Osim sentimentalnih žalopojki na društvenim mrežama, vijest o zatvaranju jedine mljekare u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji, one PIK-ove na Škurinjama, koja gotovo 75 godina proizvodi mlijeko, jogurt i druge mliječne prerađevine, naišla je na gotovo prešutno odobravanje onih od kojih bi se očekivala neka suvisla reakcija ili pokušaj da se spriječi gašenje još jedne industrije u Rijeci. To što prestaje domaća proizvodnja važnih prehrambenih artikala u vrijeme kad je cijeli svijet zbog rata u Ukrajini suočen s prijetnjom nestašice hrane, a to je trenutačno i važnije pitanje od ovih identitetskih i lokalpatriotskih, kao da nikog nije briga.

Nema stožera za obranu mljekare, nema izvanrednih sjednica u Gradu i Županiji, vladajuće stranke na lokalnoj razini šute, a i državi je vjerojatno sudbina jedne »male« proizvodnje nevažno pitanje u odnosu na probleme koji je svakodnevno muče. Jedna mljekara više ili manje… Umjesto Tonke, kupovat ćemo neko drugo mlijeko i jogurt (mi ćemo naše proliti), vjerojatno uvozno, u nekom od mnogobrojnih stranih trgovačkih centara koji i u Rijeci niču kao gljive poslije kiše, a možda će jednog dana niknuti baš i na mjestu ove nesretne mljekare. Pametnome dosta.

Rijeka se nagledala propadanja tvornica i poduzeća krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih godina. PIK je bio jedna od rijetkih tvrtki koja je uspjela sačuvati proizvodnju. Mnoga druga poduzeća, od kojih su neka bila i PIK-ovi vršnjaci (nastala 1947. godine), otišla su u povijest: Croatia Line, Elektromaterijal, Transadria, Torpedo, Tvornica papira, »Rikard Benčić«, Brodomaterijal, Istravino… Upravo je Istravino bilo jedno od posljednjih koje je »palo« na bojnom polju tržišne ekonomije. Tvrtka u Rijeci de facto je likvidirana, unatoč tadašnjim uvjetovanjima gradonačelnika Obersnela da na mjestu tvornice pića može biti samo proizvodna djelatnost tamo se već godinama ništa ne događa, a proizvodnja čuvenog Lera preseljena je u Podravkine pogone u Lipik. Oni skloniji trgovačkim navikama znat će ima li Lera još uvijek na policama trgovina, ali nekako nam se čini da je nestao iz kolektivne svijesti Riječana. Takva sudbina očito čeka i Tonku.

U maniri konfekcijskog političara, riječki gradonačelnik Marko Filipović krivnju za zatvaranje PIK-ove mljekare vidi u državi i njezinoj poljoprivrednoj politici, ni slučajno u svom dvorištu. Bitno je da je kriv netko drugi, još ako je iz konkurentske stranke, super. Ne treba ekskulpirati državnu politiku, ali Filipoviću ne bi dlaka s glave pala kad bi pozvao vlasnike i upravu PIK-a i pitao ih kakvi su njihovi planovi, zar baš moraju ugasiti proizvodnju, kako se Vindiji isplati otkupljivati mlijeko od ličkih stočara, a njima ne isplati, što planiraju s ostalim djelatnostima tvrtke, proizvodnjom kruha i tjestenine, na koncu što će učiniti s lokacijom mljekare i zar će ju stvarno prodati nekom trgovačkom centru? PIK je privatna tvrtka i vlasnici se mogu voditi isključivo svojim interesima, ali politika mora voditi računa o interesima zajednice. Upućeni kažu da je ovo što se događa s Tonkom bilo predvidljivo, kao i da je predvidljivo što će se dalje događati s PIK-om. U tom slučaju, Tonka, sve su bitke izgubljene trajno.