Rijeka, naš toliko nadaleko spominjani grad koji je tolikima prirastao srcu ima brojne svoje, nikada snimljene kartuline. Glavno lice tih »nekomponiranih« razglednica s Kvarnera je svakako vječno mladi šjor Toni Lenac.

Sve uz jednu malu ispravku jer se ova kartolina o čovjeku proteže itekako uzbrdo u riječko zaleđe, od omiljenog mu sjedišta u Športsko ribolovnom društvu u Luben u Wenzelovoj i omiljene mu obližnje baze na Mrtvom kanalu gdje ga čeka njegova draga barka pa do našeg Gorskog kotara, točnije do Platka.

Po onoj »godine nisu važne«, Toni Lenac se drži kao da mu je »tek« 83 godine kroz dugo vrijeme provodeći u praksu toliko slušanu teoriju o prednostima položaja Rijeke koji omogućava u malom prostoru kako uživanje u čarima snijega i skijanja, te ostalih pratećih zimskih radosti, toliko i onih na barki i u ribarenju.

Tko zna, čovjek pomisli da je Ernest Hemingway sada živ možda bismo gledajući ga na barci jednog dana čitali riječku verziju legendarne priče »Starac i more«, ali to nije blizu realnosti, ne samo zato što legendarni američki pisac nije odavno među živima, nego i zbog toga što u naslovu priče ne bi mogla pristajati riječ starac pošto Toni Lenac nije samo mlad duhom nego i tijelom s takvom životnom energijom da bi za razliku od refrena nekad poznatog hita čovjek zakantao »83 su mu godine tek«.

ANTON TONI LENAC

To su tek skice o dobrom duhu kako s Platka, tako i s riječke place i okolice, o nekome koji ustaje prije prvog ptičjeg cvrkuta kako bi se otisnuo na njegov omiljeni Jadran, a po povratku s mora ulov dijeli dragim mu ljudima, brojni mogu pričati kako im je osvježio dan darom, svježe ulovljenom ribom za ručak. Tako je i u ovo srpanjsko vrijeme kada lovi plavu ribu koju donira na razne strane veseleći se što je nekoga obradovao.

– Meni je to već postalo normalno, mislim na ta moja ustajanja oko četiri sata ujutro – kaže Toni Lenac.

Riječka povijest

Vječiti mladić rođen još 1939. godine, svakako je najstariji skijaš na Platku, a ujedno i jedan od najstarijih Riječana koji se praktički svakodnevno s barkom upućuju na ribičiju. Njegove »zornice« asociraju uz ostalo na davni filmski hit, »Taksista«, samo što za razliku od slavnog Roberta De Nira, on ne samo da nema nikakvih trauma, naprotiv ovaj čovjek koji je na svoj način hodajuća riječka povijest pršti od radosti za životom uživajući u svakodnevnom druženju s ljudima.

– Namjestim si uru za buđenje, ali sat ne uspije zazvoniti, negdje oko četiri, manje petnaest minuta ja već otvorim oči i dovezem se automobilom ovamo do Mrtvog kanala, na barku. Oko sedam sati sam već unutra jer se sunce već počne dizati, znam da riba neće doći i onda gren ća.
Odmakne se od kraja, uživajući u lijepom pogledu na Rijeku s mora premda se tog pogleda itekako naguštirao, jasno da su mu oči okrenute k morskoj dubini.

ANTON TONI LENAC
SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

– Odmaknem se od kraja, od Rječine jedno 300-500 metara i tamo lovim, sada je pogotovo vrijeme plave ribe. A inače, u rujnu počinje lov na orade, onda gren na ješku, tamo na vrh Molo longa. I ulovi se lijepo, ali ja sve to podijelim.

Toni Lenac je pritom odavno osjetio sve ugode činjenice kako je lijepo imati da bi darivao, pouke po kojoj je ljepše davati nego primati. Pritom o sebi najmanje brine, što znaju mnogi poznati i manje poznati Riječani.

– Uspje se uloviti. Ah, za pojest ću uhvatiti uvijek. Što je najgore, ja u biti baš i ne volim jesti ribu. Kod kuće supruga koji put pojede oradu, ako je spremljena na lešo. A ono drugo, sve podijelimo, svi moji znani i neznani su pojeli mojih riba. Svakog dana ih nekome dam. Eto, neki dan sam dao ribe Darku Ažiću-Čiži, poznatom plivaču i vaterpolskom treneru, koji mi je susjed, pozvonio sam mu na vrata i dao što sam imao. Ima doma tih priča s ribom, donesem, a supruga pita kome će je dati, ja odvratim neka da kome hoće. U biti me i nema mnogo doma. Dođem kući oko sedam i pola osam, popijem kafe i eto me tu u gradu, ovdje budem do podne.

Ormar Enza Zadela

Omiljeno svratište mu je Športsko ribolovno društvo Luben, udruga bogate tradicije gdje smo sjeli malo odmoriti noge i poćakulati poslije ugodne jutarnje šetnje u njegovom ionako ugodnom društvu.

– Tu dođem u Lube, još ranije smo ovdje igrali karte. Među ostalima stalno je dolazio poznati nogometaš Rijeke, nedavno preminuli Enzo Zadel. Eto, sjedio je uvijek tu gdje sada ja sjedim, kartali smo svakodnevno. Ajme, kako smo se družili i nadružili. Svakodnevno je ovdje dolazio i to godinama. Uostalom, ovdje mu je ormar, onaj njegov. Ormar našega Enza Zadela.

Da je sada u itekako poodmaklim godinama, može biti sve samo pretjerana tvrdnja ne. Isto kao i ona da se nakupio silnih iskustava u lovljenju ribe, tu je školu peškanja doslovce počeo polaziti od malih nogu. Da bude još sočnija ta priča, još prije toga se zaljubio u snijeg, od tada traje ova njegova neprekinuta saga s događajima na snijegu i na moru. Prisjetio se pritom starih dobrih riječkih kupališta, kao i mnogi stari dobri Riječani ne može prežaliti zatvaranje kultnog mjesta kakvo je bilo Gradsko kupalište.

– Počeo sam loviti ribu kada sam imao 14-15 godina. Počeo sam, tu na Rivi, tamo smo lovili menulice i drugo. No još ranije od toga sam počeo sa skijanjem. Naravno da smo se kao klinci naučili plivati, ja sam se konkretno naučio na Rivijeri, na Kantridi. To stoga što sam stanovao na Podmurvicama te smo išli na Rivijeru. Poslije sam pak išao na Gradsko kupalište.

Sjetio sam se tako nedavno, kad je bio sprovod Enza Zadela, tamo je bio Francesco Squarcia. On je stanovao u istoj kući kao i ja, sjetio sam se kako smo skupa svi plivali na Gradskom, on, ja i sestra, mali Pepin koji je umro. Niti ja kao i mnogi ne možemo prežaliti što je Gradsko kupalište zatvoreno. Ono je bilo nešto stvarno lijepo.

Zaljubljen u snijeg

Neobično za tadašnjeg riječkog dječaka, dok su oči i misli većine vršnjaka spontano išle prema moru, njegove su lutale k impresivnim vrhovima u riječkom zaleđu, u biti se od malih nogu zaljubio u snijeg i u skijanje, ta ljubav traje do danas. Kao i svaka, tako je i ona bezuvjetna, nisu važna sredstva do cilja i žrtva da se snovi ostvare. To svjedoči i činjenica da je za odlazak na snijeg trebao izboriti mjesto ni manje ni više nego u kamionu, bez obzira djelovala ta činjenica danas nekome kao da je iz »Amarcorda«.

– Imao sam nekih dvanaest godina, a volio sam snijeg. Uostalom kao što ga volim i dan danas. Žena mi zna reći da sam lud jer kada vidim da pada snijeg ja zajedno izađem van iz kuće. Inače, u ta vremena je postojalo samo Planinarsko društvo Platak i imali su jedan mali kamioncin. Bilo je to one 1951. godine. Top vozilo je imalo tri klupe, moglo je tu stati njih jedno petnaestak.

ANTON TONI LENAC
SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Ja sam došao tamo i htio kupiti kartu, ali su me odmah potjerali. Rekli su mi »mali hodi ća« jer sam stvarno i bio mali. Ja sam međutim bio uporan, došao sam opet druge subote jer se tamo išlo samo nedjeljom. Našao sam jednog čovjeka i rekao da bi mama htjela ići na Platak i dala mi novac za kartu. On mi je kupio kartu i ja sam je doma došao pokazati.

Došao sam potom ujutro na Žabicu, ali što me nije vidio onaj koji me je bio potjerao prošli put. Htio je da mi vrate novce i da idem doma, no tu se našao onaj čovjek od dan ranije i nije dao da me tjeraju. Kada su ga pitali hoće li on odgovarati za mene, pristao je i ja sam se popeo na taj toliko željeni kamion.
Već i sama je vožnja obilovala uzbuđenjima za dječaka još i prije izlaska na snijeg.

– U ona su vremena bile uvijek strahovite bure. Kamion je išao do Kamenjaka, znači do gore ide oko osam kilometara, a bura je strahovita. Kada sam došao tamo, rekli su mi »mali, napuni džepove s kamenjem koliko god možeš jer će te bura odnesti«. Stigao sam međutim na odredište prije nego svi oni s kojima sam hodao i od onda sam počeo. Učlanio sam se potom u Planinarsko društvo Torpedo jer ono je bilo strahovito jako. Od tada sam stalno nastavljao.

Revolucionarne promjene

Kroz toliko dugo razdoblje sve do današnjeg dana je svjedočio mnogim revolucionarnim promjenama u odnosu na one dječje romantične dane kada se na Platak drndao u »kamionu zvanom čežnja«.

– Mnogo toga sam doživio od kada sam počeo. Doživio sam da je na Platak došla struja, također i ono kada je 1966. godine tu došao prvi ski lift. Došla je kasnije i žičara, 1979. godine na Radeševo. Došlo je i do toga da su napravili i drugu cestu. Sada sam na koncu doživio i da sam skijao na umjetnom snijegu. To je bilo prvi put da su tako napravili čitavu stazu. Tako je to od tada do danas, s Platkom sam počeo i s Platkom ću završiti. Bio sam inače i na skijanju u Sloveniji, Austriji, Makedoniji, Italiji, ma svugdje sam skijao, ali Platak mi je nešto posebno.

Jasno da izlazak na snježne padine izaziva itekakve gušte i u ovim ljetnim mjesecima. To je jedna strana medalje, a druga su opasnosti koje se kriju na svakom koraku, opreza nikada dosta. Vrebale su i njega, srećom im je odolio bez posljedica.

– U »lijepom sjećanju« mi je onaj pad, to je s one fotografije kad se vidi kako skačem dok sam na skijama na snijegu. To je bilo 1958. godine. Tada sam s mamom išao po Korzu i poslala me da joj kupim jednu srećku za Novogodišnju jugoslavensku lutriju. Ja sam uzeo pola, dobitak je bio nekih 18.000 dinara, znači dobio sam pola, znači 900, ali »Fićo« je koštao 600. Znate koliko je to onda bilo šoldi. Htio sam skije, ovdje ih nije bilo i otišli smo u Ljubljanu, pokojna mama i ja.

Otac mi je bio brodomonter u »Viktoru Lencu«, skije su stajale znatno više nego njegova plaća i to bez vezova. Kupio sam skije i tada mi se na njima dogodio onaj pad. Okrenuo sam se u zraku i stigao do dolje, skije su se razbile u tri komada. Odneslo mi je i petu te džon s cipele jer nije bilo veza kao sada. Čudo da nisam razbio nogu, sreća u nesreći.

Kamenčić mozaika

Jedan je to samo kamenčić u neizmjernom mozaiku događanja koja pamti s Platka u više od šest desetljeća dugog druženja.

– Bilo je tu smiješnih zgoda, svega. Ja idem gore na Platak stalno već 66 godina i hvala Bogu, još ću ići.
Krepak i pun elana, u biti stalno u akciji djeluje kao da je bilo darivan za vrijeme »dodjele bodova zdravlja«. Uostalom, on se itekako ozbiljno priprema za odlazak na snijeg.

– Pripremam se, svake godine počinjem u rujnu ići pet kilometara oko Trsata. Dok stigne snijeg i dok počne skijanje, ja prođem 300 do 400 kilometara, pripremam se svaki dan. Normalno znači, ako mogu hodati, to onda govori da sam zdrav.

Na Platku je naravno bio i ove prošle zime, uobičajeno kao i tolikih prethodnih zima.
– Dobili su najmodernije topove za snijeg, njih četrnaest. Napravili su jezero, znači vode je bilo, ali nije bilo zime. Počeli su na traci raditi snijeg, ali ga je topilo. Zahladilo je potom, a ja sam to pratio na internetu, vidio sam kako rade i uistinu Radeševo su napravili od vrha do dolje.

Staza je bila perfektna, samo što je trajala tri dana, kiša je počela i uništila je sve. Staza je inače bila super, kako treba i bio sam baš na otvorenju i uspio sam se skijati. Ma uspio? Napravio sam 20-30 vožnji, prvi dan dvadeset, drugi dan deset. Umor? Ma kakav umor, ja bih još skijao i dalje. Žao mi je bilo što nisam bio i treći dan, ali je taj dan bila bonaca pa sam odlučio poći na ribe. To me zafrknulo, četvrti dan je počela padati kiša i sve je gore očistila. Na Platku su inače bili napravili stvarno puno lijepih stvari.

I u ovom posljednjem primjeru je pokazivao kako isprepliće odlazak na more i na skijanje, očito zna izvrsno programirati svoje vrijeme.

– Ma sve se stigne. Ako imaš volje, sve dospiješ. Eto, vidite da se svako jutro ustanem u četiri sata, tako već mjesec dana.

Dvije ljubavi

Zov mora i snijega, svaki je jak na svoj način, to su dvije velike ljubavi koje čekaju njegove odgovore.
– Meni su ipak skije veća ljubav. To više volim, a ribe dolaze poslije. Eto, vidite da i sada nosim majicu ski kluba. Više volim skijanje. Jer skijati se može samo zimi, a na ribe se može praktički ići cijelu zimu, a isto tako i ljeti kada je dobro more.

Dinamika je bez dvojbe sinonim koji itekako može biti vezan uz ime Tonija Lenca, živi svakodnevnim ubrzanim ritmom na kojemu bi mu mogli pozaviditi mnogi mlađi ljudi.

– Ne, dosadno mi nije nikada. Supruga mi govori kako me nikada nema doma. Rekao sam joj da što ću delati doma, da što će me gledati. Samo kažem da idem van. Recimo, ovaj dan sam u četiri ujutro išao na ribu, vezao sam barku i došao sam doma u sedam. Popio sam kafe, presvukao se i odoh, tako je svaki dan, do podne kada dođem kući. Ispada da mi doma posluži samo za prespavati. Tu u Lubenu bacimo i na karte.

Ima raznih vrsta umirovljenika, on je bez sumnje jedan od onih koji je pronašao ugodne si sadržaje nakon radnog vijeka u »Viktoru Lencu«.

– U mirovini sam 22 godine. Radio sam u »Lencu«, bilo je lijepo. Bio sam zaposlen još u starom pogonu kao mehaničar. U održavanje su spadali dokovi, barke i kupili su autodizalicu. Ja sam tada prešao na nju pošto sam već imao A kategoriju i morao sam preći na to. Tu sam bio 25 godina, bio sam prvi kada se sve ono podizalo u Martinšćici, sve sam to gradio s autodizalicom. Ukupno sam u »Viktoru Lencu« bio 36 godina.

Riječke mjene

Kroz priču je samo očešao brojna desetljeća koja su iza njega, svjedočio je brojnim mjenama Rijeke kroz tolike godine koje su prohujale.

– Rijeka se promijenila, a da se mene pita, meni je bilo bolje prije. Sada je sasvim drugačije, živi se drugačije. Sada nema nečega što je bilo. Recimo, čekali smo neki dobar film da ga idemo pogledati u kino, sada je tu televizije i svi je gledaju. Nema više onih druženja kakva su bila prije. Znali smo tako kada bi se vratili s Platka ići na Korzo i klapa se družila do deset sati navečer. Slične promjene? Recimo, nije bilo nebodera, nije bilo ničega.

Druženje je međutim ostalo, često se i rado sreće s brojnim prijateljima kao što je recimo znani riječki nogometaš i trener Luciano Celić te Mario Pomasan koji ističe kako mu je šjor Toni bio uzor i da je bio odličan skijaš, vrlo hrabar.

– Prijatelja imam, eto tu je Luciano Celić, Mario Pomasan. On mi pomaže na barki, sve mi radi, da nije njega ne bih ja tako lako ofarbao barku, on mi je pomogao sve. Inače, barku imam pedesetak godina.
Kada je riječ o godinama, u njegovom slučaju su brojke itekako okrugle, skijanje mu je u krvi duže no isplovljavanje barkom, ne misli stati na tom kursu kojim je odavno krenuo.

– I s jednim i s drugim, mislim nastaviti još i još, nema tu popuštanja. Ja mislim da ću skijati još dosta vremena. Što se moje hrabrosti tiče, hrabar sam i dan danas. Ne dođe mi uopće napamet da ću slomiti nogu ako padnem. Ja idem dalje i gotovo. Recimo, uzeo bih motor, supruga mi ne da. Imao sam ga i nekada sam ga vozio. Sada ujutro idem autom do barke jer nema autobusa tako rano, a poslije u drugom navratu tu dođem autobusom s Vežice.

Po onoj »zdrav duh u zdravom tijelu« ne žali se na zdravlje.
– Nema šanse da mi je nešto, kod liječnika nisam bio osam – devet godina. Kod njega ne idem tako lako. Recimo, jednom mi je udica zabijena u ruku, ja sam to uspio nekako izvaditi. Rekao sam supruzi »zamisli da dođem kod liječnice s udicom zabijenom u ruku. Rekla bi da nisam normalan«.