RIJEKA  Iskreno, u svom onom užasu koji nas je dočekao u Sisku i Petrinji, nekako smo se najviše brinuli za jednu obitelj, mamu Melaniju i dvije njezine kćerkice, Anđelu i Mateu, obitelj Hobor. S obzirom na to da im je kuća u Sisku bila jako oštećena, bile su smještene u sportsku dvoranu, u istu onu gdje se u susjednom hodniku udomio i naš interventni tim. Stalno smo ih obilazili, Ivor Županić ih je pokušao uveseljavati, uzalud. Nisu se micale s dva metalna kreveta koja su im bila dodijeljena. Djevojčice u dobi kad su djeca najrazigranija, a ne miču se s kreveta, ozbiljne k’o stari ljudi.

Sjećanje je to Branke Maračić, jedne od čelnih osoba Crvenog križa PGŽ-a i voditeljice prvog interventnog tima koji je iz Rijeke krenuo put Banovine. Bilo je jako, jako tužno, a onda je zahvaljujući Ameli Čilić, novinarki RTL-a koja je potaknuta istom emocijom koju je doživjela i Branka Maračić, s Melanijom, Anđelom i Mateom, napravila… ma kakva bila realna situacija baš lijepi, ljudski, emocionalni prilog.

– Srce mi se kidalo dok sam gledala kako Melanija pretužno govori kako su ostale same na svijetu, kako nemaju nikog i kako nemaju gdje. Iste je emocije dijelio i moj suprug Marko Medač, a kad smo kćerki Mariji, koja se kao desetogodišnjakinja dobno nalazi točno između dvije tužne sisačke djevojčice, iznijeli prijedlog da ih ugostimo, čulo se oduševljenje: krećemo put Siska!

Budućnost

To su pak riječi Patricije Daničić Medač, svojedobno sjajne riječke odbojkašice, danas samostalne umjetnice sa Svilnog koja je, a uistinu je riječ o rijetko poduzetnoj i temperamentnoj osobi, za kratko vrijeme došla do Melanijinog telefonskog broja.

– Kad sam joj iznijela naš prijedlog da ih ugostimo u svom domu u Rijeci, Melanija me u nevjerici samo pitala – stvarno tako mislite?! Ponovila sam joj našu odluku, rekla da i sami imamo kćer, da će im kod nas biti jako lijepo. Melanija je naš prijedlog prihvatila s oduševljenjem i za manje od tri sata bili smo u Sisku. I povratak je bio ekspeditivan i evo – sad smo tu, sa smiješkom nam je Patricia pojasnila čitavu priču.

Posjetili smo ih u subotnje jutro. Svilno, na samom vrhu, s jedinstvenim pogledom na Kvarner. Djevojčice zaigrane ispred okićenog bora. Iako malo začuđen brojem ljudi u kući, vesel je i šnaucer Rocky Balboa. Ma čista idila. Ipak, Melanijine oči pokazuju da njezin život i percepcija budućnosti nisu ni najmanje ružičasti.

– Sinoć je jako grmjelo, prestrašila sam se. Bila sam uvjerena – opet potres. Srećom, ovdje ne trese. Udovica sam već četiri godine, nezaposlena, suprug Dalibor bio je i hrvatski branitelj. Na žalost, mlad je otišao. Rak. Ostala sam sama s djevojčicama, sad i bez kuće. Nije se u cijelosti srušila, ali kako kažu stručnjaci, jako je oštećena i trebat će velike investicije da bi se vratila u stanje prihvatljivo za useljenje. Kako ćemo to učiniti? Ne znam. Jedini prihodi su nam mirovina koju dobivam po pokojnom suprugu, kao i stipendije što Ina, gdje je suprug radio, uplaćuje mojim curama. A to nije dovoljno ma ni za običan život. Zbog svega toga sam se užasno prestravila, ne samo potresa koliko sam dugo bila dezorijentirana kad se dogodio, koliko njegovih posljedica. Imam osjećaj da smo zauvijek postale beskućnicama, tužno nam svoje osjećaje, ali i realnu materijalnu situaciju iznosi Melanija Hobor.

Obnova domova

Situacija je uistinu užasavajuća, ali s obzirom na početnu inicijativu pokrenutu od strane Patricije Daničić Medač, nekako smo uvjereni da bi upravo njihova priča mogla biti inicijalnom za rješavanje većeg problema stradalnika s Banovine. U razgovor se uključuje i Patricijin otac, također vrsni sportaš, posebno poznat kao kuglaš, Mladen Daničić koji je svoj krevet prepustio gošćama tako da noći na kauču.

– Rijeka je sposobna sredina, uvijek spremna na pomoć. Radni sam vijek u velikoj mjeri proveo u Ini tako da znam kako je riječko gospodarstvo spremno i sposobno preuzeti brigu o dijelu ljudi koji su stradali u razornom potresu, točnije pokušati im vratiti stambeni prostor u optimalnu kvalitetu za useljavanje, ističe Mladen.

Ideja koja se rodila na Svilnom je dakle sljedeća. Po uzoru na Betinu i još neke gradove bilo bi poželjno da Rijeka, kao i druge jedinice lokalne samouprave u Primorsko-goranskoj županiji preuzmu direktnu brigu o obnovi domova određenog broja stanovnika Siska, Petrinje i Gline, odnonso mjesta i sela oko njih kao što je to i Stupno iz kojeg dolaze Melanija Hobor i njezine dvije kćerke, osobe koje su se tog kobnog dana u sisačkoj sportskoj dvorani osjećale baš kao Pale: potpuno same na svijetu. Zahvaljujući Patriciji, Marku, Mladenu i Mariji one su danas, koliko je to moguće, sretne osobe. Ne samo da će im se, sasvim sigurno uz pomoć dobrih ljudi riješiti današnja situacija, već će im dobre posljedice ostati za čitav život. Jer dobile su baš takve, doživotne prijatelje.

– Znate što nas je posebno obradovalo kad smo dolazile u Rijeku, što nam je trenutno bilo obrisalo brige? More! Iako su kao sasvim male već jednom bile u Selcu na moru, moje su vam Anđela i Matea prvi put u životu, kao svijesne osobe vidjele more, razveselila se na tren i Melanija.

Melanija s kćerima Anđelom i Mateom / Snimio Marko GRACINstradali

Prijateljstvo

I ne samo da su ga vidjele, zahvaljujući Patriciji i ljudima koji se neprestano javljaju sa željom pomaganja, more će od sada viđati kad god požele. Baš kao što je sigurno i to da će Marija Medač s radošću, za svakih školskih praznika, odlaziti put Siska, u obnovljeni dom svojih novih prijateljica, Anđele i Matee.

Život uistinu zna biti okrutan. Na najgori su to način iskusile junakinje naše današnje priče. Srećom, istodobno kad su, uz smrt supruga i oca, dotaknule najveću traumu u životu, dogodilo im se i nešto veličanstveno lijepo: cure, uskočite u auto, idemo put Svilnog! Događaj je to koji će sasvim sigurno rezultirati jednim predivnim prijateljstvom, vezom toliko čvrstom da će potrajati sve dok bude života aktera ovog teksta, ma i njihovih potomaka. Iako potres u pravilu raznosi, rastura, razbija ustaljeni predak stvari, ovaj na Banovini je nakon užasa počeo stvarati samo – lijepe priče.

– Ma da završim – jedino na što moramo paziti u vremenima koja dolaze je to da sačuvamo ovo zajedništvo, ovu silnu količinu ljubavi koju je u svima nama probudio užas s Banovine. Ako to postignemo, ma sve je moguće. I obnoviti kuće i sačuvati prijateljstva koja su se u svemu ovom rodila, zaključila je Patricia. Pa – poslušajmo je. S obzirom na sugestivnost, energiju i angažiranost koju poput vulkana donosi sa sobom, i nemamo drugog izbora. Baš kao što ga nakon što su je susrele srećom nisu imale ni Melanija Hobor i njezine dvije djevojčice, Anđela i Matea.