RIJEKA Fali sadržaja, sportskih aktivnosti, večernje zabave… Na sve to upozoravaju gosti u brojnim anketama kada ih se pita što fali hrvatskoj turističkoj ponudi. Međutim, doista će rijetko tko reći kako fali – pitke vode. Pa čak i u najekstremnijim godinama obilježenima sušom. Ova to svakako i na sreću nije, međutim, obratila nam se gošća iz Poljske koja je ukazala upravo na to. No, krenimo redom. 

  Barbara Kocko iz Poljske vjerna je gošća autokampa Preluk u vlasništvu tvrtke Agens iz Varaždina. Kamp »na kraju grada« ustvari je i jedini kamping smještaj na području grada Rijeke.

Međutim, godinama se oko njega vuku repovi neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, pitanja izdavanja koncesije i samim time njegova propadanja. U 2012. godini je novi vlasnik donekle uredio kamp, no s novim vlasnikom su počeli i problemi poljske umirovljenice. 

 Pokupili stvari

– Sa suprugom sam dolazila ovamo još sedamdesetih godina. Vidite račun iz 1976. kad smo ovdje bili prvi put. Došli smo na dva dana i otišli za Italiju. Međutim, kamp nam se u tako kratko vrijeme jako svidio pa smo došli iduće godine i tako svake godine nakon toga. To je stvarno bio jako lijep kamp. Tadašnji vlasnici su sve popravljali čim se nešto u kampu pokvarilo, a sada sama u ovom dijelu, naprimjer, moram kositi travu. No još je veći problem to što svaki dan moram pješačiti na drugi kraj kampa po malo vode. Ja sam žena u godinama, imam problema s kičmom i nositi boce i vjedra s vodom mi je doista teško. Voda je u ovom kampu stvarno zlata vrijedna, žalosno je da je u 21. stoljeću tako. Vlasnik je postavio aparate za sok i sladoled, ali što mi to vrijedi kada nemam obične vode, rekla je ova gošća pojasnivši da je ustvari godinama postojao sanitarni čvor na dijelu kampa gdje se nalazi i njena kamp kućica. No s dolaskom novog vlasnika, slavine su »presušile«, a sudoperi se napunili otpalim lišćem tako da i suđe mora prati u udaljenom sanitarnom čvoru. Susjedi iz obližnjih kućica predlagali su joj da provuče gumeno crijevo, međutim, kaže da to nema smisla i da to ni ne smije. Stoga svaki dan iznova tegli vjedra vode do svoje kućice, prisjećajući se dana kada je taj dio kampa također bio primjereno uređen. Osim toga, ukazala je i na to da u uređenom sanitarnom čvoru ne rade sve slavine, a tople vode baš i nema. Uz to što su cijene povećane. 

Najniži najam

 – Sanitarni čvor se na tom mjestu neće raditi. Prema kapacitetu kampa imamo uvjete za jedan sanitarni čvor. Upravo je naša prednost blizina sanitarnog čvora svim parcelama, iako su ljudi nekad naviknuti na nešto drugo. Ovaj prednji dio kampa, u kojem gospođa ima kućicu, upravo je među bližim djelovima sanitarnom čvoru. U kamp smo znatno uložili, sanitarni čvor je kompletno obnovljen prije dvije godine, a imali smo i druga ulaganja u uređenje. Radimo sve da ugodimo gostima, kazao je Keškić. Govoreći o cijenama kampa i njihovu povećanju, kazao je da gošća iz Poljske plaća najniži najam, dok je prosjek višemjesečnog zakupa 18.000 kuna. Isto tako ukazao je na rast troškova koje imaju u kampu. 

  – Ljudi ne mogu shvatili da samo u srpnju imamo trošak toaletnog papira od 14.000 kuna, da je cijena vode porasla i da se, kad se sve sabere, teško živi. Ako uzmete da se 12.000 kuna plaća za šest mjeseci, doći ćete do računice da mjesec najma kućice u prvom redu do mora košta 2.000 kuna. Za to imate odvoz smeća, sanitarni čvor, čistače i prvi ste red do mora. Inače, kod kuće vas samo režije dođu 1.500 kuna, naveo je vlasnik kampa navodeći da se još uvijek nije riješilo imovinsko-pravna pitanja oko ovog smještajnog objekta. Kazao je i da mu je u takvim uvjetima bitno održavati čistoću i kontrolu da se ne kampira na divlje. 

  Međutim, mnogi će reći da dostupnost pitke vode spada u osnove opremljenosti kampa i bilo kojeg drugog smještajnog objekta. Barem u današnje vrijeme.