Stotinu i još eseja, stotine više i manje znanih, te potpuno zaboravljenih crtica, saznanja i fragmenata iz gradske povijesti i sadašnjosti, četiristotinjak stranica posijanih osobnim reminiscencijama i doživljajima – sve to i još mnogo više stalo je u »Morski tramvaj«, novu knjigu poznatog riječkog autora koji kroz komadiće narativnog tkiva grada plovi kao barka po bonaci.

Velid Đekić čovjek je od pisane i svake druge riječi, istraživanja, publicistike, filma, a prije svega studioznog pristupa i elokvencije koji na radnoj relaciji Kockica – Palača šećera pokupi cijeli tom tema i zanimljivosti. Spreman dopustiti da ga priča odvuče u nepredviđenom smjeru, Đekić je »dužobalnom linijom« prikupio raznovrstan materijal koji je povezao jednom središnjom niti – sve je to riječko. Bez obzira na to piše li o industriji ili povijesti, sportu, glazbi ili različitim pojavama iz gradske svakodnevice, u njegovom je pisanju najvažnija dobra priča.

Objavljeni i novi

– Priča me zanima u svim situacijama. Manje mi postaje bitno u kojem je tematskom području, jer promjena u temi i pristupu obradi me čak i veseli. Moram priznati, ove tekstove nisam krenuo pisati s nekom čvrstom idejom, oni su mi se nekako dogodili putem. Jer, kako se istraživačima često događa, na putu mi se nalaze interesantne informacije dok čitam izvorni arhivski materijal ili stare novine, pa mi se nakon godina nakupio njih jedan lijepi fond. Kako sam ništa manje nego 12 godina za gradski portal Moja Rijeka pisao o čemu god mi je bilo milo i drago, nakupila se hrpa tih tekstova, a uvijek sam mislio da ću, ako tekstovi budu dobri, to jednog dana sakupiti u knjigu. Ne vjerujem potpuno novim tehnologijama, imam bojazan da će se moji tekstovi jednoga dana klikom izgubiti u bespućima internetske zbiljnosti, a bilo bi mi strašno žao da neki članci, kao što je to tekst o slastičarnici Šestica, negdje nestanu. Uvijek ima tekstova koje pišeš s više, i nekih s manje unesenosti u temu. Tako se u ovoj knjizi nalazi jedan dio probranih, prethodno objavljivanih i dorađenih tekstova, a jedan dio njih je potpuno nov, opisuje autor.

Dodaje da je ovaj »brod s rasutim teretom« trebalo objediniti pod zajednički nazivnik. Srećom, tijekom pisanja knjige »Red! River! Rock!«, koja obrađuje riječku rock scenu 60-ih godina prošlog stoljeća, shvatio je kako je sve o čemu piše jedna ogromna tema kojoj se treba prepustiti i u njoj opustiti. »Morski tramvaj« zbog toga mu je posebno drag jer sadrži jedan drugačiji, esejistički pristup. A esej trpi sve.

– Ovdje ima tekstova koji govore o 16. stoljeću, a posljednji tekst u knjizi je vrlo angažirani komentar, mogu reći i jezičav, a govori o štetnom utjecaju izgradnje teretne luke usred grada, što je u 21. stoljeću nonsens svjetskih razmjera. Dozvolio sam si kreativnu slobodu pa sam iskoristio taj »tramvaj«, odnosno brodić koji je od 1959. godine za vrijeme ljeta Riječane prevozio kroz gradske plaže i kupališta, pa je tako i sama knjiga jedno metaforičko putovanje brodićem od teme do teme, veli Đekić.

Gradski identitet(i)

Značajan se dio tekstova u knjizi bavi periodom nakon završetka Drugog svjetskog rata, otkud stiže i motiv na njenoj naslovnici, točnije »ribar« riječkog kipara Vinka Matkovića koji je 1970. postavljen na plaži Grčevo na Pećinama. Našeg sugovornika skulptura je fascinirala kao dječaka, što je doživljaj koji je literarno rekonstruirao.

– Ribar je postavljen na malom lukobranu, u blizini lokacije gdje je Matković imao atelje. Jednog dana tog kipa više nije bilo, morala ga je nagristi sol i srušiti jugo, a radnici iz susjednog brodogradilišta »Viktor Lenac« od ostataka su brodskog materijala napravili smanjenu repliku ribara i postavili ga unutar lučice. Kao svakog istraživača, veseli me takva simpatična priča koja možda ne mijenja svijet i vijek, ali nama nešto znači. S obzirom na to da je Matković u svom radu napravio famozni spomenik oslobođenja na Delti i druge partizanske spomenike, priču sam iskoristio da zapitam: Što je važnije u njegovom radu – ribar ili spomenik oslobođenja? Velike stvari poput promjene granica, vlasti, država, politika utječu na naše živote, ali utječu li više na nas ovakve male situacije kojima svakodnevno komuniciramo i koje češće čine naš život nego veliki politički govori i geste?, pita se Velid Đekić.

Žustra rasprava

Dodaje da se na temelju svega što je o Rijeci istraženo i napisano naposljetku nešto može zaključiti i o vječno propitivanom i fluidnom riječkom identitetu.

– Prije nekih dvadesetak godina vodila se jako žustra rasprava oko toga što je to riječki identitet, neki su tvrdili i plakali žalopojke da je to grad bez identiteta, siv i nikakav. Moje mišljenje je upravo suprotno, što se samo potvrđuje kroz razne teme. Rijeka nema manjak, nego višak identiteta, to je zapravo »problem« slatke vrste. U Pazinu će kazati da su grad Julesa Vernea, Varaždin je barokni, a Osijek secesijski grad. Svaki grad ima nešto, a Rijeka ima to nešto, pa puta ‘iks’. Rijeka je grad torpeda jer on ovdje ima rodno mjesto i Rijeku se u svijetu može prepoznati po tom izumu. Rijeka je nažalost i grad D’Annunzija koji je tu osnovao prvu fašističku državu u povijesti, a njegov je recept kasnije preuzeo Mussolini. Rijeka je i grad vode jer imamo tridesetak vodotoka, a o imenu grada da ne govorim i dalje ne nabrajam. Možda je identitet Rijeke u višestrukosti identiteta, a opet, možda je ta višestrukost samo jedan od identiteta. To je ono što me vuče za rukav da napravim ovu ili onu temu. Sjajno je da Rijeka ima višestruke identitete i da tu ima milijun priča koje ja sve ne mogu napisati. Ne bih volio živjeti u gradu koji bi stao u okvire jedne knjige, ma koliko god ona stranica imala, ističe pisac.

Foto Sergej Drechsler

Novi uvid čitatelja

Pri kreativnom je procesu važno zadržati otvoren um, smatra Đekić, jer treba znati da to što autor zna o temi o kojoj piše sigurno nije jednako sveukupnom znanju koje se može sakupiti. Zna se dogoditi da ga čitatelji njegovih internetskih članaka kontaktiraju, pa mu o onome što je napisao daju neki novi uvid, informaciju ili fotografiju, što on uvijek rado iskoristi u daljnjem radu. Autor na čitateljske tendencije i računa što, osim novih izvora informacija i zanimljivih sugovornika, otkriva i stilske mogućnosti koje razbijaju literarnu krutost.

– U odnosu na svoja dosadašnja pisanja dodao sam malo više emocije i poigravanja stilemima. Tako se na samom početku knjige nalazi se priča o vremenu, odnosno u jednom radniku koji je godinama nakon rata po Rijeci održavao javne satove. Tada ja govorim da sam uvijek imao problema s vremenom i kašnjenjem, vrijeme i ja smo uvijek bili nekakvi ratnici, a kako nisam nosio sat, naučio sam gdje se sve javni satovi u Rijeci nalaze. Taj osobni uvid sam pretočio u priču o tom čovjeku, znajući iz iskustva da će ljudima koji čitaju takav pristup biti ugodniji, opušteniji i zabavniji. Na sreću ili nesreću, nisam jedina osoba koja stalno kasni, a iz književnosti znamo da ljudi dok čitaju zapravo prepoznaju sebe. Želio sam malo šarmirati čitatelje, a kako povjesničarska struka ne voli emocije i razigranost te vrste, onda tu ima nekih iskrenja između mene i nekih njenih predstavnika, ali to je njihov problem, navodi Đekić.

Prošlost o sadašnjosti

Nastavlja da njegov pristup temama iz povijesti nije (samo) fokusiran na prošla vremena. Te priče, kada se stave u usporedbu, nešto govore i o današnjem vremenu te sa sobom nose pouke na živuće generacije.

– Svi ti tekstovi imaju vrlo aktualnu dimenziju, konkretno, čak i ta priča o torpedu koju smo toliko puta ispričali. Ona, između redaka, govori i o dvojici koja su pokazala inovaciju i kreativnost, ono čega su nama danas puna usta. Oni su uložili silan trud, znanje, stručnost i energiju, pokazali vjeru u svoj projekt i u taj nevjerojatan izum, torpedo je za 19. stoljeće kategorija spektakularnih svemirskih ratova. Meni je pun kufer današnjih tipičnih priča koje se svode da netko nešto ne može jer smo mali grad, mala država jer to je običan alibi za neambicioznost, lijenost i bojazan od eventualnog neuspjeha. Sve velike stvari na kugli zemaljskoj krenule su kao male stvari, od nekog idejnog zrna. Prema tome, te nas jučerašnje situacije i protagonisti povlače i kažu: hej, mi smo napravili ovo ili ono, a što ste vi? Tu je jedan tekst koji govori kako su se Riječani prije 400 godina ne-ekološki odnosili prema maloj urbanoj sredini u kojoj su živjeli, pa su zbog bacanja smeća, držanja prasaca, prolijevanja tko zna čega po gradskim ulicama dobivali kazne za loše ponašanje. Koja je razlika u odnosu na danas, kada su nam ulice pune psećeg izmeta. Dakle, nije to priča o onima jučer, to je istovremeno paralelna priča o nama. Hoće li se ikad ljudska glava jednog dijela sugrađana, bar što se toga tiče, promijeniti?, pita se Velid Đekić.

Šestica i Barbarella

Među stotinu i kusur priča koje su se našle na stranicama njegove zbirke »Morski tramvaj«, riječkom autoru Velidu Đekiću posebno je draga priča o slastičarnici 6666, popularno zvanoj »Šestica«, koja se nekoć nalazila na Korzu, točnije preko puta današnje Filodrammatice. Sjećanjima iz djetinjstva Đekić je oživio doživljaj slastičarnice koja ga je sedamdesetih opčinila, a koji je kasnijim otkrićima tijekom njegova života dobila zasluženo mjesto u knjizi.

– Šestica je bila jedna krasna, famozna slastičarnica. Kao dijete vidio sam je prvi put kada je otvorena 1973. godine, to je bilo nešto nevjerojatno. Ona je unutra imala neki čupavi tepih, nije imala ravne nego nekakve kose zidove, neke velike crne mrlje, ogromne mahune, ogledala. Davno sam gledao slavni ZF film Barbarella s glavnom junakinjom Jane Fonda, a kada sam prije nekoliko godina u Art kinu »obnovio lektiru«, učinilo mi se nešto neobično, a poznato. U nekoj fazi gledanja filma dogodio se bingo! Dobio sam šesticu! Shvatio sam da su motivi iz tog filma zapravo preneseni, reinterpretirani u tu lokaciju na Korzu na kojoj je arhitekt Igor Emili uređivao interijer. Zgodna Barbarella u toj kapsuli putuje svemirom, tamo postoje ti čupavi momenti, sve se pretače bez čvrstih granica. Tek sam u nekim godinama mogao artikulirati situaciju iz svog djetinjstva i ispričati priču o toj slastičarnici. Je li to nostalgija? Ne znam, možda jest. Sve mi je oko te slastičarnice bila psihodelija. U njenom je izlogu bio okrugli prozor, torta na pladnju iz koje su virile žice, razlomljena stakla, tj. kaleidoskop za kojeg sam kasnije shvatio da je rad našeg genijalnog umjetnika Aleksandra Srneca. Ovo kažem bez ikakvih dvosmislenosti – da sam ja veliki tajkun, otkupio bih tu lokaciju, rekao »ajde gospodine zlataru van, imam ja boljeg zlata za ovu situaciju od tebe« i rekonstruirao bih Emilijev interijer, pripovijeda pisac.

Pola energije na traženje sredstava

Sirovine za novi književni poduhvat ima mnoštvo. Još bi se morskih tramvaja dalo napisati od natuknica i ideja koje miruju na Đekićevom kompjutoru no za to će biti potrebno puno truda, vremena, kao i novaca za izdavanje, čije je prikupljanje muka za svakog autora.

– Uvijek se muči muka s izdavačkim financijama, a pola uložene energije se potroši na traženje sredstava. Materijala imam za još jednu, ako ne i dvije knjige, imam i drugih tekstova koji su jednako vrijedni, možda čak i zanimljiviji, a sve te članke treba ponovno pročitati, doraditi i osvježiti. Pored njih, imam još hrpu kojekakvih ideja za znanstvene, istraživačke i druge »ozbiljne« članke koje čekaju u zraku, zaključuje Velid Đekić.