Nužno je poznavati povijest da ne bismo ponavljali greške koje su naši preci već počinili, stara je mudrost. No isto tako bitno je poznavati povijest i da bismo se sjećali onih koji su bili prije nas i u pozitivnom smislu, jer njihovim radom izgrađen je svijet kakvim ga danas vidimo. Pojedinačno i koletivno sjećanje čuva od zaborava povijest nekoga mjesta, govori nam što je bilo prije nas, i na čemu sve možemo biti zahvalni ili koje greške ne bi trebalo ponoviti.

A jedan od onih koji neumorno brinu da povijest Rijeke ne bude prepuštena zaboravu je Theodor de Canziani. Povjesničar umjetnosti i gimnazijski profesor, u suradnji s MO-om Podmurvice i Đulijanom Desanti, koja je zadužena za organizaciju, šetnjama gradom koji teče upoznaje Riječane i sve zainteresirane s poznatim i onim manje poznatim riječkim povijestima, na kojima je izgrađen grad kakvim ga danas znamo.

Theodor de Canziani / Snimila Ana KRIŽANEC

Ovoga puta ruta šetnje je vodila Laginjinom ulicom, kroz povijest zvana Via della Salute, Via Buonarotti i Ulica Maksima Gorkog. Od 18. listopada 1993. godine ova ulica koja se uspinje stražnjom stranom Guvernerove palače put Belvedera i Kozale nosi ime Matka Laginje, istarskog preporoditelja koji se odlučno suprotstavljao talijanskom nacionalizmu u Istri.

Šetnji se odazvao velik broj građana, a počela je u parku Nikole Hosta, ispred riječkog Državnog arhiva. Mjesto je to na kojem se nekad zainteresirani namjernici ne bi mogli samo tako okupiti, jer je današnji Park Nikole Hosta nekad bio privatni park, perivoj nadvojvodske vile Giueseppe, koja se na tom mjestu nalazi još od 17. stoljeća kada ju je dao izgraditi barun Androcha, opisao je uvodno Theo de Canziani.
– On je bio izuzetno sposoban riječki plemić aristokrat, a koji je naručio i slikanje prizora s Nazaretskom kućicom, koja je s Trsata prenesena u Loretto. Tu sliku naslikao je Cristoforo Tasca, a možemo ju i danas vidjeti u Trsatskom svetištu, započeo je vodič povijest ovoga mjesta.

Prekrasan park

No vila je redizajnirana te današnja vizura zapravo počiva na osnovi iz 1895. godine, koju su projektirali arhitekti Pietro i Rafaele Culoti, otac i sin. Nakon obitelji Androche, vila je promijenila nekoliko vlasnika, obitelj Pasquale, Zanchi, pa engleskog konzula i potom obitelji Vranizzani i Adamić. Najzad ga kupuje nadvojvoda Josip, Habsburg Josip Karlo od Austrije, da bi ljetnikovac nakon njegove smrti 1905. godine završio u rukama riječke banke, odnosno tada Cassa di risparmio, te je posljedično pripao gradskoj upravi, koja je s vilu koristila kao prostor arhiva i muzeja, a danas je ona, kako smo rekli, zgrada Državnog arhiva u Rijeci.
– Vila je doživjela svoje pregradnje, a posebno treba spomenuti prekrasan park koji se nalazio uz nju. Ovo što danas vidimo tek je djelić nekadašnje raskoši koju je nadvojvoda donio iz različitih prekomorskih zemalja, egzotičnog bilja i predmeta. Neki putopisci toga vremena kažu da se Opatija mogla sakriti iza divote i egoztike koju je u tom parku postavio nadvojvoda. Tu je bila park-šuma s više desetaka prekrasnih skulptura, kao i umjetnim ribnjacima i slapom. Od svega toga do danas je ostalo jako malo, kaže de Canziani. Dodaje da bi se supruga cara Franje Josipa, Elizabeta, zvana Sisi, svaki put kad bi dolazila u posjet svom rođaku nadvojvodi Josipu, uspela na vrhunac u parku ponad umjetnog slapa i s toga mjesta promatrala Rijeku i Kvarner. Jer tada nije bilo danas izgrađenih zgrada koje bi s tog mjesta branile pogled prema prekrasnom Kvarneru.

Okupljeno mnoštvo sa zanimanjem sluša / Snimila Ana KRIŽANEC

Nastavit će da je nadvojvoda Josip Karlo od Austrije imao puno prijatelja i dobrih veza u Rijeci. Čak su ga zvali »šjor principe«, jer se, na primjer, tržnicom kretao bez svojih ljudi koji su ga inače pazili, a također je bio ljubitelj različitih kultura pa je sastavio romsku gramatiku na mađarskom jeziku.
– No kako je bio velika konkurencija caru Franji Josipu, morao je biti izvan granica Austrije, tako da je lukavo smjestio svoju kuću za odmor u ljetnim mjesecima na Kantridi, na mjestu na kojem se danas nalazi Dječja bolnica Kantrida. A na ovoj strani uredio si je kuću za boravak u zimskim mjesecima, opisuje de Canziani.

Nakon ove male povijesti zgrade današnjeg Državnog arhiva, krećemo Laginjinom ulicom te ubrzo s lijeve stranice zastajemo kod današnje Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova, koja se počela graditi između 1902. i 1905. godine, a kao Villa Corossacz. Do Vile Corossacz nekad je bila smještena dvokatna Vila Klein, izgrađena 1903. godine prema projektu Francesca Mattiassija. Preko puta nekadašnje Vile Klein nalazi se Kuća De RE, zatim stambeni niz najamnih kuća casa Giordani, zatim kuće Srića I. i II., koje je projektirao arhitekt Glavan.

– Vlasnik i naručitelj vile Corrosacz bio je istoimeni bankar, poduzetnik, veliki mecena koji je vilu naručio od arhitekta Ambrosinija. Vila je krasan primjer riječke nobilne gradnje toga vremena, a kojoj se pridružila kuća koja je nekad bila odmah iza nje. Vila Klein istoimene obitelji, koja je u svoje vrijeme u najmu imala Filodrammaticu te kupalište od kojeg je ostao samo bazen na Školjiću, kojeg želimo, ali na žalost ne možemo posjetiti zbog opasnosti da se nešto s građevine ne sruši. Vila Klein bila je krasna secesijska građevina s jednim ulaznim tornjićem i erkerom koji je gledao prema moru. To je građevina koja je pokazivala kako će teći gradnja nobilnih vila prema Kozali. No nažalost vila Klein uništena je u bombardiranju za vrijeme Drugog svjetskog rata pa je na tom mjestu izgrađena stambena zgrada. opisuje ukratko povijest ovoga dijela ulice Theo de Canziani.

Via della Salute, Via Buonarotti,
Ulica Maksima Gorkog ili danas – Laginjina ulica / Snimila Ana KRIŽANEC

Masonska loža

U nastavku je i stambeni niz najamnih kuća, profinjenog secesijskog stila. Najamne palače izgrađene su za Unione cooperativa Fiumana, društvo gospodarstvenika koje je okupio veliki riječki poduzetnik Osojnak. Tu je palača Giordani, koju je projektirao arhitekt Rubinich, koji je sagradio puno lokacija u Rijeci, među kojima i casa Sirius, nekad kuću masonske lože u današnjoj Dežmanovoj ulici.
– A zašto to spominjem? Zato što su svi oni koji su bili partneri u društvu Unione Cooperativa Fiumana zapravo bili članovi masonske lože Sirius. Dogovorili su se kako za gradnju casa Sirius tako i ovih najamnih kako bi kroz mjesečnu najamninu vratili ulog, opisuje de Canziani.

Kod kuće Giordani naš vodič izdvojit će terasu na uglu s ogradom od kovanoga željeza, kao prekrasan secesijski ukras toj kući.
– Terasa je okrenuta prema cesti, a pitate se sigurno zašto bi netko sa svoje terase htio gledati prema cesti? No morate znati da je tom cestom do 1960-ih godina možda prošla tu i tamo koja karoca i dva-tri auta. S druge strane, biti okrenut cesti gdje se nešto događa zapravo je bilo važno, značilo je to biti u vezi s prostorom i gradom koji je oko njega. Nakon njih slijede kuće Srića I. i II., od kojih je prva imala više sreće, jer je druga bombardirana u Drugom svjetskoj ratu te je njezino pročelje u obnovi u potpunosti očišćeno od dekorativnih elemenata koje je zamislio arhitekt Rubinich. A kako je kuće projektirao arhitekt Glavan vidimo suradnju arhitekata, podcrtava vodič.

Uspinjući se Laginjinom ulicom prolazimo i pored Centra za socijalnu skrb, a malo nakon njega dolazimo i do vile Hadsner-Rosenthal koju je 1907. godine projektirao Giovanni Rubinich, zatim vile Steinacker Arturo također Giovannija Rubinicha, a koja je danas Dom mladih te vile Bilitz-Wickenburg. A na riječkog, odnosno mađarskog, guvernera Istvana Wickenburga 1913. članovi organizacije La Giovine Fiume organiziraju atentat.

– Iredentistička riječka udruga riječkih talijana La Giovine Fiume imala je svoje sjedište u svojoj kućici koja više ne postoji, a nalazila se ispred zgrade Teatra Fenice. Udruga je imala želju najprije kulturom, a onda i vojno i drugačije pridobiti Rijeku za Kraljevinu Italiju te je izlučiti iz Austro-Ugarske Monarhije. I oni su 1913. podmetnuli bombu u napadu na tadašnjeg riječkog guvernera Wickenburga. To je jako odjeknulo u javnosti, a o tome postoji i jedna mala knjižica koja se zove »La bomba«, opisuje Theo de Canziani.

Kuća brod

Igor Žic u Povijesti grada Rijeke zapisat će i kako je po uzoru na taj događaj guverner Wickenburg sljedeće godine organizirao lažni atentat na samog sebe u dvorištu Guvernerove palače postavivši bombu. Kada se razotkrila pozadina događaja, Rijeka je opet osvanula u svjetskim novinama, no to nije natjeralo guvernera da podnese ostavku. U blizini je i jedna od najljepših secesijskih riječkih vila, obrasla glicinijom, vila Hadsner-Rosenthal.
– Vila je jedan prekrasan projekt, koji na svakom svom uglu ima jedno malo arhitektonsko iznenađenje. Ona je secesijska, ali na neki način se i sjeća nekih prošlih vremena, odnosno fortifikacijskih obrambenih građevina. U svojim detaljima, osobito u erkerima, detaljima dekoracije, imitira obrambenu arhitekturu, lukove potpornje i druge elemente, opisuje de Canziani.

Rubinich je izgradio i drugu vilu u blizini, također svoga »brata« masona, velikog riječkog poduzetnika Artura Steinackera, koji je dao izgraditi vilu usmjerenu prema moru. S obzirom i na tu masonsku vezu, kao i druge u ovoj ulici, naš vodič kaže da Laginjinu ulicu možemo u navodnicima zvati i masonskom. Tu je i kuća obitelji Schiuca i Maxcovichna, neorenesansna je palača s oslikanim pročeljem, a kada je restaurirana, obnovljene su i naslikane opeke u krovnom gornjem dijelu.

Casa Nave / Snimila Ana KRIŽANEC

U blizini je i Casa Nave (kuća brod) izgrađena 1937. prema projektu poznatog arhitekta Nerea Baccija. Kuća izgrađena na križanju dviju ulica, kao sedmerokatnica s prizemljem i suterenom nosi simboličan naziv koji su joj građani dodijelili zbog izgleda. Specifičnom izgledu zgrade pridonosi i oblikovanje pročelja na kojem autor, koristeći razdjelne vijence, dodatno naglašava horizontalnu liniju zgrade i gradi dinamiku pročelja.
– Casa Nave jedno je od najljepših ostvarenja moderne riječke arhitekture, podcrtat će de Canziani.

U blizini se nalaze i nekadašnji grafiti s političkim porukama, koji svjedoče o vremenima i političkim prilikama u Rijeci i prije i nakon 1945. godine.
– Tako na istom mjestu možemo vidjeti grafite »Viva Duce« te s porukom podrške Jugoslaviji. To svjedoči o žustrim promjenama u našem gradu, kaže naš vodič. Pred kraj šetnje stižemo na igralište koje je danas dio Sportsko-rekreacijskog centra Belveder. Ondje smo okruženi najamnim zgradama »case popolari«, koje su sagrađene da bi služile radničkoj klasi tada fašističke Italije 1930-ih i 1940-ih. Igralište je služilo za vježbanje fašističke mladeži »Opera nazionale Balilla«, a projektirali su ga padovanski arhitekti Miozzo i Mansutti, koji su projektirali skoro istovjetni sportski centar i u Zadru.

Ispred Doma mladih Snimila Ana KRIŽANEC

Poput elise

– Dvorana je imala zadatak da sportski oblikuje balile, fašističku mladež i bila je jedna od najsuvremenijih sportskih arhitektura tadašnje Italije. Ta je građevina toliko pregrađena da je izgubila prvotnu mjeru u tri jedinice koje se stepenasto penju prema najamnim zgradama, opisuje de Canziani. Jedna od zgrada s donje strane omladinskog igrališta na Belvederu također svjedoči o fašističkoj prošlosti ovoga kraja. Na žbuci crvene boje, vidimo jedan sivi reljef koji je prefarban, a na kojemu se nalazio fašistički simbol »fascio«, povezan snop pruća sa sjekirom. Ispod njega se nalazi slovo A koje označva anno – godinu – i to 10. godinu fašističke ere, odnosno 1933. godinu naše ere. Za sam kraj, de Canziani pokazuje jednu kuću izgrađenu za radnike riječke željezničke postaje, koja izvana ne odaje dojam posebnosti, ali iznutra skriva jedan pravi mali arhitektonski biser, kružni atrij, rješenje arhitekta Superine koji ovu kuću gradi 1899. godine.
– Unutrašnje dvorište ove kuće je poput jedne elise, poput vijka koji ga je zavrtio i na osobito kreativan način ostvario unutrašnjost kuće za radnike. To svjedoči koliko je Rijeka kao grad bila svjesna za potrebe radničke klase. Rijeka je bila industrijski grad, u vrijeme sloma Austro-Ugarske Monarhije na vrhu ljestvice toga velikoga carstva. Ovo je prilika i da se podsjetimo svih radnika, ali i radnica koje su radile u Rijeci, u tvornici papira, u tvornici tabaka, žene koje su živjele u gradu, ali i iz okolnih naselja dolaze u Rijeku. Mogli bismo reći da je ova kuća spomenik radništvu u Rijeci. Jer radnici su živjeli dostojno u kućama koje su industrijalci za njih gradili. Nije bitno samo imati krov nad glavom ili krevet na koji ćeš položiti tijelo, već i uživati u ljepoti. Ljepota je potrebna da bismo živjeli. Zato je ova kuća mali riječki biser koji dokazuje da smo bili daleko ispred nekih drugih koji su nas nažalost u međuvremenu prestigli, zaključuje Theodor de Canziani šetnju Laginjinom ulicom.