Treba povesti kampanju za spas izložbe torpeda, jer ona je dio identiteta grada Rijeke, one njezine bolje povijesti. Ključna je to rečenica još uvijek aktualnog ravnatelja Muzeja grada Rijeke Ervina Dubrovića, koji je njome efektno u Novom listu reagirao na mogućnost da izložba »Riječki torpedo – prvi na svijetu« bude rasformirana nakon što je njezin sadašnji prostor na Žabici postao vlasništvom privatne tvrtke. Kao što dobro znamo, ta tvrtka u svojem planu monetizacije nekadašnjeg gradskog zemljišta nema neki muzej, ili kako se to već zove, iako postoje glasine da se s njima možda o tome i moglo razgovarati. Kako bilo, da bi se zbirka mogla rasformirati iščitava se, pak, iz odgovora riječkog gradonačelnika Marka Filipovića na naš upit što će s njome biti.

Podsjećamo, Filipović je rekao da se za izložbu, nakon što ona iseli iz prostora na Žabici, za što ima rok do listopada ove godine, traži(lo) adekvatno mjesto, ali da se, u suštini, takvo nije našlo. Spominjao je Filipović Exportdrvo kao moguće privremeno, no ne i trajno rješenje, a onda je u poduljem odgovoru na pitanje je li imperativ pronaći mjesto za izložbu ili postoji šansa da se ona rasformira, odnosno restrukturira, odgovorio, između ostaloga, i time da je Grad zaposlio sedam novih radnika u Muzeju grada Rijeke, upogonio Dječju kuću i da završava Gradsku knjižnicu. Kad se, doduše, ta samohvala odljušti od bitnoga iz njegova odgovora, ostaje jasna mogućnost da u Gradu nedostaje volje da se zbirku spasi u obliku u kojem ona sada postoji.

Uzdužni presjek torpeda iz 1887.

Ako bismo trebali biti vidoviti na trenutak, onda ćemo morati biti i pesimistični. Naime Ervin Dubrović jasno je zaoštrio retoriku prema vladajućima u Rijeci, jer trenutno pokazuju da njegovi dosadašnji napori da se izložba spasi u integralnom obliku, a pogotovo planovi da ona naraste u pravu, izdvojenu zbirku ili bude dio nekog novog tehničkog muzeja, padaju u prljavu vodu koja teče. I zato Dubrović pokušava pokrenuti kampanju za spas izložbe. No sad valja uključiti onaj pesimizam. Naime 9. ožujka bila je sazvana sjednica Gradskog vijeća Grada Rijeke s jednom jedinom točkom dnevnog reda: izglasavanjem Sabrine Žigo, očite favoritkinje dogradonačelnice Sandre Krpan, a onda, valjda, i Filipovića, za ravnateljicu Muzeja grada Rijeke. Žigo je trebala na dužnost stupiti 1. aprila ove godine, a akcija koja je tome prethodila bila bi prava prvoaprilska, da nije trajala od 2021. godine i bila ozbiljno izigravanje demokratskih načela. No na to smo, doduše, u Hrvatskoj navikli.

Satnik Pernjek

Ipak, naše pisanje i razum dijela vijećnika Gradskog vijeća Grada Rijeke doveo je do toga da Žigo ipak ne bude izglasana, iako je posebno Krpan bila strašno zainteresirana da baš Žigo bude ravnateljica. I da je tome doista tako i bilo, sigurno je da bi izložba torpeda lagano bila torpedirana, sve u skladu s voljom Krpan, a onda i Filipovića, koji u toj izložbi očito ne vide nešto baš jako važno.

Prototip propelera od kojeg su nastali danas poznati suprotnorotirajući propeleri (Duoprop)

Onaj ranije spomenuti pesimizam ipak i dalje stoji, unatoč neimenovanju Žigo ravnateljicom Muzeja, prije svega zbog toga što Upravnim vijećem Muzeja grada Rijeke, tijelom zaduženim i za izbor novog ravnatelja, predsjedava SDP-ov poslušnik, voljom Filipovića i Krpan, odvjetnik Petar Petrinić, koji je dosad pokazao da jako malo, ili ništa ne zna o muzejima, ali da zato puno zna o tome kako pokušati izabrati ravnatelja po guštu onih koji su ga postavili na to važno mjesto. Na kojem je prije njega bio nestranački i politički neaktivan Marko Rogić.

No za predočavanje toga zašto je priča o torpedu ipak važna, važan će nam biti Goran Pernjek, osoba koju ste zacijelo, barem dijelom, upoznali ako ste kada bili na vodstvu izložbom torpeda. To je onaj tip koji dječjim entuzijazmom, ali uz itekako »odraslu« informiranost, prepričava štoriju od torpeda, od njegovih početaka do svega onoga što izum ove u suštini ratne naprave nosi čovječanstvu, a da nije samo rat i razaranje. I upravo taj dio, koji nije rat i razaranje, ono je o čemu govori i Dubrović kada govori o boljoj povijesti, a o čemu govori i Pernjek u svojim turama, koje u najmanjem obimu govore o razaranju.

Peter Whitehead i Goran Pernjek prilikom Whiteheadova prvog posjeta izložbi

No tko je Pernjek i zašto je on tamo, zašto je tako informiran, ali i zašto je tako entuzijastičan oko izložbe i također aktivan oko njena spasa? Ako kažemo da je Pernjek vanjski suradnik Muzeja grada Rijeke reći ćemo istinu, ali nećemo reći sve. A sve, opet, ne možemo reći. Neki će radoznali čitatelj nakon ovog upisa ukucati njegovo ime u svoju internetsku tražilicu, ali neće se ni tada previše usrećiti. Internet o Pernjeku nudi najviše kao o vanjskom suradniku Muzeja grada Rijeke, ali pomniji pregled stranica mogao bi otkriti da se Pernjeka osim kao takvog predstavlja i kao stručnjaka za torpeda, ali i satnika. E u tom satniku leži dio priče, koju valja pospojiti s, recimo, razmišljanjem o tome tko bi uopće mogao biti ovlašten iz mora vaditi neki torpedo, dakle oružje, potencijalno eksplozivno i opasno po život. E, kad se to amalgamira, onda je možda malo jasnije zašto o nekim aspektima Pernjekova rada ne možemo govoriti.

Vrijednost izložbe

Ipak, i ono što možemo reći i više je nego dovoljno zanimljivo i zapravo govori o tome koliko je priča o torpedu važna i koliko nije dobro ako razmišljanje gradonačelnika ide u smjeru, kako to kaže Dubrović, da se dio artefakata s izložbe torpeda smjesti u neki skrajnuti kut gdje će skupljati prašinu. Ako je to važno, možemo reći da eksponati na izložbi nemaju samo baštinsku, nego i materijalnu vrijednost. Pernjek misli da je možda i nemoguće izračunati kolika je ona, jer »kako izračunati vrijednost jedinog primjerka torpeda koji je Robert Whitehead dao izraditi kako bi pokušao unaprijediti prijenos snage motora na propelere?« A postoji još nekoliko takvih eksponata-prototipova.

Makete Čuvara obale i prvog torpeda

– Materijalnu vrijednost znamo samo za one eksponate koje smo otkupili. Njihova vrijednost kroz godine samo je porasla. Najskuplji otkup je primjerak torpeda iz 1875. godine. Grad ga je platio 50.000 eura. Možda se to čini puno, ali ako to usporedite s ponudom muzeja iz Woolwicha, onda je to stvarno malo. Prije nekoliko godina Hrvatskom pomorskom muzeju Split ponuđeno je 465.000 funti za jedan puno mlađi primjerak. Normalno, ponuda je odbijena – kaže Pernjek, dodajući da je vrijednost eksponata na izložbi, bez prototipova, zasigurno oko nekoliko stotina tisuća eura, pri čemu se i ne ubraja dokumentacija i eksponati koji nisu izloženi.

Baštinska, pak, vrijednost nešto je, opet, posve drugo. Izložba je sastavljena od eksponata iz više muzeja, raznih privatnih zbirki, nalaza iz mora, i sve to prikazuje, kako Pernjek kaže, industrijsku baštinu Rijeke te razvoj industrije u Rijeci, koja je krajem 19. i početkom 20. stoljeća doživjela svjetski uspon koji više nije lako ponoviti.

Goran Pernjek, Dinko Zorović, Mirko Rupert, Nikša Grgurev, Josip Gabrić, Ervin Dubrović (2006.)

Izvješća agenata CIA-e

Što se na izložbi može vidjeti, valja nam reći za one koji je još nisu, a i koji je možda i neće imati prilike vidjeti. Pernjek podsjeća da na izložbi ima više komada cjelovitih torpeda, starih, ali i potpuno ispravnih, koji su još u funkciji. Velik broj torpeda koji su izvađeni iz mora, restaurirani su i uređeni kakvi su i nekad bili. Više je i komada žiroskopa, od prvih primjeraka do sadašnjih modernih, a ima i dubinskih naprava, raznih alata, ispitnih stolova, kao i velik broj prototipova dijelova torpeda. Također može se vidjeti više videoprojekcija o nastanku torpeda i radu na samom torpedu te snimka u kojoj se vidi kako ronioci jedinice specijalne policije vade torpedo iz mora.

Dio CIA-inog dokumenta iz 1952. godine koji prikazuje skicu tvornice Torpedo, odnosno Poduzeća »Aleksandar Ranković«

– Posjedujemo oklopno vozilo »Straško«, izrađeno za potrebe MORH-a u Domovinskom ratu, potpuno ispravni traktor, vatrogasno vozilo, više brodskih motora, agregat s torpedo motorom koji nam je donirao hotel M iz Ljubljane. Također imamo i brojnu dokumentaciju iz tvornice. Nacrti, slike, torpedne knjige iz kojih saznajemo gdje je pojedini torpedo bio, imamo i razna izvješća agenata CIA-e koji su radili u tvornici, ali i popis s imenima radnika i visine plaće još od 1930-ih. Bezbroj izvješća o lansiranjima i ispitivanju torpeda iz kojih se može pratiti njihov tehnološki napredak. Ima tu i posebnih izvješća i novčanih nagrada ribarima zbog vraćenih plutača ili pronalaska izgubljenih torpeda, ali i kazni za »neposlušne« i »samovoljne radnike« – navodi Pernjek, napominjući da sve to nisu bili u mogućnosti pokazati zbog nedostatka prostora.

Nikako nije zanemariva ni činjenica da su brojni vrijedni artefakti izložbe posuđeni isključivo zato što su bili pokazani. Ako to tako više ne bude, ako više ne budu prezentirani javnosti, oni koji su njihovi vlasnici, a razni su to subjekti, nemaju više razloga da ih ustupaju Muzeju grada Rijeke, pa će ih zahtijevati nazad. A nije ni to baš zanemarivo u materijalnom smislu, jer povrat tih nekih artefakata bit će izrazito skup, zbog kompleksnosti njihova prijevoza.

Prvi žiroskop koji se ugrađivao u torpeda

Dobra igra

Sve što izložba jest dovelo je i do njene popularnosti među raznim vojnim školama. Recimo, u prostoru izložbe provodila se i obuka Policijske akademije za pripadnike jedinice specijalne policije, koji od prvog dana sudjeluju na prikupljanju građe. Za nastavak suradnje i prikupljanja svega vezanog za tvornicu torpeda od pomoći je i MORH, a u okviru programa izobrazbe, Ratna škola »Ban Josip Jelačić«, koja obrazuje visoke časnike oružanih snaga te pripadnike oružanih snaga stranih zemalja, redovito posjećuje izložbu.

Ne može se nikako pritom zaobići ni fenomenalan uspjeh izložbe na njezinu gostovanju u njemačkom Rostocku, na što nas Pernjek podsjeća. Tad je izložbu u šest mjeseci vidjelo 25.000 posjetitelja i bila je ozbiljan hit. Tamošnji brod-muzej njemačkoj je publici ponudio repliku prototipa »Čuvara obale« Giovannija Luppisa (1860.), dijelove mehanizma povijesnih primjeraka torpeda, žiroskope ugrađivane u projektil za kontrolu putanje te fotografije i dokumente koji govore o razvoju torpeda.

Osim u gostima, izložba je dobro igrala i kod kuće. Kako nam kaže Pernjek, bez ikakve reklame ona je svojedobno u pet mjeseci bila zaradila 80.000 kuna na ulaznicama i vodstvima. Treba li tome dodati da sve to na Žabici i nije koštalo puno, jer je Pernjek, zapravo, gotovo sve sam radio. Uz pomoć kolega, naravno. Nakon što bi, recimo, ronioci jedinice specijalne policije izvadili neki artefakt iz mora, ili bi taj artefakt nekako drukčije bio nabavljen, pri čemu je Pernjek to koordinirao, on bi artefakt očistio, restaurirao, konzervirao i održavao, a onda po potrebi i izvan radnog vremena otvarao izložbu, vodio obilaske, sve što je bilo potrebno. A to koliko je dobro restaurirao, često bi mu bilo potvrđeno iz raznih izvora.

Stol za ispitivanje žiroskopa

Oružje, ali i više od toga

No kako je to za Pernjeka, ali i za izložbu torpeda uopće počelo? Skupina entuzijasta pokrenula je priču, Muzej grada Rijeke se za nju zainteresirao, a Pernjek u nju upao 2006. godine, nakon poznanstva s profesorom Dinkom Zorovićem, matematičarom i kemijskim inženjerom, nekadašnjim dekanom Pomorskog fakulteta u Rijeci i, između ostaloga, jednim od autora zbornika »Riječki torpedo – Prvi na svijetu« iz 2010. godine. Skladište na Žabici trebalo je biti privremeno mjesto za građu, koja je prerasla prostor starog Muzeja u Kockici. Razmišljalo se onda i o prostoru ciglene kuće u »Benčiću«, sadašnjoj Dječjoj kući, kao mjestu za izložbu, odnosno za Tehničku zbirku ili čak kompleksniji Tehnički muzej, no i od toga se kasnije, kako znamo, odustalo.

Posljednje mjesto o kojem se razgovaralo bilo je Exportdrvo, no ta priča, kako govori gradonačelnik, očito je propala. Pernjek u jednadžbu ubacuje još i sam prostor nekadašnje tvornice Torpedo, no svjestan je da je ta lokacija teško dostupna. Ipak, budući da bi za pokazivanje svega što Muzej grada Rijeke ima o torpedu, prema Pernjeku trebalo između 2.500 i 3.000 četvornih metara, pitanje lokacije za tu priču postaje zahtjevna potraga i za one koji bi puno više od vodstva grada bili tome posvećeni. No da prostora u gradu koji je nekoć davno bio pojam (industrijskog) prosperiteta ima, poput zjapeće praznih, a uređenih paviljona na Brajdi, nedvojbeno je.

I upravo će paviljoni na Brajdi, saznajemo ekskluzivno, biti predloženi kao lokacija za integralnu izložbu torpeda. Autor tog prijedloga je Primorsko goranski savez, koji će, kako nam je to potvrdio počasni predsjednik Nikola Ivaniš, inzistirati na tome da se izložba ne rasformira. I ne samo to, u PGS-u smatraju da bi se izložbu trebalo još i proširiti.

Ostaje vidjeti kako će Filipović i Krpan reagirati na ovaj prijedlog, no u očuvanju svoje tanke većine u gradskom parlamentu svakako ga neće moći ignorirati. Teško je, ipak, u cijeloj toj priči ne primijetiti da je jedan od potencijalnih razloga nevoljkosti gradskih majki i otaca da se bave torpedima činjenica da je riječ o oružju, o oružju koje je oduzimalo živote. I sam satnik kaže da, nažalost, to jest tako, ali da je cilj izložbe upravo prikazati ono što je iz torpeda nastalo.

– U tvornici torpeda uvedene su brojne tehničke inovacije, izumljene i prvi put isprobane brojne naprave i instrumenti, kao, primjerice, žiroskop, ili dvostrukorotirajući propeler, dubinski aparat i dr., koji su uvelike promijenili način života svih nas. Također su se izvodila i akustička istraživanja i upravo su ovdje Ernst Mach i Peter Salcher dokazali proboj zvučnog zida. Taj dio industrijske baštine sve je manje poznat široj javnosti i izložba služi da se to ne zaboravi – kaže Pernjek, dajući time pečat na Dubrovićevu tvrdnju, onu s početka ovog teksta, kojom tekst valja kružno i završiti. A u njoj (još uvijek, ali i još vrlo kratko) ravnatelj Muzeja grada Rijeke poziva na kampanju za spas izložbe torpeda, budući da je ona dio identiteta grada Rijeke, i to, kako poentira, one njezine bolje povijesti.