Kad sam u Nadi, udruzi žena operiranih dojki, čula Danijeline stihove ispred mene se doslovno otvorio čitav jedan novi svijet. Sve ono što sam desetljećima potiskivala, u trenu je izašlo iz mene. A iako je od tog za mene životno važnog susreta prošlo manje od dva mjeseca, toliko sam toga u tako kratko vrijeme napravila da zapravo stane u čitav jedan život. Dakako, mislim isključivo na svoje emocije, na konačnu dozvolu koju sam sama sebi tada dala, zahvaljujući Danijeli, da to svoje skriveno unutarnje blago izložim koliko sebi, toliko i javnosti, da sebe svijetu pokažem u istinskom svjetlu svoje nutrine!

Uvijek je na vrijeme. A može i sličnom uzrečicom – nikad nije kasno. Za pronaći sebe i bez ikakvih kočnica dozvoliti svojem unutarnjem ja postati jednim, transparentnim i sveobuhvatnim ja. Na takav bi se način mogla iskazati životna priča Maure Zorić koja nam je ovih siječanjskih dana, a definiramo ih kao najdepresivnije u godini, zaokupila pažnju. Riječ je naime o jednom rijetkom, neobičnom »biblioterapijskom« ozdravljenju o kojem, da budemo i mi do kraja iskreni kad je već riječ o tekstu koji problematizira iskrenost prema sebi i društvu oko nas, gotovo da ništa nismo znali. Liječenje poezijom?

– Čitav sam život, a nije da imam malo godina, bila nekako stiješnjena, nekako u funkciji svojih roditelja, kasnije vlastite obitelji, djece, unuka. Nama, generacijama rođenim sredinom prošlog stoljeća na neki se način nametala ta neka poslušnost, poniznost s čime je išlo, što je najgore, zatomljivanje emocija. Njihovo potiskivanje. Jer ljudi koji iskazuju svoje emocije bili su tada, prema tim nekadašnjim stavovima, na neki način označavani slabićima. Iako sam diplomirala jezike, engleski i talijanski, moj profesionalni život kretao se unutar ekonomskih znanosti. U nekoliko institucija, pa čak i otvaranjem vlastitog knjigovodstvenog servisa, a iako je u meni uvijek bilo mnogo emocija, onih pravih poetskih, nikad nisam javnosti »otvorila srce« do te mjere da bi ono moje istinsko ja, unutarnje ja postalo – javno.

Maura Zorić / Snimio Sergej DRECHSLER

Istinsko preobraćenje

U ugodnom ambijentu riječke Gradske knjižnice, u dvorani susreta, razgovarali smo s dvije rijetke emocije, pjesnikinjom Danijelom Ćuk, osobom koju su u udruzi Nada prozvali biblioterapeutkinjom, te s Maurom Zorić koja je zahvaljujući susretu s Danijelinom poezijom doživjela pravo, istinsko preobraćenje. Uvodne riječi koje nam je ispripovijedala uistinu su u jednoj mjeri karakteristika niza generacija koje su odrastale unutar vladavine svojevrsnog patrijarhalnog uređenja na odlasku, unutar obitelji, pa i društva, u kojem iskazivanje emocija nije bilo odlika pravih, čvrstih ljudi bilo kojeg spola. Emocije su iskazivali oni koje se definiralo »manje muškarcima« ili »cmizdravim šmizlama«, nikako ne karakterni ljudi koji su znali što je red, tko se kada i gdje ima kako ponašati.

– Nitko ti nije kriv ne možeš li se izboriti za svoje mjesto pod suncem. Ja sam primjerice jedinica u obitelji trgovaca koji su radili dvokratno. Nije tu bilo vremena ni za klasično druženje, kamoli za razgovore o emocijama, o maštanju, o nekoj unutarnjoj ljepoti. Pisala sam, kako da ne, pjesme, ali nema te sile koja bi me natjerala ma ne da ih objavim, da ih ikome povjerim, pročitam, nastavlja svoju priču Maura Zorić, djevojačkog prezimena Poščić. Opatijka koja je prvu damu hrvatskog turizma kasnije zamijenila – Rijekom, konkretno Gornjim Zametom.

Ustrajno je radila posao koji je nije do kraja ispunjavao, no tako je naučila. Biti strpljiva i na neki način uvijek u funkciji drugih. Istina i dragih ljudi, svoje obitelji, no nikad sama, kako ističe, nije bila na prvom mjestu. A onda se, prije nešto manje od tri godine dogodila teška bolest.

– Trnula mi je ruka, a liječnici su lakonski odgovarali na moje upite kako je to s obzirom na moju dob normalno, kako dolazi do krivljenja kičme, kako je uputno potražiti savjet i pomoć kiropraktičara. Sve dok jednog dana nisam dobila dijagnozu – tumor na mozgu! Srećom, bila je riječ o dobroćudnom tumoru, operativni zahvat je prošao uspješno, nedavno sam imala i dodatne korekcije. No, ma koliko da je bilo dobro, ostale su posljedice operacije koje su se na najbolniji način iskazivale kroz jako narušenu motoriku. Trebalo je nanovo učiti čitav niz pokreta, a kako vam je poznato zahvaljujući našem zdravstvenom sustavu, doći na red za stručnu, medicinsku rehabilitaciju nije baš lako ni brzo. Drugim riječima, ne uzmete li, doslovno, stvar u svoje ruke, ne piše vam se dobro, pojašnjava nam Maura svoj »bolesnički karton« iz neposredne prošlosti.

Danijela Ćuk i Maura Zorić / Snimio SERGEJ DRECHSLER

Posvećenost ručnom radu

Ono što joj je pomoglo u tom trenutku bilo je – heklanje. S obzirom na to da je niz godina participirala u radu nekoliko humanitarnih udruga – primjerice bila je u Portiću »teta pričalica« – radila je i u Sretnoj hobotnici, udruzi unutar koje se ručnim radom za hrvatska rodilišta izrađuju končane hobotnice kao pomoć u prvim danima života prijevremeno rođene djece. Upravo posvećenost tom zanimljivom ručnom radu pomogla joj je u vraćanju dijela motorike, u samostalnom vraćanju u život uobičajene pokretljivosti.

– Iako je Nada udruga koja pomaže ženama nakon operacije raka dojke, pridružila sam im se jer za ono što sam ja prošla, u Rijeci ne postoje udruge. Uz humanitarni rad uvijek sam bila i dio socijalne zajednice, aktivno sam sudjelovala u radu Kluba umirovljenika u Kružnoj ulici, a iako me tijekom života nije krasio veliki krug prijatelja, imam primjerice četiri iskrene prijateljice s kojima se družim veći dio života, uvijek sam imala potrebu za tim jednim, da ga tako definiram, širim socijalnim kontaktom. I onda, početkom lanjskog prosinca, večer čitanja poezije Danijele Ćuk! Kao da je iznenada zasjalo neko novo sunce, neka nova snaga i energija koja mi je rekla – Maura od danas si ti i samo ti na prvom mjestu, tvoji su osjećaji i želje najvažniji, od danas više nikad nećeš gurati svoje emocije na neki sporedni kolosijek, iskazuje nam s velikim, neskrivenim zadovoljstvom i ponosom Maura svoje novo ja u ugodnom ambijentu Gradske knjižnice.

Simbolički, ali totalno neočekivano, kroz, pa i ne baš diskretni, razglas knjižnice razlijegala se proročanska pjesma Sex Pistolsa – »Anarchy in the UK«! Programatski stihovi koji su prije skoro pedeset godina pozivali na pobunu protiv silno nataloženog engleskog konzervativizma! Koliko god punk glazba nije bila dio Maurine mladosti, danas, u siječnju 2025. godine na jedan su se simbolički način i njih dvoje susreli. Znakovito!

A sad se okrećemo Danijeli koja je sve vrijeme našeg razgovora strpljivo slušala. Ona je već etablirana pjesnikinja nemalog opusa. Vukovarka koja se prije petnaestak godina doselila na Grobnišćinu, majka troje djece, osoba potpuno posvećena pisanju.

– Za razliku od Maure, problema s pokazivanjem emocija nisam imala. Činila sam to kroz poeziju, a kako je vrijeme odmicalo, moje je ritmične i rimične stihove željelo slušati sve više i više ljudi. Iako nisam tako razmišljala, u Nadi su mi rekli da moja poezija na njihove članice djeluje blagotvorno, da su mi njihova vrata otvorena kad sam god u mogućnosti doći do njih. I čitati svoje pjesme. S obzirom na reakcije članica Nade, učinke moje poezije definirali su – terapeutskima. Pa vam je tako došlo i do kovanice »biblioterapeutkinja«, pojašnjava nam Danijela Ćuk.

Danijela Ćuk / Snimio SERGEJ DRECHSLER

Motivacijska poezija

– S obzirom na to da osobno pišem i poeziju namijenjenu teško bolesnim osobama, motivacijsku poeziju, uspjela sam i Mauru potaknuti na pisanje, a osim toga među nama se izgradilo jedno posebno prijateljstvo. Nedavno sam tako vodila biblioterapiju ujedno predstavljajući svoje tri zbirke u Gradskoj knjižnici Rijeka kada je upravo ona bila moja posebna gošća. Skupa je sa mnom čitala svoje stihove što joj je, kako je sama naglasila, dalo nevjerojatnu snagu, volju za daljnjom borbom kako bi svoj život uredila po svojoj želji, naglašava Danijela te otkriva još neke posebitosti svog pisanja, naprosto svoje poetike.

Naime, ima veliki broj upita za pisanjem ciljanih pjesama, posebno za neke osobe i njihova životna iskustva te kako u takvim situacijama nikad neće reći ne.

– Kako odbiti ako vam kažu da ih moja poezija na neki osebujni način emocionalno liječi? Nije uvijek lako, ali kad god dođem u takvu situaciju – pišem. Satima, po cijele noći, »skladam« svoju poeziju koja će nekom pomoći. I po nekoliko pjesama nastaje na taj način, za kratko vrijeme. Uz sve to, bilo je i razmišljanja, pa i ponuda, s obzirom na tu moju ritmičnost, da se neke od mojih pjesama uglazbi. Nije još došlo do toga, ali ne tako davno nisam ni znala da moja poezija ima terapeutske učinke, naglašava nam Danijela.

Zaneseni razgovorom, zavirujemo u vrijeme današnje. Možda ono i nije toliko konzervativno, nije baš ni pretjerano patrijarhalno, ali ono što je vjerojatno i gore nego prije sedamdesetak godina, silna je inhibiranost koja karakterizira društvo. Posebno nakon mitskog zastoja povijesti uzrokovanog pandemijom koronavirusa. Da, uistinu nam je danas više nego ikad prije potrebna terapija poezijom, lijepom riječju, poticaj nakon kojeg ćemo sami pustiti emocijama da se iz nas rasprše u svijet.

– Vidite, ne tako davno zazirala sam od društvenih mreža, pratila ih jesam, ali nema te sile koja bi me natjerala da na njima nešto objavljujem, ma niti da iznesem neki svoj stav. Danas, danas držim da su one korisne, da se putem njih mogu širiti dobre misli, da ljudi poput mene, kakva sam nekad bila, mogu dobiti poticaj da se i sami izraze, da se oslobode, da steknu hrabrost kako bi svoje emocije podijelili drugima. Ljudi, volite sebe, stavite sebe i svoje emocije na prvo mjesto – učinite li to i svima oko vas bit će bolje, zaključila je naš razgovor Maura Zorić. Dakako, uz smiješak i odobravanje njezine biblioterapeutkinje Danijele Ćuk.