj imaju legalni boravak. Kako je u prometnom sustavu spoja riječke pruge s Istarskim željeznicama autobusno grlo uski prolaz, što da rade nego da se određenim ritmom prebacuju do svog konačnog odredišta te da u međuvremenu sjede gdje ih je volja. I da si odu kupiti burek.

Migrantski bus

U autobuse se nismo ukrcavali jer više nije bilo mjesta. S obzirom da tu autobusnu liniju koriste i »obični« putnici, učenici iz Lupoglava i okolnih mjesta, putnici HŽ-a na relaciji Zagreb – Pula – vjerovali ili ne, ima ih iako je riječ o putovanju vremenski dužem od osam sati – uz »migrantski« bus uveden je još jedan, po potrebi dolazi čak i treći autobus.

Krenuli smo automobilom do Lupoglava. Mirno popodne. Krasan jesenski sunčani, za doba godine i pretopli dan. Osim nas, u Lupoglav su došli i aktivisti koji rade s migrantima u Italiji gdje također ostaje dio ljudi iz Afganistana.

Kao ni u slučaju migranata kojima se ne otkriva identitet, ni aktivisti se ne žele pojavljivati u medijima. I njima je ta situacija sa »švercanjem« migranata na šengenskoj granici EU-a krajnje dvolična.

Kroz Hrvatsku legalno, onda šumskim putevima u Sloveniju da bi nakon ulaska u bezgranični EU prostor krenuli standardnim prijevoznim sredstvima do odredišta.

S obzirom na to da je evidentno kako se SAD »posipa pepelom« jer nakon kraha tužne afganistanske priče, u čijoj su prvoj fazi upravo oni osnažili talibane zbog kojih sada tisuće kreću u ekonomsku emigraciju, neki se ventili moraju otvoriti.

Afganistan je zemlja s tridesetak milijuna stanovnika, da ih samo 10 posto zbog novog režima želi na zapad, eto ti posla za HŽ.

S druge strane i s obzirom na to da su demokratski procesi i taj toliko spominjani zapadni pravni legalitet zapreke za normalni »uvoz« radne snage, pribjegava se modalitetu koji je jednak dječjem pokrivanju očiju kako bi se odagnao strah.

Šumski putevi

Vratimo li se s geopolitičkim temama u Lupoglav, paralelno s autobusima iz Rijeke stiže i interventna policija PU istarske. Krajnje profesionalni, pregledavaju dokumente i obavljaju određene radnje razdvajanja pristiglih migranata.

– Velik broj migranata u Lupoglav stiže svakodnevno. Grupe su raznih veličina, a kako ovdje imaju dosta vremena do dolaska šinobusa, odlaze u trgovine, mijenjaju novac, kupuju hranu.

Uglavnom su mirni, čekaju na željezničkoj stanici, no zna se događati i nešto bučnijeg, agresivnijeg ponašanja koje se vrlo brzo smiruje.

Stanovnici su dakako na oprezu, ali kako imamo odličnu suradnju s PU istarskom kao i s policijom u Pazinu, nema straha, još manje panike.

Do kad će to trajati, ne znamo, živimo malo drugačijim životom, ali, za sada sve je više-manje u redu, referirao nam je stanje na svom području Franko Baxa, načelnik općine Lupoglav.

Iz pravca Pazina stiže i šinobus. Iako skroman, anakron u svakom, ne samo u prometnom smislu sa standardna dva vagona, migrantima djeluje poput francuskog TGV-a.

Ukrcavamo se zajedno s njima, a oni nas, s obzirom na to da smo im kao i oni nama već satima u fokusu, prepoznaju.

Od Lupoglava do Buzeta četiri su stanice. Ročko Polje i Roč su svima nezanimljivi, dok se u Nugli događaju određeni nemiri. Manji dio se na kondukterovo upozorenje kako dolazimo u Nuglu diže i priprema za izlazak.

Ponosni, glasno uzvikuju – Nugla!!! Nikad Nugla nije imala toliko putnika, posebno ne onih koji su se na spomen njezina naziva toliko veselili kao što se to događa u ovih mjesec dana od kako je Hrvatska uvela sedmodnevnu migrantsku dozvolu boravka na svom teritoriju. Nikad!

Nugla je očito još jedna od disperzivnih točki, sasvim je sigurno da je to i Lupoglav gdje je dio migranata u tišini »odmigrirao« u nama nepoznatom pravcu.

Mjestašce između ročke i buzetske stanice je vrlo blizu Sluma i graničnog prijelaza, i dalje ograđenog žilet žicom, sa Slovenijom.

No, ne idu migranti na granični prijelaz tako da su šumski putevi između slovenskog Rakitovca i hrvatskog Bresta sjajna prilika za ulazak u toliko željeni bezgranični prostor EU-a.

Izgubljeni dječak

No, jedan je drugi događaj u Nugli izazvao pravu pomutnju: u šinobus je naime ušao Pakistanac star tridesetak godina s dječačićem iz Burundija kojem nije bilo više od pet godina kojeg je uplakanog i samog našao na stanici!

Nestali su mu roditelji, moglo se shvatiti iz govora tijela i ruku Pakistanca. Iako je najprije zavladala silna nelagoda, nije bilo druge nego do Buzeta, pa na stanici rješavati problem.

Iako, na samom ulasku u »buzetski štacjon« vidjela se manja skupina ljudi za koje se pretpostavilo da su roditelji izgubljenog djeteta.

K tome, a očigledno da to nije prvi takav slučaj, u odnosu na stanovnike istočnoafričkog Burundija, i službeno najsiromašnije države na svijetu, ima se manje tolerantan stav tako da se oni kriju od policije.

A u tom naglom bijegu pod zaštitu šumaraka, dječak je ostao zaboravljen u Nugli. A da suze minu, pobrinuo se naš Vedran Karuza, iskusni svjetski putnik, koji je za susrete s djecom migrantima ponio čokolade i kiki bombone.

Priči su pomogla i dva »interrail« putnika iz Francuske, dolazili su iz Pule mirni i sami da bi nakon naglog punjenja vagona u Lupoglavu zapali u totalnu »zbunjolu«, koji su s malim Burundijcem uspostvili komunikaciju na francuskom.

Taj mu je jezik, s obzirom na kolonijalne belgijske veze, ipak bio nešto poznatiji od našeg englesko-hrvatsko-ručnog.

Afganistanska skupina i solo Pakistanac su se polako krenuli udaljavati prugom u smjeru Slovenije. S obzirom na radove, pruga je u prekidu.

I tu je »bajpas« autobusima koji u Buzet dolaze po putnike da bi ih prebacili do Divače. Ali ne i migrante. Oni u Sloveniju, u duhu tradicije naših susjeda moraju poput Kekeca – šumsko-planinarskim rutama.

Na kraju hrvatske migrantske rute – slika, naizgled jednostavna, ali itekako znakovita: skupine migranata, Afganistanaca, eutanaziranom željezničkom prugom u zalazak sunca odlaze na »zapad«.

Mi smo se pak, podružili s Damirom Kajinom, gradonačelnikom Buzeta koji skoro svakodnevno nadizre stanje na migrantskoj ruti.

– Naravno da smo zabrinuti i da nam nije ni najmanje svejedno. Ovim putem svakodnevno prolazi i do 300 migranata koji su upitnog legaliteta.

Znam da im nije lako, ali i oni nama čine probleme, nelagodu ljudima, posebno ovima koji stanuju u blizini. Ne, ni u kom slučaju nisam ksenofob kad ovako razmišljam i govorim jer u Buzetu radi na stotine radnika iz Uzbekistana, Nepala, Tadžikistna, Indije, Pakistana, da istaknem samo one najbrojnije i svima im je kod nas dobro.

Rade, zarađuju, imaju osobne dokumente i legalne dozvole za rad. Ovo što se događa s migrantima nije normalno. Da, razgovarao sam zbog toga s ministrom Božinovićem, on me utješio rekavši da policija o svemu brine.

Znam da je Hrvatska morala odraditi ovaj posao koji bi, nadam se, morao prestati s ulaskom Hrvatske u šengenski režim.

Kažem nisam ksenofob, ali ne mogu ne primijetiti kako migranti iz Afganistana imaju najmodernije mobitele s jasno memoriranim rutama kretanja kao i količine gotovine koje prosječna hrvatska obitelj ni u kom slučaju ne može ušparati.

I zato da useljavanju radnika koji su nam potrebni ma od kud dolazili, ali ne ovakvim migrantskim pokretima koji do kraja nisu nikom jasni, zaključio je Kajin naše druženje.

Mi smo pak nastavili Ćićarijom koju migranti mnogo bolje poznaju od velike većine stanovnika susjednih gradova. Uostalom kako su se samo Nugli i Slumu naveselili.

Nismo ih putem susretali jer je za taj dan priča o legalnim ilegalcima izgleda bila završila.

Histerija na mreži

Ne bi nas, vrlo vjerojatno, sve to toliko brinulo, jer i mi smo dio dvolične zapadne civilizacije, da nije došlo do riječke histerije. Najprije nije nikog bilo briga što se tamo neki tamni ljudi kreću oko kolodvora, što odlaze po kruh i burek.

A onda su društvene mreže odradile svoje da bi došlo do ishitrenog obećanja Grada kako će migrantima na kolodvoru omogućiti »civilizirane uvjete«.

Dakako da je to bila paušalna, baš politička izjava koja se daje onda kada se želi zaraditi bodove na korektnosti, a da se zapravo nije znalo što se izjavljuje.

Pa samo dva dana nakon te priče, Crveni križ jeste pripremio obroke, ali da nije bilo dvije volonterke, ne bi ih imao tko podijeliti.

Vrlo se brzo pokazalo ono što je istina – migranti se kratko zadržavaju, dnevno se mijenjaju, onima kojima je pomoć potrebna dobiju je kao što to dobije i svaki drugi stanovnik ili gost Rijeke u nevolji, i tu je priči kraj.

Da, možda se moglo biti politički ispravnijim te objasniti da je Hrvatska, što je u konačnici civilizacijski ispravan čin, odlučila izdavati »seven days paper« i tako zajedno s policijom stvar ipak držati pod kontrolom.

Jer da to nije, ionako bi je migranti, u svom odlasku na zapad, svakodnevno pretrčavali. Što je u svakom slučaju vrlo konfuzna, opasna, nekontrolirana i necivilizirana situacija.

Uostalom, pitajte vikendaše s Platka što o tom razdoblju misle. Moglo se, ali se nije jer mi smo uvijek, ali baš uvijek u samo svojim hermetički zatvorenim političkim kutijama.

U kojima uvijek susrećemo samo sebi slične. One iz drugih kutija ne volimo, još ih manje bilo gdje želimo susretati. I da, ima toga još što se u proteklih sedam dana opet jako pojavilo: digitalna empatija.

O kako se žalilo, istina baš kao što ih se i mrzilo, migrante, a da se nitko od tih ljudi nije pojavio ispred migrantskog željezničkog skladišta, ponudio svoje volontiranje, na kraju krajeva – pomogao im počistiti nered.

Ne, digitalno smo jaki, ali kad se treba naći rame uz rame s migrantima, črnima i danima neopranima, e tu nam naša empatija naglo slabi i nestaje.

Podizati histeriju na mreži, ratovati, prijetiti s bilo koje strane to da – pomoći da se situacija razriješi i to tako da se natjera gradske i državne oce da učine ono što moraju, za to nismo sposobni.

Migrantska rijeka teče i dalje, proticat će i Rijekom najmanje do 31. prosinca aktualne godine. Srediti će se vjerojatno ono što je bilo manjkavo, buregdžinice oko kolodvora kao i one na Žabici imat će dobar promet, baš kao što će i HŽ, u tišini, trljati ruke. Koliko god migranti ne bili mirisni i oprani, i njihov je novac samo jedno – jako dobar novac.

Burundi by Beograd

Srećom, mali Burundijac našao je roditelje, ali putem Lupoglava više će jako malo stanovnika te zemlje vidjeti zapad. Njihova je »linija« naime ukinuta.

Dolazak iz te afričke zemlje u Europu išao je preko – Beograda. S obzirom na to da je Srbija izvan EU-a, imala je mogućnost za osebujna »soliranja«.

Uočilo se da je velik broj stanovnika Burundija, osuđenih na život s totalne ekonomske margine, spreman platiti avionsku kartu do Beograda.

Proda se sve što se ima i krene se na zapad. Zbog toga je bila otvorena direktna linija Beograd – Bujumbura koja je trajala dok je trajala. Silni pritisci EU-a i afričko-srbijanska zračna migracijska ruta je prekinuta.

Da, i Burundijci su nakon dolaska na Surčin prema Italiji te na kraju Belgiji putovali istom, afganistansko-hrvatskom migracijskom rutom.

S obzirom na to da je Burundi svojedobno bio belgijska kolonija, graniči s Kongom gdje su Belgijci, ubivši 10 milijuna Kongoanaca učinili jedan od najvećih zločina u povijesti civilizacije, danas su nekim od njegovih stanovnika otvorena vrata Bruxellesa.

Opatija by bus

Neposredno nakon donošenja odluke o izdavanju limitiranih dozvola boravka, migrantsku smo rutu odradili i autobusom. Polazak je bio u Zagrebu, cilj u Rijeci, ali – ipak ne!

Osim po vodu i grickalice, nitko od dvadeset Afganistanaca, od čega dva para s po jednim malim djetetom, dakle 16 muškaraca, dvije mlade žene i dvoje djece, nije izašao na Žabici. Nastavili su do Opatije.

To je nešto brža, manje traumatična, ali i nešto skuplja opcija jer se sa Slatine do ćićarijskih visoravni putuje – kombijima. Nema muke s riječkim kolodvorom, Lupoglavom i brojnim kontrolama.

Kupi se lijepo u Zagrebu kartu za bus koji ide direktno do Opatije, linija je to koja nastavlja obalom do Labina, pa direkt do točke ilegalnog prelaska.

Sličan je doček i u Sloveniji, tako da ide i ta, skrivena od pretjerano brojnih pogleda, migrantska ruta. Skuplja jeste, ali što se može – ni med migrantima ni pravice.

Kako god putovali, sasvim sigurno jedno je to od traumatičnijih iskustava koje će bilo tko od njih doživjeti u životu.