Protok vremena donosi sve nejasnije obrise slika iz prošlosti. Ono što nam danas, baš u trenutku kad se nešto događa, s razlogom djeluje potpuno jasno, kao apsolutna i vječna istina, nakon niza godina može stvoriti čitav niz upitnika, nejasnoća, dvojbi. Kad je u pitanju hrvatska povijest, iz bilo kojeg razdoblja, problemi s pogledom unatrag tim su veći. Jer hrvatska povijest rijetko kad ima samo jednu istinu. Svi značajniji događaji i procesi donose najmanje dvije povijesne istine. O snazi, ažurnosti i agilnosti pojedine strane ovisi koja će »istina« postati povijest.

Vreli ljetni dan. U dopodnevnom smo terminu imali – da, baš zadovoljstvo, nekoliko sati razgovarati s umirovljenim brigadirom Hrvatske vojske Marinkom Žužom.

Silno informiran, iskusan, nevjerojatno smiren i u situacijama što kod većine dovode do »gubljenja živaca«. Tema je bila Oluja, obilježavanje njezine 27. obljetnice, no kako je u fokusu čitav niz novih elementa što bacaju »osobno svjetlo« na događaje iz 1991. godine, Žuža ni u tom pogledu nije mogao ostati indiferentan.

Marinko Žuža

Epizoda iz Islama Grčkog

Iako je Marinko Žuža od 2015. godine umirovljeni časnik, sve je samo ne miran. Kao da je tad, prije sedam godina u ruke uzeo neki novi timun kojim želi mnoge propuste u prezentaciji pojedinih povijesnih događaja dovesti u – ispravnu luku. I to ne na galamu i silu, polako, temeljitim prikupljanjem povijesnih činjenica. Iako mu je i memorija fantastična, svaki element koji izaziva dvojbe pod višestrukom je njegovom provjerom.

– Moj je put takav. Sve sam od samog početka rata osobnim angažmanom, učenjem i analitičkim promišljanjem stvorio. Od prvih dana. Moje vam je podrijetlo iz zadarskog kraja, točnije iz Podgradine. Prvo susjedno mjesto je Islam Grčki. Unatoč povijesnoj suprotstavljenosti na vjerskoj osnovi, nije da se međusobno nismo poznavali pa i pomagali. Bio je sam početak kolovoza 1991. godine, ljeto sam s obitelji, kao što smo to činili svakog ljeta, provodio u tom dijelu Dalmacije.

Otišli smo u Islam Grčki vratiti nešto od posuđenog alata, nakon čega smo s našim domaćinom završili u gostionici. U njoj skoro nitko od domaćih. Štoviše golema je većina mještana tog Islama bila u silnom strahu jer njihovo su mjesto zaposjeli dobrovoljci pridošli iz Srbije. Četnici, ukratko. Pokušao sam nakon te epizode pojasniti svojima u Podgradini kako hitno treba poduzeti sve mjere kako bi se mogli suprotstaviti agresiji koja samo što nije krenula. Rekli su mi – ma ‘di će oni na nas, pa to su nam susjedi!

Nije prošlo ni dva mjeseca, moja rodbina iz Podgradine došla je kod nas u Rijeku. Kao prognanici, sjeća se početaka rata Žuža čiji je prijeratni posao bio – elektroničar u održavanju INA Rafinerije Rijeka – pogon Urinj.

Viđeno u Islamu nagnalo ga je da ljetni »odmor« produži, ostao je još nekoliko tjedana u Dalmaciji i kako su njegove prosudbe, istina možda ih i nije teško bilo donijeti jer Hrvatska je do kraja kolovoza gorjela na sve strane, govorile kako kreće krvavi rat, postao je – dragovoljac.

– Još dok sam bio u Dalmaciji dolazili su mi mobilizacijski pozivi. Pojasnio sam im svoju situaciju, a čim sam se vratio, uključio sam se u 111. brigadu čije sam 2. bojne kasnije postao i zapovjednikom, sjeća se Žuža.

5. kolovoza 1995. – osvojena neprijateljska zastava s brda Zubar pored Gospića – zapovjednik 3. bojne 111. brigade Marinko Žuža, zamjenik zap. 3. bojne 111. brigade Ivica Ažić i načelnik stožera 111. br. HV-a, Denis Deković

»Izlet« u Liku

Događaji su se na kraju ljeta i početkom jeseni te 1991. nizali munjevitom brzinom. Pravac djelovanja je, dakako, bila Lika jer je učvršćivanje obrambenog sustava u tom dijelu Hrvatske bilo jamstvo sigurnosti i svih zapadnijih krajeva, pa tako i same Rijeke.

– Vidite, sve nam je tada bilo jasno. Potpuno. Moralo se pristupiti hitnom fomiranju vojnih postrojbi kako bismo se suprotstavili nadirućem neprijatelju. Sve što se imalo dogoditi, dogodilo se tih dana u Lici. Naša brojnost i vojna spremnost, iako ni blizu onom čime je JNA raspolagala, uspjeli su zaustaviti daljnje komadanje i osvajanje Hrvatske. Kažem tada, 1991. svima je to bilo jasno. Ali godine idu. Pa se danas pojavljuju publikacije koje pokušavaju priču definirati na sasvim suprotan način. Konkretno mislim na knjigu koju je o sebi i dokumentima tog vremena izdala riječka teritorijalna obrana. Čitajući to djelo koje su napisali viđeniji pripadnici teritorijalne obrane, stječe se sasvim drugačiji prikaz tadašnje stvarnosti. Oni su ti u čijim je rukama bio ključ slobode. Oni su zahvaljujući pregovorima s JNA sačuvali Rijeku od razaranja. A mi, pripadnici 111. brigade? Avanturisti na »izletu« u Lici. Ljudi bez kontrole, vojnog iskustva, zapovjednih linija. Naprosto ekipa koja je otišla u Liku jer joj se htjelo. S druge strane TO je spasio priču. Dakako da je to u neku ruku smiješno, za one koji imaju i danas jasnu sliku činjeničnog stanja iz tog doba, ali i – opasno. Jer bez obzira na to što ja i meni slični mislili, složili su knjigu! Zapise koji ostaju. Pa će netko od najnovijih generacija za neku godinu ili desetljeće reći – Žuža?

Pa taj samo priča li ga priča, te kao i svi stari ljudi tek fragmentarno iznosi svoja sjećanja. Teritorijalna obrana? Pa sve lijepo piše u knjizi, još je i dokumentirano službenim prepiskama obje strane koje su tada djelovale, pojašnjava nam Žuža bitku koju vodi i danas, sedam godina nakon umirovljenja.

Odmor poslije izviđanja – siječanj 1992. godine. / privatna arhiva Marinka Žuže

A riječ je u njegovom slučaju o osobi prema čijem se životnom putu može oslikati čitava novija hrvatska povijest. Temperamentni dio prave riječke ekipe iz Starog grada gdje su vrijedila vrlo jasna pravila odrastanja. Ili jesi ili nisi, voliš ili ne. Sredina je bila poprilično nepoznata. Jasna je stoga i Žužina reakcija trenutačnog stavljanja u dragovoljačke vode. Srce, ne razumske analize. Ali, kasnije, pa i nakon ratnog puta koji je trijumfirao u Oluji, javlja se njegova analitičnost, školovanje na najvišim hrvatskim vojnim učilištima, stjecanje visokog čina, odlazak u Afganistan. Od srca do iznimne karijere. Preslikano na državu – od želje da ju se ima do današnje potpune integracije u euroatlanske procese, pa i do liderske pozicije u regiji čemu svjedoči i Pelješki most.

»Mi« i »oni«

– Uvijek sam bio za zajedništvo u različitosti. Inzistiram na tome da se 3. svibnja ispred spomenika na Delti pojave i hrvatski dragovoljci iz Domovinskog rata te da polože vijenac. Razumijem sva razmimoilaženja na političkom spektru pa i bitke koje se zbog toga vode, ali postoje neprijeporne istine. Njih se ne smije zaboravljati i modificirati. Hrvatske naprosto ne bi bilo da 1991. nije bilo ljudi – od dragovoljaca do formalno mobiliziranih osoba – koji su bili spremni braniti domovinu.

Jednako tako je ne bi bilo ni da nije u četiri godine stasala sjajno organizirana Hrvatska vojska koja je modernu i slobodnu Hrvatsku rodila u Oluji. To su činjenice koje baš svaki stanovnik ove zemlje mora poštovati kao neprijepornu istinu. Jer ona to jeste. Ali ne, svi ti elementi o kojima mi sada razgovaramo se bez problema dezavuiraju, iskrivljuju, potom i sustavno prezentiraju kao istina. Rijeka i dan- danas funkcionira upravo onako kako je napisano u toj povijesnici TO-a Rijeka: mi i oni.

Pritom su »mi« pametni mirotvorci, a »oni« bezglavi ratoborni nacionalisti. I tako iz godine u godinu. Ponavljam, poštujem svaku žrtvu koja nas je 1945. godine oslobodila od fašizma i vratila matici zemlji. Istinski, iskreno je poštujem i uvijek ću joj se nakloniti. Ali jednako tako znam da su ovoj zemlji demokraciju, slobodu, prosperitet donijeli upravo »oni« – ratnici na hrvatskim bojištima. Nikako ne »mi«, mada poštujem i njihovu ulogu u ratu, koji su, da, na neki način čak i vagali tko će u konačnici odnijeti pobjedu.

Znate, kasno ljeto 1991. godine u Rijeci je nudilo svakakve odgovore pa je bilo »pametno« držati se po strani. Kako oni razmišljaju, nikako ne ja i meni slični, pojašnjava nam Žuža svoje viđenje stvari u razdoblju od 1991. do 1995. godine.

Doček na Korzu nakon Oluje – Darko Deković, Ivan i Marinko Žuža / privatna arhiva Marinka Žuže

I, dakako, sustavno radi na knjizi, također povijesnici koja će biti bogato garnirana dokumentiranim datostima u čijem je fokusu ratni put 111. brigade. Paralelno se stvara i višeslojna priča o A bojni 111. brigade, koja će osim pisanog, ostaviti i vrlo iscrpni dokumentarni videouradak.

– Na mislim se ja »svojim« dokumentima suprotstavljati »njihovim«. Povijesna je istina samo jedna. Dopustimo li da dokument koji je javnosti podastro TO bude jedina relevantna istina, povijest će kao znanost biti izobličena, deformirana. Kažem, i njihov je dokument prilog stvaranju cjelovite povijesne slike, ali on naprosto nije vjerna preslika tog doba. Propustimo li to, ponavljam, tko će i zbog čega trebati vjerovati ostarjelim braniteljima – morate znati da je najmlađima iz Domovinskog rata danas već pedesetak godina – koji iza sebe nisu ostavili nikakav suvisli pisani trag. Eto, to je moja današnja misija. Našli smo se kako bismo se prisjetili Oluje. Lijepo od nas, ali za mene će Oluja biti gotova kad povijesna znanost, kojoj svojim radom i istraživanjima itekako kanim pomoći, bude priču o nastanku moderne Hrvatske stavila u jedine moguće i ispravne okvire, ističe Žuža.

Dvostruki kriteriji

Iako ga pretjerano ne uzbuđuju, ipak je on dragovoljac čiju je mladost formirao riječki Stari grad, prostor što je do uništenja i raseljavanja osamdesetih godina prošlog stoljeća imao samo svoju, unikatnu matricu odrastanja, ipak ga nervira ponašanje današnjih riječkih političara, ključnih ljudi Županije i Grada koji neprestano iskazuju manjak poštovanja prema žrtvi Domovinskog rata.

Marinka Žužu u mirovinu svečano je ispratila i tadašnja predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović

– Za njih su uvijek prave i istinske žrtve ljudi iz Drugog svjetskog rata. One iz Domovinskog znatno manje. Politizirati žrtve potpuno je krivo. Za mene, časne su jedne i druge. Svatko tko izgine za slobodu zajednice zaslužuje naše najveće poštovanje. Dostojanstven i naprosto kulturan čovjek nikad neće dijeliti ili krajnje vulgarno politizirati žrtvu. Volio bih, ako me se već pita kao osobu koja je prošla čitav Domovinski rat, kao i Oluju koja nam je neposredni povod za razgovor, da se takve stvari u budućnosti promijene. Svojim publicističkim radom na tome ću i ja pomoći, ali da bi se došlo do razumijevanja i prijateljskog stiska ruke, i druga bi se strana morala više posvetiti povijesnoj istini, zaključio je naš skoro četverosatni razgovor umirovljeni brigadir Marinko Žuža.

I dao nam, nadam se i svima koji pročitaju ovaj tekst, za razmišljati. Da, u mnogočemu griješimo, ali najveći nam je svakako grijeh trgovanje žrtvama. Veličanje jednih, minoriziranje drugih. Samo jedinstveni stav, kao što je i Žuža istaknuo, prema svima koji su svoje živote dali za našu slobodu može dovesti do istinskog mira. I podloge za opći prosperitet. Jer okvir sa strane EU-a je u cijelosti stvoren, od eura do Schengena. Na nama je još »samo« srediti vlastitu povijest. Što je, nažalost, kad je riječ o Hrvatskoj, najteži posao. Možda nas, posebno kad je riječki prostor u pitanju, ipak krene nakon publikacije koju u visokoj završnoj fazi ima umirovljeni brigadir Marinko Žuža. Izazove li njom potrebu za znanstvenim oblikovanjem tog dijela povijesti, priča o budućnosti bi konačno mogla početi.

Obraćanje zapovjednika 209. korpusa ANA, generala Wize pripadnicima 19. HRV CON u kampu »Croatia« u povodu proslave Dana neovisnosti RH 25. lipnja 2012. / privatna arhiva Marinka Žuže