Gradska knjižnica Rijeka bila je domaćin zanimljivog kulturnog događaja u organizaciji Turskog kulturnog centra Yunus Emre iz Zagreba i Hrvatsko-turskog društva Rijeka.

Uz predstavljene knjige Zrinski i Frankopani i Osmansko carstvo; »Zrinskis and Frankopans and the Ottoman Empire«, autora Igora Rapaića i Oğuza Aydemira, te knjige – mape Plan Izmira 1923. Jacquesa Pervititcha, u glazbenom dijelu programa bile su izvedene arije iz opere »N. Š. Zrinski« HNK-a Ivana pl. Zajca u izvedbi Vanje Zelčića, Ronalda Brausa i Martina Fellera uz klavirsku pratnju Igora Vlajnića.

Posljednje utočište

Uz autore Igora Rapaića i Oğuza Aydemira, koji su govorili o svom radu, njihovu knjigu je predstavila dr. sc. Kornelija Jurin Stračević, a o knjizi Plan Izmira 1923, govorio je prof. Emer. Miljenko Lapaine, dok je moderator ovog kulturnog događaja bio Theodor de Canziani.

Na predstavljanju knjige Zrinski i Frankopani i Osmansko Ccarstvo moglo se čuti da od vremena kada se Osmansko Carstvo počelo širiti Balkanskim poluotokom, odvija se dugotrajno doba međusobnih odnosa između Hrvata i Osmanlija.

Najmoćnije hrvatske plemićke obitelji Zrinski i Frankopani javljaju se kao čuvari hrvatskih teritorija i svojih posjeda. Suočeni s eskalirajućim apsolutističkim težnjama habsburškog cara, članovi ovih dviju obitelji sklopit će saveze s nezadovoljnim mađarskim plemstvom, da bi na kraju prisegnuli na vjernost Osmanlijama.

Međutim, njihova će zavjera biti razotkrivena, što će dovesti do njihovog pogubljenja kao izdajnika i izumiranja njihovih loza. Jedna će kći prkositi carskoj vlasti do te mjere da će zaslužiti divljenje diljem Europe.

Ova će hrvatsko-ugarska plemkinja svoje posljednje utočište na kraju pronaći među onima koji su njezinoj obitelji bili stoljećima neprijatelji. U ime ratnih zasluga njezinih slavnih predaka, moćno Osmansko Carstvo pružit će utočište Jeleni Zrinskoj i njezinu sinu, osigurati miran život, siguran od osvete habsburškoga vladara, a slava njezina obiteljskog imena trajat će do kraja života.

Utjecaj osmanske vladavine duboko će prožeti hrvatsko tlo, ostavljajući traga na jeziku, materijalnoj i nematerijalnoj kulturi, književnosti i umjetnosti. Istovremeno, neki će se Hrvati popeti na cijenjene položaje u Osmanskom Carstvu, pronoseći slavu i moć osmanskih sultana diljem svijeta.

– Cilj ove knjige upravo je ispričati uvjerljivu priču koja se odvija u kraljevstvima u kojima se kuju sudbine velikih carstava, a istovremeno ispričati obiteljsku priču koja odražava složenost turbulentnih vremena, moglo se čuti od autora ove knjige.

Predstavljena je i monografija s kartama Izmira Jakuba Pervitića (Jacques Pervitich), poznatog hrvatsko-turskog kartografa koji je napravio vrlo precizne zemljovide, a školovan je i živio je s obitelji u Turskoj.

U pitanju je najznačajniji kartograf i topograf Otomanskog Carstva i Republike Turske, prošlog stoljeća. Mogu se pronaći podaci da je osim gradova u okviru Turske, odnosno Otomanskog Carstva, crtao i brojne gradove Levanta.

Njegov rad je vrlo cijenjen pa tako karta Iraka iz 1918. godine dostiže cijenu od skoro 3.000 dolara. Nobelovac Orhan Pamuk objavio je knjigu sjećanja na djetinjstvo i svoj rodni grad Istanbul: grad, sjećanja u kojoj piše: »Raskrilio bih pred sobom karte Bejoglua, Taksima, Džihangira i Galate, koje je izradio glasoviti hrvatski kartograf Pervitić, i krećući se njima ulicu po ulicu, zgradu po zgradu, utvrđivao bih maršrutu kojom bi morali proći moji junaci«.

Legende do u tančine

Urednica knjige Dragana Lucija Ratković Aydemir, za svoj rad na ovoj knjizi dobit će priznanje od strukovne udruge kartografa u Hrvatskoj, jer se radi o doista impozantnom projektu koji je napokon predstavljen u Hrvatskoj.

Naime karte Pervitića su prava kartografska umjetnička djela, te neizostavan alat za istraživanje istanbulske urbane povijesti. Izrađene su u velikom mjerilu i sadrže veliki broj detalja. Osim imena ulica, naznačena su i imena zgrada.

Legende su razrađene do u tančine. Različite strukture zgrada obilježene su drugačijim bojama: drvene strukture označene su žutom, strukture od cigle, kamena i armiranog betona rozom, a, primjerice, prizemlje od kamena i cigle s drvenom nadgradnjom žuto-rozom kombinacijom boja.

Plavom bojom označeni su bazeni, cisterne, bunari, stakleni krovovi. Pervitić na legendama, uz boje, uvodi i slova koja služe dodatnim objašnjenjima. Tako se pomoću slova razaznaje je li negdje riječ o kamenim ili drvenim stepenicama, koji skladišni prostori imaju zapaljive konstrukcije i slično.

Za kraj prezentacije prof. Lapaine usporedio je katastarsku kartu Pervitića iz 1923. i današnju katastarsku kartu iz Hrvatske iz 2024. godine. Ona iz Turske 100 godina starija, u odnosno na ovu današnju iz Hrvatske izgleda kao karta budućnosti.