Uvriježeno je, dakako i potpuno ispravno, mišljenje kako je osnova volontiranja pomoć onima kojima je potrebna – posebno ako se radi o teškim zdravstvenim situacijama ili prirodnim katastrofama – za što se ne daje nikakva novčana nagrada. Dobrovoljna pomoć onih koji mogu i žele onima koji bez takve pomoći ne mogu opstati ili riješiti neku posebno tešku životnu priču. Svakako, volontiranje je dobro došlo u svim mogućim društvenim, socijalnim kontekstima, ali nikako ne smijemo zaboraviti još jednu jako, jako važnu komponentu volontiranja – samopomoć.

Vrijeme u kojem živimo u čitavoj je Europi, posebno u njezinim bogatim sjevernim dijelovima izazvalo pravu epidemiju – samoće. U osnovi riječ je o socijalnoj, znatno rijeđe medicinskoj definiciji kad iz nekih razloga dolazi do »povlačenja u sebe«, naprosto živimo živote koji su u velikoj mjeri otuđeni tako da su samačka domaćinstva, pa i kod mladih ljudi, vrlo česta pojava. Nije riječ o izboru nego o primjerice situaciji koja dolazi u starijoj dobi – ostarimo, odemo u penziju, sami smo u stanu nekog nebodera – volontiranje je sjajna mogućnost da pomažući drugima, pomognete i sebi.

Lijek protiv samoće

Zanimljivi uvod. Nakon uspinjanja na zadnji kat ulaza na poznatoj riječkoj adresi Blaža Polića 2, baš onog gdje su do izgradnje kampusa na Trsatu tisuće i tisuće studenata putem Student servisa zarađivale sredstava pomoću kojih su se školovala ili naprosto dolazila do većih ili manjih zadovoljstava do kojih samo sredstvima dobivenim od roditelja ne bi mogli, istog onog ulaza ulice koja iza Indexa skreće prema La Guardijinoj, katova bez dizala na kojima su se smjestile brojne udruge, dolazi se i do sjedišta Smarta.

I nailazi se na Martu Hauser koja nam je, kao voditeljica Volonterskog centra Smarta, uvodno ispričala viziju, pa i smisao volontiranja. Poznatog, ali na našim prostorima ne i dovoljno prihvaćenog oblika socijalne komunikacije.

Marta Hauser

Dio smo Europe u kojem ni plaćeni rad nije pretjerano popularan, da o onom besplatnom ni ne govorimo. Istina, posebno u svjetlu prezentacije Marte Hauser, znamo li da se Rijeka kao malo koji drugi hrvatski grad pretvara u jedan veliki starački dom – nedavno je publiciran katastofalni podatak kako se u Rijeci na 100 umrlih bilježi svega nešto više od 37 rođenih, karmine su dakle tri puta češće od nazdravljanja novorođenoj djeci, po čemu je glavni gad Kvarnera uvjerljivi hrvatski rekorder, volontiranje bi moglo postati jedno od spasonosnih rješenja, lijek protiv samoće.

– Rijeka prednjači u Hrvatskoj po čemu je, mada to i nije nešto pohvalno, jako slična Skandinaviji. U Danskoj ili recimo Norveškoj osnivaju se centri u kojima se organizira borba protiv prave pravcate epidemije samoće koja ih je zadnjih godina zahvatila.

Vratimo se mi ipak ljepotama volontiranja u čemu, od osnutka 2005. godine, bilježimo jako dobre rezultate kojima se nekad i sami začudimo, poručila nam je Hauser.

Direktni povod posjete riječkom Smartu, jednoj od najuspješnijih organizacija civilnog društva u Hrvatskoj, bila je činjenica da su 19. srpnja obilježili punih 25 godina rada, četvrt stoljeća u kojem nisu promijenili svijet, ali jesu mnogo toga, posebno razumijevanje među ljudima. Prvenstveno poimanje drugih i drugačijih, što kod svih nas vrlo često više ili manje zapinje. I dok Marta Hauser vodi volontere, personalizacija cjelokupnosti Smarta je – Igor Bajok.

Trener konzultant

U jednoj velikoj mjeri personifikacija aktivista. U najširem značenju te riječi. Na sceni je, praktično u istoj ulozi, dulje od trideset godina, a osim po nastojanjima čiji je cilj razvoj civilnog društva, što uostalom stoji i kao dometak u samom nazivu Smarta, riječ je i o osobi koja je oduvijek aktivna na kulturnom planu. Inicijator je primjerice Liburnija film festivala, da bi u protekle dvije godine vodio projekt Vijeća građana Rijeke.

S obzirom na to da je uz sve svoje aktivnosti permanentno radio i na specifičnom vlastitom obrazovanju, njegov današnji status je – trener konzultant civilnog društva.

– S obzirom na to da smo svakodnevno na istom poslu, ili poslanju, a to je permanentna promjena paradigme o ulozi civilnog društva u demokratskim sustavima, nemamo utisak da smo mnogo toga promijenili.

Uvijek vam naime naviru ili nadiru novi problemi, nove situacije koje na veliku kušnju stavljaju naše civilizacijske dosege. Kad smo startali daleke 1999. godine, dakle u desetljeću u kojem se promijenio društveni sustav, u kojem je uvedeno višestranačje, ali i u kojem je bjesnio rat, pred nama su bili jako veliki izazovi postavljanja temelja demokratskog, civilnog društva.

Koje naprosto, skoro ni u jednom svom dijelu nije postojalo. Danas, a posebno nakon ulaska u Europsku uniju, sve ono što nam se nekad činilo kao jako teško promjenjivo, ipak funkcionira. Ne samo zbog nas, ali u jednoj nemaloj mjeri da, zahvaljujući udrugama civilnog društva, pa tako i našem Smartu, Hrvatska ipak postaje znatno tolerantnija, otvorenija zemlja, pojašnjava nam Bajok.

Igor Bajok

No, kako je proces odrastanja nekog društva permanentni proces, kako ne postoje određeni zadaci koji kad se savladaju nestaje problem, tako ni udruge civilnog društva naprosto nemaju zacrtani kraj svog djelovanja.

– Odnos prema drugačijima, ne dakako samo po pitanju rase, vjere ili nacije, vrlo je kompleksan pojam. Tu su, recimo, jako velika kategorija djeca i odrasle osobe s posebnim potrebama. I tu su vidljivi veliki pomaci na bolje, mnogo je učinjeno na tom planu i vjerujem da je nakon osnivanja njihovih udruga i dio njihovih, sasvim specifičnih problema riješen.

S druge strane, pojavi se pandemija sa svojim problemima kao i migracije koje su se u jednom dugom periodu, zahvaljujući činjenici da su dio njihovog transporta prema zapadnim državama preuzele Hrvatske željeznice kao jako brojne ogledale upravo u Rijeci. Bila je to sasvim nova situacija u kojoj smo se našli i mi kao uostalom i svi ostali građani. Svaki sa svojim strahovima, pojašnjava nam Bajok.

Volonteri u kulturi

Bilo je to vrijeme u kojem se u velikoj mjeri opet pojavila i potreba za radom volontera, odnosno tom specifičnom granom djelovanja Smarta.

– Da, bio je to veliki izazov, kao što je to primjerice bila i godina u kojoj su Hrvatsku zadesili veliki potresi, ali osvrnula bih se prije svega na ono što je naš permanentni cilj: implementacija volontera u sve segmente života Rijeke i njezine regije.

Uzet ću primjer volontiranja u kulturi. Kad smo startali s tom idejom, otpor praktično svih, ili barem onih najvećih, institucija u kulturi bio je velik. Danas, a svojevrsni preokret nastao je u vrijeme priprema za održavanje EPK-a kao i one kratkotrajne provedbe tog procesa, kad se shvatilo da bez volontera u kulturi tako kompleksan projekt nije moguće provesti.

Danas su volonteri prisutni u 90 posto događaja u kulturi čime je na kvaliteti dobila i sama kulturna scena, kao i naši volonteri. S obzirom na to da je na tom području nastala jedna nemala grupa entuzijasta kojima uistinu ništa nije teško, dogodila se i njihova međusobna interakcija.

Od nekompaktne skupine ljudi koji su iz raznoraznih razloga prihvatili poziv za volontiranjem u kulturi, danas je u velikoj mjeri riječ o kompaktnoj skupini, pa slobodno bih mogla reći prijatelja.

Dogodilo se ono o čemu sam vam govorila prigodom vašeg dolaska. Volonteri su pomogli kvalitetnijem radu kulture, kako zajedničkim nazivnikom definiramo kulturno-umjetnička događanja, ali i sebi samima. Nerijetko je naime u njihovom slučaju riječ o umirovljenicima, o ljudima koji su tražili bijeg iz samoće, koji su tražili društvo. U konačnici volontiranje je pokazalo da – svi dobivaju.

Oni kojima je tuđi rad bez plaćanja potreban kako bi uopće ili bolje funkcionirali, ali i onima koji taj rad nesebično pružaju, pojašnjava nam Hauser.

Posvetimo li podrobniju pažnju razvoju volonterstva u Hrvatskoj uočit ćemo, zahvaljujući iznimno iscrpnoj studiji »Volonterstvo u Hrvatskoj: stanje, trendovi i utjecaj na društvo« izdanoj lani u studenom, da je broj volontera i njihovih udruga naglo porastao u razdoblju od 2014. do 2016.

Te su godine bile obilježene hitnim situacijama: poplave 2014. i izbjeglice 2015. godine, što je rezultiralo nastankom velikog broja volontera.

Nažalost, pandemijom koronavirusa i smanjenjem živih kontakata među ljudima jako se smanjila i populacija volontera u Hrvatskoj. U 2022. godini bilježi se značajno povećanje njihovog broja, nešto manjeg, istina, nego 2019. godine. S druge strane znatno je povećan broj organizatora volontiranja u odnosu na pretpandemijske i pandemijske godine.

Nakon pandemije 2022. godine, a brojke su to slične onima iz 2018. godine kao i onom što zatječemo danas, bilo je 63.275 volontera, broj organizatora volontiranja dosegnuo je 1.720, dok je broj volonterskih sati dosegnuo 3,23 milijuna, što je ipak nešto manje nego 2018. godine kad ih je bilo 3,33 milijuna.

Ne samo dva tabora

Istina, ne treba izgubiti iz vida ni to da se tijekom godina značajno smanjuje i broj stanovnika Hrvatske kao i to da nam društvo značajno stari što utječe na ukupno volontiranje.

– Volonterstvo je uvijek važno jer potiče pozitivne promjene i jača društvenu koheziju. Svaki volonter uvijek teži dobrobiti zajednice te na taj način zapravo približava ljude jedne drugima. Jedan od velikih problema našeg društva je i diferencijacija zbog raznih predznaka.

Ne samo kad su politički stavovi u pitanju, kad se u pravilu dijelimo na dva tabora, nego i mnogi drugi, oni socijalno-imovinskog tipa recimo. A u osnovi većina nas je daleko sličnija od onog što se uopće usudimo ma i pomisliti.

Volonterstvo naprosto zbližava, a kad se bolje upoznamo, manje se bojimo jedni drugih, manje zaziremo jedni od drugih. Veliki su i materijalni učinci volonterstva, ali držim da je razbijanje predrasuda također jedna nemjerljivo velika korist volontiranja, pojašnjava nam Hauser.

Kad danas prelistavamo vrijeme od osnutka Smarta, i sve izazove tijekom tog perioda, dolazimo do misli da je njegova uloga na jedan način danas možda i birokratizirana, na drugi da je – preživjela. Bajok nas je vrlo brzo demantirao.

– Nismo mi nikakva krovna organizacija ispod koje se nalaze, hijerarhijski poredane najrazličitije udruge civilnog društva. Koje su k tome i vrlo raznorodne. Ne, naša je uloga prije svega savjetodavna, mi pomažemo zainteresiranim pojedincima i grupama građana na putu osnivanja i razvoja udruga.

Kao i, što je još i važnije, teže pa i skuplje, omogućavanje dobivanja sredstava, apliciranja projekata na novac za sredstva koja posjeduju i distribuiraju različiti europski fondovi.

Kako je bez tih sredstava, kao i onih koja ima zajamčena hrvatska proračunska slika, rad udruga, mijenjanje, civiliziranje i unapređivanje društva jako teško ostvarivo, tu naša pomoć najviše dolazi do izražaja. Istina, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju mnogo se toga značajno promijenilo: usvajamo sve više standarda razvijene Europe te postajemo sve sličniji.

No usudio bih se reći da potreba za radom naše i sličnih udruga nikad neće nestati. Nova vremena donose i nove potrebe, predvidjeti neke je moguće, većinu ne, pojašnjava nam Bajok svoje viđenje udruge.

Novi izazovi

Što je danas u središtu zbivanja u Rijeci i njezinoj regiji kad su u pitanju aktivnosti udruga civilnog društva? Rekli smo stanovništvo rapidno stari, brojčano jako brzo opada. Gorski kotar polako »provodi« zlokobna predviđanja stara deset ili nešto više godina kako će se u njemu stanovništvo toliko smanjiti da će se realni život svesti na svega nekoliko desetaka većih ili manjih gradova odnosno naselja.

Nažalost, koliko god to ne bi ni u kom slučaju morao biti slučaj, i Rijeka pada ispod 100 tisuća stanovnika čime će izgubiti status velikog grada. S obzirom na to da je ne tako davno imala 150 tisuća stanovnika, aktualni podatak »ispod« 100 tisuća možemo smatrati jednom od najvećih prirodnih katastrofa koje su u povijesti zahvatile ovo područje.

Ali ne doživljavaju baš svi prostore galopirajuće depopulacije kao što ih mi, sve stariji i sve zluradiji doživljavamo kao prošlo svršeno vrijeme. Strani radnici u njima vide svoju novu priliku.

– Nekad su u Rijeku doseljavali ljudi iz istog ili sličnog kulturnog kruga. Riječ je o stanovnicima nekadašnje Jugoslavije koji su se poprilično brzo asimilirali. Danas ima i mnogo Albanaca ili Ukrajinaca, koji također pripadaju navedenim krugovima, no što s radnicima koji dolaze s Dalekog istoka? Oni uistinu dolaze u drugi svijet.

S obzirom na to da navikama, doživljajem pojedinih blagdana, naprosto svega onog što čini društveni život, oni ne pripadaju ovom području, svodi ih se ne na robove jer to bi bilo ipak pretjerano reći, ali da na ljude koji se u jednoj mjeri izjednačavaju s objektima, sa strojevima.

U tom segmentu ima dosta posla i za nas koji djelujemo unutar civilnog sektora, a očekujemo da će, po ugledu na države razvijene Europe, uskoro doći i do vala doseljavanja njihovih obitelji.

Danas, naime, radnici s Filipina ili iz Nepala dolaze vrlo ciljano, na određeni broj mjeseci i sa željom akumulacije što je veće moguće uštede. Sutra? S obzirom na to da je nas sve manje i manje, pojavit će se istodobno naša potreba i njihova želja za trajnim nastanjivanjem. To će dakako otvoriti sasvim novu stranicu izazova koje ćemo i morati rješavati, direktna je Hauser.

I problema. Ne treba naime zabijati glavu u pijesak i misliti kako će se taj proces riješiti sam od sebe. Dio će se, a što je stanovništvo u prosjeku starije to je i komotnije te konzervativnije, pobuniti zbog asimilacije, ali i interakcije jer nemoguće je misliti da se neće mijenjati i domaća populacija, dok će stranci koji će imati mnogo djece i želje za uspjehom, za stjecanjem materijalnih dobara biti prodorniji.

Nije, čemu uostalom i danas svjedočimo, teško zamisliti s kojom će lakoćom vlasnici imovine, oronulih kuća i zapuštenih terena, iz Gorskog kotara prodavati imovinu stranim obiteljima.

Slično će se događati u polupraznim gradskim četvrtima Rijeke, posebno onim dijelovima najužeg gradskog središta, a iskrenje koje će izazivati takvi procesi moći će prije svega, edukacijom i strpljivošću koju prirodno posjeduju, smirivati upravo ljudi poput Marte Hauser i Igora Bajoka.

– Rekao sam vam, uvijek se javljaju novi, neću reći problemi, ali svakako potrebe. Demokratski način biranja vlasti je optimalan, danas boljeg nema, ali da je učinkovit i do kraja pravičan svakako nije. Pokazuje to i jako mala izlaznost na izbore, u svemu tome indikativno je zapuštanje osnovnih jedinica organizacije društva kao što su to mjesni odbori.

Oni prema stavovima »visoke politike« ne znače mnogo, ili ništa kao što ni ne raspolažu, takvim razmišljanjima, velikim materijalnim sredstvima. Ali s druge strane oni jesu ona osnovna i građanima jako važna institucija organizacije društva.

I dok ih političari zapuštaju, udruge civilnog društva u njima vide mogućnost svoje afirmacije i mijenjanja društva kao i te zatečene političke situacije.

Bez želje da nekog posebno ističem, jer sve udruge čine najviše što mogu u onom za što su organizirane, ali ono što je po posjećenosti svojih akcija, po zanimanju koje je svojim kvartovskim djelovanjem izazvao Urbani separe, moramo biti i više nego zadovoljni.

Vjerujem da će takvog kvartovskog djelovanja, u zaštiti prostora primjerice, biti sve više, uostalom u nekih desetak riječkih mjesnih odbora takve su udruge jako glasne i uspješne, pojašnjava nam Bajok.

Mentalni kod

A mi njih dvoje tjeramo – prema politici. Upravo zbog demografskog osipanja dolazi i do krize u kadrovskoj obnovi riječke političke scene. S obzirom na to da civilni sektor formira društveno korisne ljude, pa i one koji imaju itekako snažne liderske karakteristike, ne bi li bilo logično da netko od njih, Hauser ili Bajok, izađu iz komforne zone i krenu u aktivnu politiku?

Naš poziv, blago rečeno, nije naišao ni na kakvo odobravanje, ma ni na onih nekoliko sekundi »dramske« pauze u kojoj vidite da im takva ideja nije strana, ali da za sada o njoj ne razmišljaju.

– Gledajte, podržali smo mi niz prosvjeda i inicijativa koje su organizirale različite organizacije, ali mi ih u pravilu ne organiziramo. To je posao nekih drugih udruga. Mi smo tu da potičemo pozitivne inicijative u demokratizaciji društva, da ga činimo civiliziranijim i po našem mišljenju naprednijim.

Naprosto po svom mentalnom »kodu« nismo političari. Mi smo oni koji njih tjeraju na popravljanje grešaka, na mijenjanje zakona, na poticanje pozitivnog ponašanja društva. Tako će i ostati. Kao što smo vam nekoliko puta danas naglasili, a i sami ste uvidjeli da je tome tako, potrebe za djelovanjem udruga neće nikad nestati. Idealno društvo je ipak samo utopija, zaključili su naš razgovor, na 25. obljetnicu Smarta, Marta Hauser i Igor Bajok.

A vi koji ste ovo pročitali – volontirajte! Pozicija i mjesta, od najrazličitijih udruga do formalnih institucija kao što su to Crveni križ ili Crkva, ima mnogo. Potreba još i više. Jednostavno – volontirajte – čime ćete pomoći društvu ali i – sebi samima.

Obaveza volontiranja za političare

Civilno društvo i oficijelna politika su, kako se čini, dvije suprotstavljene obale iste rijeke. Gledaju se i vide, ali putuju različitim pravcima. Ono što ne bi bilo loše, dapače, bilo bi dobro, jest uvođenje obaveze da svi koji se kandidiraju za bilo koju političku funkciju na bilo kojim izborima imaju prethodnu obavezu odrađivanja određenog broja volonterskih sati.

Siromašnih, bolesnih, potrebitih, beskućnika ima jako mnogo, kao i potrebe za pomaganjem.

Stoga prije bitke za fotelju, mjesec dana sjeckanja i dinstanja kapule, guljenja krumpira i pranja suđa u kućama utočišta najsiromašnijh slojeva društva. Da, ideja društveno ne zvuči loše, ali kao i idealno društvo i ona je utopija. Zakone donose oni koji se za pozicije bore. Nisu stoga »ludi« da sami sebe natjeraju na pomaganje – potrebitima. Time neka s bave – Marta i Igor.