Tumaramo… Kolega s fotoaparatom, i ja, bez olovke i bloka. Kog ću vraga zapisivati? Prazan grad bez sugovornika? Sve što vidim i čujem, stane u dojam i u srce, a ne na papir. Jer nema ljudi. A, gdje su ljudi?

Parkirali smo »kod socijalnog«, bahatili se izborom slobodnih parkirnih mjesta- hoćeš na nos ili na rikverc, a može i bočno. Ma, samo neka je bliže Korzu. A onda, prošavši pored tek jedne od tužnih riječkih terasa, Cukar i Caffea, sa suncobranima na pola koplja i stolicama zavezanim lancem, kao da ih dodatna sila, jača i nadležnija od pandemije i stožera, okovima štiti da se ne raštrkaju oko praznih stolova, preko posve praznog Koblerovog došli smo na pusti Korzo.

– Ovo je rat. Rat! Rat Rat! Rat je, ljudi ! Trči po Korzu, rekla bih srednjovječni muškarac, i ne znam zbog čega, jer se ne čuje ništa osim njega, poklapa uši rukama. Bit će da se brani od tišine.

Težak muk

A, svuda oko nas naglo nastade muk i pogled koji seže na terase i sunco-kišobrane spuštene ne na pola koplja, već zavezane i zarobljene. Stolice, ako ih i ima, okovane su lancima. Ovo je zatvor, ali još uvijek ne i tamnica. Tu i tamo netko prolazi šećući psa, a na dvjema metalnim klupicama, onima koje ostavljaju mrežast otisak na stražnjici, sjede oni koji imaju »pogled s plačom« na zatvorene terase. Ali, brzo odlaze. Oko nas, opet tu i tamo, prohujaju djeca na zelenim bolt romobilima, pa se sve čini kao da predstavljaju zelenu oazu u pustinji pustih večernjih gradskih ulica. Ovo je njihovo vrijeme, cijeli Korzo je njihov.

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Pa, je li onda sve tako sivo? Kako za koga. Za njih nije.

– Napravili smo đir ovaj put, spustili smo se s Trsata, kaže nam grupica golobradih dječaka koje smo s bolt romobilima zatekli pokraj benzinske pumpe na Školjiću.

To su Luka, Noel, pa opet Luka i Lino.

– Ovo nam je prvi veći đir, reče nam ponosno jedan od dvojice Luka. Oni su maloljetni osnovnoškolci i nema smisla njih pitati za kafiće i noćni život. A kafići nam nisu ni tema. Njima je ovo super jer se, kažu, do grada spuste brže od busa. To je njihov adrenalin, ne pačaju se u stožer, ni u muke ugostitelja, njihovih radnika, a ni šire. Tako i treba, u njihovim godinama ne trebaju se oko toga brinuti. La vita e bella.

​Golobradi đir

Na Jelačićevom trgu, »Jeli«, sreli smo opet skupinu golobradih mladića. To su Lovro, Leon, Noa, Vito i Antonio, srednjoškolci.

– Điramo do terminala i tako…

Bilo bi glupo pitati ih nedostaju li im kafići, je li im pust grad. Ne samo stoga što su djelovali kao da nikad nisu ni kročili dalje od McDonaldsa, nego stoga što im je iz očiju sijala radost.

Lovro, Leon, Noa, Vito i Antonio điraju od Korza do Molo longa

Samo, tko će nakon noćnog izlaska, koji ne postoji, na kultni burek nakon pijanke, plesa, koji, također ne postoje, »Kod braće« u Alda Colonella?

– A, ima ih, dođu do 10 navečer, prije smo radili od 0 do 24, a sad do 22 sata. Ali, ipak dođu, kaže nam prodavačica Danijela uvjerena da će još jedna vruća »tepsija« bureka koju je baš tada držala u rukama do 22 sata biti prodana.

Preostao nam je Kont, mjesto gdje ti ne treba kafić, nego društvo i piće kupljeno ranije u nekom od supermarketa ili u drugstoreu preko puta. Tu nas je dočekao predobar kadar za fotku – Petra i Nikolina.

Petra i Nikolina
SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

S neba pa u rebra pitamo – nedostaju li vam kafići, život, i tako to i sve što ide uz to?
– Itekako, zato i sjedimo ovdje na podu, kažu nam dok ispijaju somersby.

Bolja vremena

Eto. Život na kojega smo bili navikli, bliži nam je otkako ga nema. Stalno razmišljamo kad će sve ovo što ga čini nenormalnim prestati i kad ćemo se vratiti na staro. Doba je kad studen nastupa, a prolila se južina. Doba kad bi mladost trebala osvajati i večer, i Korzo, i kafiće, ali mladići i djevojke svojim tokom žure, oslobođeni ili možda lišeni zvuka i zbivanja.

Doba je prvog riječkog međunarodnog kulturnog rođendana. Oprosti, Rijeko, što ti se svi naklonili nismo. Je li ti, Rijeko, hladno i tužno bez mladosti i njiezinih radosti? A doimaju se sretnima. I mi smo. Neki novi klinci voze se bolt romobilima umjesto da »loču«, a tvoje klupice na Korzu, Rijeko, tek sad su dobile svrhu – na njima se sjedi, ispija kava, pivo, razgovara… Tu se izlazi, tu se psuje milu majku koroni, stožeru i tu se plače. To je onaj već spomenuti »plač s pogledom«. Plač s pogledom na zatvorene kafiće. To je tako. Ali bit će bolje. Do boljeg svi na bolt romobile i vozite u neka bolja vremena.