RIJEKA – Posljednji podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pokazali su da 66 posto osoba s invaliditetom ima samo osnovnoškolsko obrazovanje ili manje od toga, oko 26 posto ima srednju stručnu spremu, 5 posto ima specijalno obrazovanje, dok je samo 3 posto osoba s invaliditetom s visokom ili višom stručnom spremom. Razlog ovako malog broja osoba s invaliditetom koje su uspješno završile najvišu razinu obrazovanja je nedostatak potrebne podrške, jer dok je podrška učenicima s teškoćama u razvoju na nižim razinama obrazovanja propisana zakonom i posebnim pravilnicima, na području visokog obrazovanja slične zakonodavne aktivnosti uopće nema do te mjere da u temeljnom zakonu ne postoji definicija tko se smatra studentima s invaliditetom te shodno tome ima pravo na podršku. Ti su poražavajući podaci izneseni na stručnom »Osiguranje uključivosti obrazovanja kroz podršku studentima (s invaliditetom): Dokle smo došli i kako dalje?« koju je u povodu obilježavanja Međunarodnog dana obrazovanja organizirala Koordinacija pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za podršku u visokom obrazovanju.

Potrebna podrška

Prema iskustvu i pritužbama koje dobiva pravobraniteljica za osobe s invaliditetom upravo nedostatak potrebne podrške teško opterećuje odnos nastavnika i studenata s invaliditetom i narušava njihov odnos s drugim studentima kad se osiguravanje potrebne podrške doživljava kao pogodovanje i nešto što se rješava dogovorom nastavnika i studenata. Istraživanje koje je proveo Ured za studente s invaliditetom Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokazalo je da 50 posto nastavnika osjeća da nema kompetencije za rad s tom kategorijom studenata, a na jučerašnjem je skupu iznesena i potreba vrednovanja rada koordinatora za rad sa studentima s invaliditetom, kao i povećanje broja radnih mjesta, jer kako je istaknula Branka Meić Salie iz Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, u Uredima za studente s invaliditetom radi samo jedna osoba. Ukupno u Hrvatskoj studira 881 student s invaliditetom, a najveći ih je broj na zagrebačkom sveučilištu – 453, dok ih riječko sveučilište broji 100.

– Broj studenata s invaliditetom svake godine raste i jasno je da jedna zaposlena osoba na teret Ministarstva znanosti i obrazovanja nije dovoljna za rad s tolikim brojem studenata. Među invaliditetima prednjače fizička oštećenja, slijede kronične bolesti, a visoko treće mjesto zauzimaju poremećaji pažnje i koncentracije. Visoko su rangirani i studenti s mentalnim teškoćama koji zauzimaju četvrto mjesto, kazala je Meić Salie.

Nedostaje ujednačenost

Ujedno je dodala da se problemi poput mentalnih teškoća i poremećaja pažnje često ne prepoznaju, što ne znači da ne postoje, kao i da sveučilišta koja pružaju sustavnu podršku studentima bilježe i povećanje broja studenata s invaliditetom, a tu je posebno istaknula zagrebačko i riječko sveučilište.

– Riječko i zagrebačko sveučilište pokazatelji su da tamo gdje ima podrške, broj studenata se povećava, a tamo gdje je nema, nema ni studenata s invaliditetom. Pitanje osiguranja podrške je pitanje osiguranja razumne prilagodbe čija je uskrata oblik diskriminacije. Zbog toga ono ne može biti prepušteno autonomiji sveučilišta kao ni ostala pitanja, upozorila je Meić Salie.

Početak pružanja podrške studentima s invaliditetom bio je 2006. godine kada su se na Sveučilištu u Rijeci sami studenti organizirali u udrugu kako bi si pružali podršku, a godinu dana kasnije osnovan je i prvi Ured za studente s invaliditetom. Napominjući da je od prvog Ureda do danas podrška studentima daleko napredovala voditeljica riječkog Ureda Sandra Nuždić istaknula je da i dalje postoje prevelike individualne i institucijske razlike te na razini Hrvatske nedostaje ujednačenost u pružanju podrške studentima s invaliditetom.

– Studenti s invaliditetom heterogena su populacija s različitim teškoćama i potrebama. Ono što žele je individualni rad i pristup, a sa samo jednom zaposlenom osobom u Uredu to je i nemoguće, zaključila je Nuždić.