Dok svakog jutra, više ili manje nezadovoljni svojim životima idemo na poslove za koje naravno držimo da su potplaćeni, k tome pretjerano ispolitizirani, zaokupljeni lijevo-desnim političkim igrokazima, nismo ni najmanje svjesni koliko nam je zapravo – dobro.

Jer dok je nama najveća muka hoće li na izborima dobiti plavi ili crveni, postoji nemala skupina ljudi koji se, a da za to nisu ni krivi ni dužni, bore s bezbrojnim preprekama kako bi do škola, fakulteta, posla ako ga imaju uopće stigli. I to u 24. godini trećeg tisućljeća, u državi članici EU!

Na riječkom Sveučilištu posjetili smo redovni radni sastanak ZNAM-a, Udruga za mlade i studente s invaliditetom Primorsko-goranske županije, točnije Grupe podrške studenata s invaliditetom koji se održavaju jednom mjesečno.

Iako punoljetna, osnovana daleke 2006. godine, navedena udruga je i dalje prisiljena boriti se s dvije najteže prepreke koje bi svako civilizirano i napredno društvo davno moralo prevazići: fizičkim i mentalnim barijerama koje se postavljaju pred tu populaciju, pred ljude kojih je, u najrazličitijim kategorijama, u Hrvatskoj više od pola milijuna.

– Znam da tako ne bi trebalo biti, jednako tako neću biti ni samo kritizer koji izbjegava istaknuti mnogo dobrog što je za nas učinjeno, ali priznat ćete da je nevjerojatno kako neki od fakulteta naprosto bježe od poticanja upisa mladih s invaliditetom, da i dalje postoji čitav niz jako važnih, budžetiranih institucija koje nemaju osiguranu mogućnost pristupa za ljude u kolicima.

Da ne govorim o situacijama u školama gdje se i dalje, a posljedica je to kućnog neodgoja, ljude s bilo kakvim invaliditetom ismijava i gura na marginu svih aktivnosti.

Da, mnogo je dobrih pomaka, od onih financijske prirode nadalje, ali čini mi se da kao društvo stojimo u mjestu i nedovoljno se brzo razvijamo po pitanju inkluzije, istaknuo nam je predsjednik Udruge Luka Zaharija, profesor povijesti i informatike, jedan od onih koji je uspio do stalnog zaposlenja – informatičar je u riječkom KBC-u – ujedno i jedan od pionira borbe za kvalitetniju izobrazbu, lakše zapošljavanje i tretman invalida u domaćoj javnosti.

Iako je u ovom trenutku na riječkom Sveučilištu 160 studenata s invaliditetom, Udruga broji ne više od četrdesetak članova, mladih, bivših i sadašnjih studenata s invaliditetom.

– Okupljamo mlade i studente s invaliditetom i osobe koje rade na aktivnostima za mlade i studente s invaliditetom iz naše županije.

Pružamo informacije i osiguravamo pomoć u svakodnevnom životu mladima i studentima s invaliditetom, surađujemo s nadležnim institucijama, potičemo zapošljavanje i podizanje kvalitete života i obrazovanja mladih s invaliditetom.

Istina, kako u svemu i kod svih, otuđenje i određena samoizolacija pogađaju i osobe s invaliditetom tako da je jedna od naših zadaća pomoći im da se uopće ohrabre, da pronađu volju kako bi participirali u radu Udruge, pojašnjava nam Mirta Zekanović, voditeljica trogodišnjeg programa Udruge.

Ono što se ipak mijenja podrška je, pa tako i financijska, od strane ministarstava rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike te znanosti, obrazovanja i mladih, potom i Grada Rijeke, Primorsko-goranske županije te Sveučilišta u Rijeci.

– Centar podrške studentima i mladima s invaliditetom je program usmjeren prema studentima i mladima s invaliditetom s ciljem prevencije institucionalizacije osoba s invaliditetom i povećanju neovisnosti osoba s invaliditetom kroz proces obrazovanja.

Programom se omogućava mobilnost korisnika koristeći prilagođeno kombi vozilo za prijevoz studenata i mladih s invaliditetom, podrška im se pruža i u studentskom domu kroz pomoć njegovateljica, grupa podrške studenata s invaliditetom s namjerom razmjene iskustva te stručna konferencija s gostima o obrazovanju osoba s invaliditetom koja će biti organizirana u trećoj godini provedbe, dodaje Zekanović.

Zanimljive paralele Zagreba i Rijeke iznio nam je pak doktorand filozofije Mladen Bošnjak koji je nakon preddiplomskog studija filozofije i povijesti preselio u Rijeku.

– Rijeka je po mnogim kvalitetama jako dobar grad, pa tako i prema invalidima, na kraju krajeva nadam se da ću nakon stjecanja doktorske disertacije ostati u zvanju redovnog profesora riječkog Sveučilišta, ali koliko god da se u jednom metalnom smislu mnogo toga dobrog prema nama događalo, nedovoljno je.

Ističem paralele: od 2018. godine od kako sam u Rijeci, mnogo toga, posebno kad su fizičke barijere u pitanju, stoji u mjestu. U Zagrebu je primjerice javni prijevoz uvelike prilagođen invalidima kao što su to i skoro sve institucije te fakulteti. U Rijeci se po tom pitanju malo što mijenja, istaknuo je Bošnjak.

Razgovoru su se priključili i prof. Sandra Nuždić, voditeljica Sveučilišnog savjetovališnog centra, Janko Iskra s Tehničkog fakulteta koji je pak predstavnik studenata u Udruzi te Melita Seršić – savjetnica Centra za informiranje i savjetovanje o karijeri riječkog HZZ-a koji ulažu velike napore kako u omogućavanju rada Udruge i njezinih mjesečnog druženja znanih kao grupa podrške, tako i njezinog uključenja u realne tokove života, odnosno mogućnost zapošljavanja.

Jer upravo je mogućnost za dobivanje stalnog posla, kako nam je pojasnio i kulturolog Tino Vodanović, ona najvažnija točka na kojoj se vidi otvorenost društva i poslovnih subjekata prema njima, fakultetski obrazovanim, znanstveno potentnim i društvu u svakom smislu potrebnim mladim ljudima.

Društvo smo licemjerja i alibi zakona, ili zajednica koja uistinu svim svojim članovima želi dati jednaka prava i mogućnosti?

Da, da ne budemo samo kritični kako je to naglasio i predsjednik Zaharija, mnogo se pomaka čini u tom smjeru, no uzalud sve kad invalidi u Rijeci, samostalno, ne mogu ući u većinu institucija, onih birokratskih ili obrazovnih do kojih moramo, kulturnih ili zabavnih u koje bi bilo poželjno da što češće i u što većem broju, kao i svi ostali njihovi vršnjaci, dolaze.

A da krenemo iz početka, od uklanjanja fizičkih barijera nakon kojih će, nadamo se, početi popuštati i one naše tako teške i tužne – mentalne.

Pomalo izvan ustaljenih tema ljudi koji participiraju u Udruzi, izlaze Barbara Vardić i Daria Ljevar.

– Studentica sam koroatistike, stanujem u domu u kojem postoje sve pogodnosti za nas invalide. Jednako mogu reći i za moj Filozofski fakultet kojeg mnogi ističu kao lidera u rušenju svih barijera prema našoj populaciji.

I koliko god isticali želju da nas se jednako tretira u smislu poboljšanja uvjeta naših života, vjerujte jednako me smeta i kad nas se preko svake mjere ističe.

Kad invalid postigne neki uspjeh uvijek će se naglašavati njegova invalidnost iako ona nije imala baš nikakve uloge u postizanju uspjeha.

Drugo je to kod sportaša, tamo se mora istaknuti, no u brojnim situacijama željela bih da je i naš uspjeh – samo uspjeh, ne uspjeh invalida.

Ako imamo fizičkih problema, mentalno smo uistinu jednaki svima ostalima, naglasila je Ljevar.

Vardić je pak – privatna poduzetnica.

– Nema vam nikakve koristi od žalopojki, od čekanja da će vas društvo primijetiti i pomoći vam. Vjeruj u sebe i svoje sposobnost bio ti invalid ili ne, moja vam je deviza.

Upravo stoga otvorila sam Learn&joy, školu životnih vještina čiji sm trener.

Moja je misija pokazati ljudima da radom na sebi mogu osvijestiti, ali i živjeti svoje potencijale i živjeti život kakav žele i zaslužuju živjeti na svim područjima života, naglasila je Vardić, magistra pedagogije i edukacije engleskog jezika i književnosti te ThetaHealing terapeutica ili jednostavno – trenerica životnih vještina.