Martinkovac

Tri ulice na zapadu Rijeke postaju izolirani “otok”, stanovnici u strahu: ‘Kako će doći hitna ili vatrogasci’?

Edi Prodan

Foto Edi Prodan

Foto Edi Prodan

Navedeno naselje u kojem se nalaze isključivo obiteljske kuće nastalo je temeljem urbanizacije s kraja sedamdesetih



Riječke ulice Josipa Voltića, koja je naziv dobila po jednom od prvih hrvatskih jezikoslovaca te pisca Ive Vojnovića, kojima će se uskoro pridružiti i ona još jednog domaćeg autora lijepe književnosti, Dinka Šimunovića što se nalaze na krajnjim zapadnim granicama Grada Rijeke, tamo gdje nedaleko trgovačkog centra Marti počinje Grad Kastav, uskoro će postati pravim otokom.


I to izoliranom bez ikakvih prometnih veza s ostatkom svijeta, odnosno s ulicom Bačići što je ujedno i glavna prometnica tog područja. Mada, razlog zbog kojeg dolazi do poprilično frustrirajuće situacije u osnovi nije negativan, štoviše pozitivan je jer nakon punih 50 godina od kako je nastalo to naselje, riječ je o planskoj gradnji i urbaniziranom području, kreće izgradnja – kanalizacije.


– Nitko nema ništa protiv moderne infrastrukture, štoviše čekamo ju od kad smo izgradili kuće, ali morate shvatiti opravdani strah koji se javlja kod svih stanovnika po pitanju mogućnosti dolaska hitnih službi – medicinskih i vatrogasnih. Iako većini nije poznato, na području navedenih ulica živi oko 800 stanovnika, mnogi su starije dobi, nemali dio dana sasvim sami u kući, pojašnjava nam poduzetnik Zvonimir Kisić.





Navedeno naselje u kojem se nalaze isključivo obiteljske kuće nastalo je temeljem urbanizacije s kraja sedamdesetih godina. Iako je bilo rečeno kako će se u najkraćem vremenu izgraditi i sva pripadajuća infrastruktura, pola stoljeća ostali su na septičkim jamama i uskoj prometnici, zbijenoj između dva suhozida prilagođenoj stočnim zapregama s kraja 19. stoljeća.


– Nepoznato nam je zašto, ali nikad u svih ovih pola stoljeća nisu izgrađeni mogući spojevi između naših ulica onih kao što su to Juraja Dobrile ili Andrije Mohorovičića čime bi naše tri ulice od “slijepih” postale protočne. Riječ je na pojedinim mjestima o simboličnima razdaljinama čije spajanje čekamo dvostruko veći broj godina nego što je broj potrebnih metara da bismo prestali biti slijepim crijevom, pojašnjava nam iskusni geodet Zoran Alaupović, također stanovnik tog dijela grada koji nas je proveo ulicama u kojima se lako upada u klaustrofobična stanja.


Uranjanjem u povijest ovog kraja uviđamo da na optimalnom spoju, onom u ulici Dinka Šimunovića idejno rješenje pretpostavlja vijadukt, jer riječ je o vrtači koja dijeli te dvije ceste, što je dakako skupa verzija, opcija koju se zbog cijene vjerojatno stalno preskače. No, nevjerojatno je da se nije, radi se dakle o pola stoljeća, promijenilo odluku i dozvolilo nasipavanje, barem u Rijeci takvih materijala ne nedostaje, kako bi se dobilo cestu za simbolični iznos čime ovih današnjih strahova i nelagode od cjelovite prometne odsječenosti na rok od najmanje godinu dana ne bi bilo.


– S obzirom na moju profesiju jasno mi je da radovi s kanalizacijom ne smiju kasniti, kao i to da je za neko kvalitetno cestovno rješenje koje bi prethodilo tim radovima kasno. Ali, čime bismo barem djelomično izbjegli našu izolaciju, siguran sam da vrlo kratki spoj između naše ulice Ive Vojnovića i Jurja Dobrile, vrlo blizu križanja za centar Marti, može u pješačkom smislu, dovoljno širokom za prolazak dječjih ili invalidskih kolica te onih hitne službe, biti dogotovljen u kratko vrijeme i time nam donijeti kakvo-takvo izbjegavanje izolacije i teških situacija koje i u najjednostavnijoj opskrbi prehranom može donijeti, dodaje Alaupović.


Foto Edi Prodan


Još jedna od mnogih. Priča o nesuvislom projektiranju grada, o nebrizi za infrastrukturu, o odsutnosti vizija.


Dozvoliš gradnju, a onda pobjegneš od svojih obaveza, ne izgradiš ni cestu ni kanalizaciju – ovo njezino današnje širenje dio je priče financirane europskim sredstvima jer da ih nije, nikog ne bi ni dalje bilo briga za aktualnoj civilizaciji primjerenog selektiranja fekalnih voda. Za uređenja cesta se nema jer za njih Europa nije dala novac. A Grad Rijeka ih, eto – pedeset godina za tridesetak metara – nije uspio pronaći.


Nije, jer nemaju političku težinu, za ono što ju ima novca nikad nije falilo. Mada, možda se u tom “grmu” krije rješenje za stanovnike slijepih ulica gordih naziva – budite glasni, ustrajni, prkosni – za svega nekoliko mjeseci idu lokalni izbori. Ne spoji li vas se u ovom “kanalizacijskom” setu radova s Mohorovičićevom i Dobrilinom ulicom, sljepilo će vam ostati zauvijek.