Pružiti nekome dom, sigurnost, povjerenje, privrženost, nježnost, ljubav… Omogućiti da se razvija kao svi drugi ljudi, da ima nekoga tko će ga zaštititi, biti uz njega, potaknuti da postane pravi čovjek… Pomoći onome tko je bespomoćan, ima li veće ljubavi?! Udomiti dijete i pružiti mu ljubav, to je nešto najsavršenije na svijetu!

Riječi su to Claudije Juranić Klarić, predsjednice Udruge udomitelja djece Damdom, jedine takve udruge koja djeluje na području Primorsko-goranske županije.

Claudia Juranić Klarić iz Matulja i sama je majka dvoje udomljene djece. Ona i njezin suprug Drago Klarić imaju troje biološke djece, 38-godišnju kćer, 36-godišnjeg sina i 26-godišnjeg sina, kao i dvojicu udomljenih sinova, od 22 i 21 godine.

Kako kažu, na udomljavanje su se odlučili prije gotovo dva desetljeća, kad su u srcu osjetili da su spremni za tako važan korak, a kojim su se, između ostalog, na svoj način htjeli zahvaliti Bogu na tome što im je podario troje predivne, vlastite djece.

Njihova djeca danas su već odrasli ljudi, koji žive svoje vlastite živote, ali uvijek se rado vraćaju obiteljskom domu i svaki slobodan trenutak koriste za međusobno druženje, ljubav i podršku, kao jedna, prava, zajednička, složna, velika, zdrava, katolička obitelj.

Strah od povrijeđenosti

I iako će Claudia reći kako je udomiteljstvo nešto najsavršenije na svijetu, mnoge obitelji i pojedinci danas se ipak premalo odlučuju na takav korak, što zbog vlastitog komfora, a što zbog, kako nam kaže Claudia, vlastitih strahova i egoističnih pobuda.

– Danas se u domu nalaze čak 24 nezbrinute bebe. Za mene je ovaj podatak prestrašan! U PGŽ-u, koji ima 70 ili 80 tisuća obitelji, postoje čak 24 bebe koje nitko neće. One će u domu biti do sedme, osme, desete, dvanaeste godine i tada ih opet nitko neće htjeti jer će biti preveliki.

Nažalost, svi smo mi danas pomalo egoisti i gledamo prvo sebe, a sve kako ne bismo bili povrijeđeni. Ali, ako ne riskiraš u ljubavi, nikad nećeš ni znati što znači voljeti. Nitko se ne treba bojati ljubavi! Kad se stvarno i iskreno budemo otvorili ljubavi, bez straha i raznih ograničenja, onda nam se sigurno ništa loše neće dogoditi.

Dapače, sve će nam biti blagoslov, sve će izaći na dobro, biti dobro…, govori Claudia, a mi je pitamo koliko je danas, u proceduralnom smislu, uopće teško udomiti dijete.

Međusobna podrška

– Nimalo. Ljudi često brkaju udomiteljstvo s posvajanjem. Od svih ljudi koje poznajem, njih više od 90 posto mogu biti udomitelji. Trebate biti punoljetna osoba, hrvatski državljanin, minimalno srednjoškolski obrazovana osoba, psihički i fizički zdrava, nekažnjavana, radno sposobna, odnosno materijalno situirana.

Nije potrebno čak ni imati vlastitu nekretninu, moguće je biti i podstanar. Jednako tako nije potrebno čak ni živjeti s partnerom. Dakle, i samac može udomiti dijete.

Kad je riječ o bračnim parovima, dovoljno je da samo jedan radi. Udomljenom djetetu je praktički potrebno tek osigurati sobu, krevet i, ako je riječ o školskom djetetu, pisaći stol. Zaista, koliko ljudi poznajete, a da ne ispunjavaju ove uvjete? – pita se Claudia.

Kad je riječ o udomiteljskoj udruzi Damdom, treba reći kako je udrugu osnovalo šest udomitelja, a Claudia se u nju uključila među prvim udomiteljima, 2005. godine. Kako kaže, na početku je udomiteljima okupljenima u udruzi bilo izrazito teško, nisu se poznavali međusobno, ni imali adekvatnu podršku.

– Kada je osnovana udruga, nije bilo lako, ali s upoznavanjem i sve češćim druženjima, s vremenom smo počeli razmjenjivati iskustva te smo si postali međusobna podrška. Iskustva starijih udomitelja koristila su mlađima i tako je do današnjih dana.

Veseli da iz dana u dan sve više rastemo kao udruga, a trenutno se nalazimo u fazi smjena generacija. Još uvijek su tu prvi udomitelji koji danas imaju odraslu djecu, koja su već izašla iz udomiteljstva ili su na izlazu, ali tu su i novi članovi, mladi i obrazovani ljudi između 35 i 45 godina, govori Juranić Klarić.

Prostorije udruge nalaze se u Viškovu, gdje članovi održavaju sastanke, zakazuju kontakte s biološkim roditeljima djece i provode čitav niz drugih aktivnosti. Veliku podršku udomiteljskoj udruzi pruža nekadašnji dječji dom iz Selca, danas Centar za pružanje usluga u zajednici »Izvor« Selce. Podršku udruzi pruža i PGŽ te nadležno ministarstvo.

– Usko surađujemo s Centrom »Izvor« Selce, oni su naši partneri, supervizori, ali prije svega prijatelji. Županija nas godinama podržava u skladu sa svojim mogućnostima, a u posljednjih nekoliko godina vidljiv je i veliki pomak u odnosu na ono što je bilo po pitanju državne pomoći.

Primjerice, naknada za udomitelje nije rasla zadnjih 15-ak godina, a sada je porasla i bolje su regulirane neke mjere. Odobren je plaćeni porodiljni dopust za udomiteljice koje imaju djecu do sedme godine života, što nam je vrlo drago, jer na razini Hrvatske postoji sve veća potražnja za mladim udomiteljima, kaže predsjednica udomiteljske udruge »Damdom« te dodaje kako danas na području čitavog PGŽ-a postoji 40-ak udomitelja s otprilike 55 udomljene djece.

Udomiteljsko iskustvo

Svoje udomiteljsko iskustvo s nama je podijelila i Marica Markotić, majka petero biološke djece i udomiteljica još petero djece. Dvije djevojke već su odrasle žene koje su izašle iz udomiteljstva, a Marica je majka i dvojice udomljenih dječaka, od 9 i 16 godina te jedne šesnaestogodišnje djevojke.

Kako kaže, ljubav prema bližnjemu i potrebitome kod nje se rodila još od malih nogu. Odrasla je uz dvije sestre i brata, starija sestra otvorila je dom za starije osobe, a Marica je, kaže, uvijek bila naklonjena djeci.

– Jako volim djecu i zato me jednako jako boli ako je neko dijete ostavljeno ili je prošlo težak životni put. Ja bih najradije svu djecu uzela k sebi, govori Marica, ali i progovara o brojnim teškoćama s kojima se jedan udomitelj na svojem putu mora suočiti.

– Na početku imate viziju da će sve to biti lijepo, jednostavno i idilično. Udomit ćete dijete, ono će vas zauzvrat voljeti, i sve će biti divno i krasno. Međutim, kad sve to skupa krene, onda često naiđete na situacije koje kao udomitelj ne možete sami prevladati.

Primjerice, u vrijeme kad sam udomila svoju prvu djevojčicu, moja biološka kći je imala tri godine i očekivala sam da ću dobiti isto tako malu curicu s kojom ćemo imati harmoničan odnos. Međutim, ponudili su mi, a ja sam pristala udomiti djevojku koja je već ranije bila udomljena.

Imala je 16 godina i bila je vrlo impulzivna. Zaista je bilo puno situacija u kojima čovjek ne zna što bi napravio i kako bi reagirao. Kada udomite dijete, naročito u nešto zrelijoj dobi, vi ga ne poznajete, ono dolazi već donekle formirano, sa svojim stavovima i razmišljanjima.

Tu su i njihovi biološki roditelji, s kojima smo dužni održavati kontakt. Upravo je zato iznimno važno imati podršku drugih, u ovom slučaju podršku Udruge Damdom i Centra »Izvor« Selce.

Ljubav kao pokretač

Udomitelji u našoj županiji su po pitanju podrške i organizacije u prednosti, dok to nije slučaj s ostatkom Hrvatske. Drugdje se djeca često izmještaju iz doma u dom, što negativno utječe na psihičko, mentalno i fizičko stanje djeteta, kaže Marica Markotić, ali ističe i sve one pozitivne strane udomiteljstva.

– Koliko god ponekad bilo teško, ne mogu zamisliti život bez svoje djece. Prije nego krene uspon na visoku planinu, potrebno je opremiti se dobrom opremom, a naša oprema je strpljenje, ljubav, međusobna podrška, razumijevanje, odlučnost i ustrajnost u cilju.

Sve što čovjek radi puno je lakše ako je pokretač ljubav, a cilj napraviti dobro. Učiniti određeno djetinjstvo barem malo ljepšim te djecu odgojiti i podići kao stabilne, pouzdane, samosvjesne i zadovoljne ljude. Također, bitno je biti dobar primjer djeci, i tek onda možemo očekivati velike stvari.

Ako se s takvim ciljevima uđe u udomiteljstvo, onda se može očekivati uspjeh. A ako je nekome cilj profitirati kroz udomiteljstvo, tome je bolje da se ni ne upušta u takvo što. Dakle, ljubav mora biti iznad svega. Jer, kako je jednom rekao jedan svećenik, sve psihologije svijeta i sve znanje svijeta ne mogu učiniti ono što može učiniti ljubav, zaključuje Marica Markotić.