Foto Ivica Tomić
Sve što će dobiti, sada kada su se našli na cesti, jest minimum iz Agencije za osiguranje radničkih tražbina, a to su tri minimalne plaće i polovina iznosa od zakonom propisane otpremnine, iako njihova bivša tvrtka potražuje od drugih Uljanikovih društava svotu od oko 70 milijuna kuna
RIJEKA Četrdeset i osmero zaposlenika Uljanikovog društva Poslovno-informacijski sustavi u Rijeci jučer je dobilo otkaze ugovora o radu. To su prvi trećemajci koje je zapljusnuo val stečajnih otkaza.
Tužno je i sumorno bilo u punoj dvorani na zapadnom ulazu u riječko brodogradilište. Nakon što je Trgovački sud u Pazinu prošli tjedan proglasio likvidacijski stečaj nad ovim Uljanikovim društvom, njegovi zaposlenici, bivši trećemajci, prvi su se našli na cesti.
I oni su, kao i ostali radnici iz Uljanikovog holdinga, od rujna prošle godine radili bez plaće odnosno samo s ona tri minimalca koja im je isplatila Agencija za osiguranje radničkih tražbina (AORT). Međutim, njihova je nevolja još veća jer su Poslovno-informacijski sustavi, u koje su ih Puljani prebacili par mjeseci nakon što su 2013. godine preuzeli »3. maj«, tvrtka koje praktički nema nikakve imovine. Drugim riječima, svi ovi bivši trećemajci najvjerojatnije neće vidjeti ni kune od svojih potraživanja.
Sve što će dobiti i čemu se mogu nadati, sada kada su se našli na cesti, jest onaj minimum kojeg će im opet isplatiti AORT, a to su tri minimalne plaće i polovicu iznosa od zakonom propisane otpremnine. Istina, njihova bivša, a uskoro likvidirana tvrtka potražuje od drugih Uljanikovih društava oko 70 milijuna kuna, no stečajni upravitelj Marko Zagorac i jučer je mogao konstatirati ono što je jasno kao dan, da se ta potraživanja najvjerojatnije nikad neće uspjeti naplatiti.
Nakon toliko mjeseci agonije i mrcvarenja, na određeni je način ovim bivšim trećemajcima sada i mrvicu lakše jer barem mogu računati na naknadu koju će primati na Zavodu za zapošljavanje. Koliko smo uspjeli vidjeti, velika većina njih jučer je, zajedno sa otkazom, potpisala i izjavu kojim se odriču jednomjesečnog otkaznog roka, samo da bi čim prije mogli doći barem do naknade za nezaposlene. Pritom baš i nemaju izbora jer sve što bi im, zapravo, nosio otkazni rok jest produljenje agonije. S obzirom da tvrtka nema imovine, tu plaću za tih mjesec dana, naime, ionako ne bi nikad vidjeli.
