Svaki čovjek u svom životu neizmjerno više primi nego što može uzvratiti. Tako je prof. dr. sc. mons. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit, koji je 11. listopada otišao u zasluženu mirovinu, rekao na početku svoje biskupske službe u riječkoj katedrali sv. Vida prije 22 godine. Tu misao – koju bismo trebali usvajati, a s njom i ono što ona znači: skromnost, zahvalnost, svijest da smo usmjereni jedni na druge… – ponovio je i na 20. obljetnicu svojega biskupskog služenja. Neizravno je to poručio i na dan kada je papa Franjo, zbog navršetka kanonske dobi za odlazak u mirovinu, prihvatio njegovo odreknuće od službe riječkog nadbiskupa i metropolita, na 60. obljetnicu početka Drugog vatikanskog sabora.

Od Krasna do biskupstva

Ivan Devčić, sada riječki nadbiskup u miru, rođen je u Krasnu, u srcu Velebita 1. siječnja 1948. u vjerničkoj obitelji, a uz taj je koncil stjecao srednjoškolsko obrazovanje u Rijeci i Pazinu, studirao na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci te kasnije u duhu toga koncila doktorirao u Rimu. Uz taj je koncil formiran, u njegovom duhu cijelo je njegovo svećeničko i nadbiskupsko djelovanje, sav njegov rad sveučilišnog profesora, prethodno i rektora riječkog Bogoslovnog sjemeništa – u tome su duhu njegove relacije unutar Crkve i prema ukupnoj društvenoj zajednici. Za Devčića »drugog puta nema«. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je riječkim nadbiskupom metropolitom 17. studenog 2000. i za biskupa-– prvog riječkog nadbiskupa – posvećen je 16. prosinca 2000. u katedrali sv. Vida.

Naša crkvena i društvena javnost, posebno javnost Riječke nadbiskupije, poznaje dr. Devčića iz vremena dok je bio sveučilišni profesor na riječkoj Teologiji i više drugih riječkih fakulteta. Od tada ga poznajemo kao filozofa i teologa, kršćanskog mislioca i humanista, ali od kada je nadbiskup, još više smo ga upoznali kao plemenitog čovjeka izvanredne širine, kao graditelja dobra i mira, graditelja mostova između Crkve i društvene zajednice, kao osobu nade, povjerenja u ljude i humaniji svijet. Puno smo i kao zajednica i kao pojedinci od nadbiskupa učili i primili.

Dok mu čestitamo i zahvaljujemo na svemu što je učinio za zajednicu u kojoj živimo, želimo mu svako dobro, blagoslovljene godine mirovine. Hvala Vam, gospodine Nadbiskupe, i na otvorenosti za Novi list za koji ste pisali antologijske kolumne još u godinama dok ste bili sveučilišni profesor, hvala Vam i za mnoge i mnoge razgovore, i mnoge Vaše autorske priloge našem listu. Činili ste nas boljima, a putem stranica našega lista, i boljom zajednicom – »lukom zajedništva«. Znamo da ćete to činiti i dalje u svojim umirovljeničkim znanstvenim radovima.

Temeljni orijentiri biskupskog služenja

Koji su temeljni orijentiri biskupskog služenja mons. Devčića?

Sam je to sažeo na 20. obljetnicu svojega biskupstva, zahvaljujući svima u crkvenoj i društvenoj zajednici koji su mu tijekom biskupske službe bili poticaj i ohrabrenje. Tada je poručio: »Sve sam vas doživljavao kao svoje, bez obzira na vjeru i svjetonazor, a tako ste i vi doživljavali mene…«. I nastavio je opisujući sliku Isusovog suputništva dvojici učenika na putu u Emaus: »Svoje biskupsko služenje zamišljao sam i shvaćao kao suputništvo…«. Na taj je način gradio riječku Crkvu želeći da bude »vjerna suputnica svakome tko je siromašan, bolestan, beskućnik ili je u potrazi za istinom i životnim smislom«. Zapravo nadbiskup Devčić je otvoren svim temama i problemima ljudi, ne samo iz pologa svoje vjere, već i iz svoje goleme erudicije. Poznati su mu »radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena«, svoje suputništvo ostvaruje s povjerenjem u ljude, u njihove iskorake i kreativnost, uključujući ih – i živi to sadržajno i razborito, praktično karitativno, i učiteljski – poučavajući kako nam je biti – sijući dobrohotnu i mudru riječ svakome koji ju želi čuti.

Primjerom svojega suputništva Riječku nadbiskupiju ugrađivao je u naše društvo, činio suputnicom ljudima našega vremena i prostora – od pomaganja najugroženijima kao što su beskućnici ili umirući do suradnje s riječkim Sveučilištem. U proteklim desetljećima sa svojim je suradnicima razvijao i podupirao karitativno-socijalne ustanove – široku karitativnu mrežu – od npr. Doma sv. Ane za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja te Hospicija »Marija Krucifiksa Kozulić«, do primjerice nadbiskupijskog Ureda za brak i obitelj. Činio je to i na obrazovnom planu, otvorivši npr. Katoličku osnovnu školu »Josip Pavlišić«, koja je ove godine upisala već osmi razred svojih učenika.

– Ugrađujući se na taj način u društveno tkivo, naša mjesna Crkva nastojala je ostvarivati Isusovo suputništvo i solidarnost u današnjim uvjetima i tako biti Crkva koja ono što govori, to i čini. Naše gradske i županijske vlasti, kao i druge društvene ustanove i pojedinci, znali su to prepoznati i podržati, na čemu im od srca zahvaljujem. Osim toga, u svom biskupskom služenju nastojao sam koliko god sam mogao držati se Isusove zapovijedi: »Zgaženu trsku ne slomiti i žižak što tek tinja ne ugasiti« (usp. Mt 12,20). Drugim riječima, to znači da slabe i posrnule ne smijemo odbaciti, nego im strpljivo i s ljubavlju pomoći da se duhovno osove, svojih slabosti oslobode i za Gospodinom pođu ne okrećući se nazad. Tog sam se načela nastojao koliko god sam mogao dosljedno držati, iako sam često zbog toga nailazio na nerazumijevanje i neodobravanje… Ali nisam se dao pokolebati, jer sam čvrsto vjerovao da Gospodin od nas očekuje blagost i strpljivost prema slabima među nama, rekao je mons. Devčić na 20. godišnjicu svoga biskupstva.

Nadbiskupovo suputništvo

Njegovo služenje i Crkvi i društvenoj zajednici prepoznale su i civilne institucije – i zato je nadbiskup Devčić dobitnik dviju nagrada za životno djelo – 2021. godine svoje najveće priznanje dodijelio mu je Grad Rijeka, a 2022. Primorsko-goranska županija.

No, nadbiskup Devčić je suputništvo gradio i puno šire od Riječke nadbiskupije. Niz godina obnašao je u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji brojne službe. Bio je član Stalnog vijeća HBK-a, kao i predsjednik više odbora i vijeća HBK. Bio je predsjednik Odbora za sredstva društvene komunikacije, Odbora za katoličke škole i visoka crkvena učilišta, Vijeća za laike. Isto tako, bio je član Komisije HBK za odnose s Europskom unijom, predsjednik Upravnog vijeća Hrvatskog katoličkog radija i IKA-e, član Biskupske komisije HBK-a za odnose s državom te član Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu.

Tijekom svoje aktivne biskupske službe dao je more intervjua brojnim hrvatskim medijima, i mnogi od tih razgovora Devčićevim su univerzalnim porukama aktualni i danas. Samo u prvih pet godina biskupstva dao je četrdesetak intervjua, koji su kasnije objavljeni u knjizi čiji naslov nadbiskupa također opisuje: »Širenje obzora nade«. Jednom smo već pisali zašto je toliko pozivan za sugovornika ili na mnogim skupovima za govornika: »Zato što dr. Devčić, izravno ili neizravno, uvijek promovira čovjeka imajući povjerenja u njega kao građanina, kao vjernika«, a čini to, parafrazirajmo ga, govoreći istinu, a ne povređujući ljubav. Evo primjera iz razgovora Fokusu 2002. godine: »Poručio bih svima da svatko na svom području i prema svojim mogućnostima promiče opće dobro. U nas je naime slabo razvijena svijest o općem dobru. Mnogi su uvjereni da se opće dobro i njihovo privatno dobro isključuju. Ali to je zabluda. Pojedinac može napredovati samo u zajednici koja napreduje. Ono što se čini za opće dobro, ne ide na štetu pojedinačnoga dobra. Kad to shvatimo, promijenit ćemo svoje ponašanje prema zajednici u kojoj živimo, tj. savjesnije ćemo i odgovornije obavljati svoje dužnosti i obveze«.

Partnerski identitet Crkve

Već na početku svoje biskupske službe nadbiskup Devčić je istaknuo laike: »Želio bih svojim djelovanjem pomoći kršćanskim vjernicima da budu znak nade, vjere i optimizma u našem narodu, u našem društvu, u sredini i svijetu u kojem žive i djeluju«, i na tom tragu radio je ustrajno. Uvijek povezujući da su čovjek i dijalog put Crkve u razgovoru za Novi list 2002. godine je rekao: »Naše je društvo danas, kao i sva suvremena društva, pluralno. To znači da u njemu postoje različiti religijski, svjetonazorski, politički i kulturni koncepti. S druge strane, unatoč tim razlikama moramo živjeti zajedno. Pritom nije dosta da živimo jedni pokraj drugih, poželjno je da živimo jedni s drugima. Za to je potreban otvoren i pošten dijalog… Samo pravi dijalog može dovesti do pročišćenja i time do učvršćenja vlastitog identiteta, a nipošto do njegova brisanja. Dijalog je neophodan i u traženju odgovora i rješenja za probleme koji su nam svima zajednički, bez obzira na vjerske, političke i druge razlike«.

Kao »medijski biskup« podsjećao je da »sloboda i odgovornost idu ruku po ruku«, i uvijek ponovo ukazivao na važnost medija u društvu, pa je znao reći: »Kakvo je društvo, takvi su i mediji, a to znači da kvalitetnije medije možemo dobiti ako se razina zahtjevnosti u društvu poveća«. U pristupu crkvenim i društvenim pitanjima njegov je stav da probleme treba vidjeti, ali ih se ne treba bespomoćno plašiti: »Oprez je dobar, ali će nas povjerenje voditi naprijed«. Kada je na europskim skupovima predstavljao Katoličku crkvu u Hrvatskoj, tumačio je da njezin identitet može biti samo partnerski: »Crkva koja sebe shvaća kao partnera suvremenog čovjeka i svijeta«. Istinski se zalagao za pridruživanje naše zemlje Europskoj uniji te je na europskim skupovima izlagao i o okviru u kojem vidi našu zemlju, kako smo davno pisali – europski potpuno integriranu, ali i samu Europu na »trećoj plovidbi«, Europu koja treba »duhovne i vjerske tražitelje, one koji će otkriti i pokazati najdublje duhovne i religiozne temelje jedinstva i suživota, čvršće od materijalističkih, ideoloških i pravnih, na kojima se temelji današnja Europa«.

Veliko poštovanje sugrađana

Nadbiskup Devčić skroman je čovjek, susretljiv, s poštovanjem otvoren prema svakome, i istinski intelektualac, pa i zbog svega toga uživa veliko poštovanje svojih sugrađana. Kao biskup slijedi primjer sv. pape Ivana Pavla II., kojemu je u Rijeci 2003. godine bio prvi domaćin. Pamtimo te dane dok je bio »Papa među nama« kao dragocjene za nas osobno i za zajednicu. Uz primjer toga Pape, promotora i branitelja čovjekova dostojanstva, Devčić slijedi i velikog teologa papu Benedikta XVI., učiteljski »na tragu kršćanskog humanizma«, kao i sada papu Franju, o čemu je možda dovoljno ponoviti: od »žižak što tek tinja ne ugasiti« do velike mreže nadbiskupijskog Caritasa.

Izdvojimo zaključno i želju nadbiskupa Devčića koju je izrekao primajući nagradu za životno djelo Grada Rijeke: »… želim da u skladu sa svojim mogućnostima na mjestima gdje živite i radite budete ‘stvaraoci osmoga dana’, kako bi rekao ruski filozof Nikolaj Berdjajev, tj. nastavljači Božjeg stvaralačkog djela u svijetu. A to čovjek najbolje čini stvarajući kulturu, koja je povezana s kultom, tj. sa štovanjem Boga kroz kult, koji je autentičan samo ako prelazi u kultiviranje svijeta i međuljudskih odnosa.« Možemo reći da je nadbiskup Ivan Devčić doista »stvaralac osmoga dana«.

Iz riznice nadbiskupa Devčića

Iz riznice nadbiskupa Devčića podsjetimo bar na neke njegove poruke iz knjige »Grad u naručju svetoga Vida«.

»Bit kršćanske vjere je napuštanje onoga gdje smo i usmjerenje prema onome što još nismo, a Bog nas poziva da budemo… Davati povjerenje mladima, znači otvarati se tom novom… otvarati se budućnosti i stvarati budućnost. Na to nas poziva naša vjera, jer u tome i jest njezina bit.«

»Kao što su sveci i mučenici znak Božje ljubavi prema nama, tako su to i svi oni u našoj sredini koji se iskreno trude živjeti prema evanđelju u svome svakodnevnom životu.«

»Posebna je zadaća nas kršćana i svih vjernika brinuti se da u gradu uvijek bude mjesta za Boga. To mjesto ne jamče crkve od kamena i cigle, nego duhovni hramovi, a to su oni koji Boga nose u svojim srcima i svjedoče ga svojim djelima… U jednome gradu treba biti mjesta za sve, pa tako i u našemu. To se odnosi na ‘slabe’ i ‘jake’, na one koji su tu oduvijek ‘domaći’ i na one koji su slobodno ili igrom slučaja u njega ‘pridošli’. U gradu svatko treba naći svoje mjesto i pronaći svoje korijene. Nitko se ne bi smio osjećati odbačenim, suvišnim, neprihvaćenim.«

»Pravim se promicanjem snošljivosti može smatrati samo ono koje štiti i promiče razlike, prepoznajući u njima vrijednost koja obogaćuje sve. Umijeće snošljivosti, drugim riječima, nije u tome da se razlike dokidaju, nego da se s njima živi.«

Znanost – velika ljubav

Uza sve svoje odgovorne službe mons. Devčić nije se prestao baviti znanošću, posebno filozofijom, koja je, kako često ističe, njegova velika ljubav. Možemo reći da je filozof ne samo strukom, nego vokacijom, da je kršćanski mislilac i humanist cijelim životom.

– U svom znanstvenom radu bavio sam se ponajviše istraživanjem i produbljivanjem filozofije Nikolaja Aleksandroviča Berdjajeva, na kojem sam doktorirao na Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu. Proučavao sam također fundamentalna pitanja etike. Tijekom svoga znanstvenog i profesorskog rada na više fakulteta, počevši od naše Teologije u Rijeci, Medicinskog i Filozofskog fakulteta u Rijeci, objavio sam više znanstvenih knjiga i članaka. A trenutno su mi u tisku tri sveska nove knjige koja će biti naslovljena »Pitanje o Bogu«, sažeto je rekao na dan odlaska u mirovinu.

Bibliografija nadbiskupa Devčića je golema, no iz te riznice spomenimo bar nekoliko njegovih knjiga: »Obzori nade. Tragom kršćanskog humanizma«, »Pred Bogom blizim i dalekim. Filozofija o religiji«, »Osmi dan stvaranja: Filozofija stvaralaštva Nikolaja A. Berdjajeva«, »Bog i filozofija«, »Širenje obzora nade«, »Raspiruj milosni dar Božji«, »Vječno u vremenu«, prigodni zbornik, te knjigu poruka i propovijedi o blagdanu sv. Vida – »Grad u naručju svetoga Vida«.