Screenshot
van samac, osoba sa stopostotnim invaliditetom što je malo rjeđi slučaj. I sad je spao samo na mene. Nema više stručne osobe koje ujutro dolaze da mu pomognu s osobnom higijenom i prostorom, kaže asistentica Tanja Šimanić
povezane vijesti
Osoba sa stopostotnim invaliditetom Ivan Milatić iz Rijeke i njegova osobna asistentica Tanja Šimanić u Intervjuu tjedna Točke na Tjedan na televiziji N1 s Milom Moralić komentirali su novi Zakon o osobnoj asistenciji, kakve im probleme donosi, a imaju i poruke za Ministarstvo socijalne skrbi.
Rekli ste da novi Zakon o osobnoj asistenciji za vas znači eutanaziju. Zašto je to za vas eutanazija?
Ivan: Zato jer država i zakonodavac očito ne razumiju problematiku. Tjeraju nas da biramo – nitko od osoba s invaliditetom nije to izabrao, nitko to ne želi. Ovaj zakon za koji su rekli da je pisan 16 godina, mogli su saslušati teren, vidjeti kako stoje stvari, a ne robotski prepisivati. Konkretan primjer – prisiljen sam birati da se ne složim s vlastitim mišljenjem. Uložio sam žalbu zašto bih htio zadržati obje usluge i zašto mi je to bitno. Odbijen sam u roku od 24 sata. 1. ožujka se trebao početi primjenjivati zakon. Morao sam nakon najvećeg mogućeg poniženja savjetnice Bogdanović ministra Piletića, koja se trudila citirati zakon, morao sam po njenom naputku čim sam izašao iz Ministarstva nazvati svoju socijalnu radnicu i tražiti sastanak da potpišem da se ne slažem s tim, nego da moram prihvatiti osobnog sasistenta na 166 sati. I sad dolazimo do drugog problema. Tih 166 sati raspoređuje se na sedam dana, odnosno šest jer je nedjelja neradna. Možemo se kladiti, ugovora još nema, da će se sad pokušati tih 166 sati prikazati kao petodnevni radni tjedan. Na Veliki petak se ne radi – petak, subota, nedjelja i ponedjeljak – što će biti s osobama na invaliditetom koji su se odlučili na jednu uslugu?
Zašto se uopće rodila ideja da jedna usluga isključuje drugu?
Ivan: Ministarstvo socijale se poziva na to da se riječ o dvostrukom financiranju. Meni je uslugu pomoći u kući i obroka financirao Grad Rijeka, no gđa Bogdanović je to prikazala da su to europski novci. Ja za to nemam povratnu informaciju jer mi je gradonačelnik Rijeke rekao da što se njega tiče, Rijeka je spremna plaćati dok postoji potreba. Događa se da sve ide preko Centra za socijalnu skrb. I ta usluga je bila na temelju toga jer primam minimum i invalidninu preko Centra. Kako će to sad plaćati Ministarstvo koje je osnivač Centara, oni smatraju da je to dvostruko financiranje. Postoji nešto što se zove projekt Zaželi, rečeno mi je da je Grad aplicirao, ne zna se kad će stupiti na snagu. Vrijeme početka primjene se ne zna. To je pokušaj da gradovi samostalno financiraju pomoć u kući, ali ostao sam u šoku kad je poštarica donijela 18 eura više. Mislio sam da je pogriješila. Veličanstvenih 18 eura smo dobili. Moj prijatelj civilni invalid rata samo zato što preko MORH-a prima novac. Kad je imao 16 godina, bomba mu je ekplodirala u ruci, njegova invalidnina je 800 eura, moja je 232 eura za isti stupanj invalidnosti. Pitam premijera otvoreno – gdje je tu izjednačavanje i kako ga misli postići u praksi?
Morate birati između pomoći u kući i osobnog asistenta. Tanja, što se vama mijenja i kakav je vaš status?
Tanja: Spekulira se da ide ugovor na neodređeno od 1. ožujka, tu informaciju sam dobila iz udruge koja me zapošljava. Za mene se puno toga mijenja jer je Ivan samac, osoba sa stopostotnim invaliditetom što je malo rjeđi slučaj. I sad je spao samo na mene. Nema više stručne osobe koje ujutro dolaze da mu pomognu s osobnom higijenom i prostorom. Imao je pravo do 1. ožujka na kuhani obrok, a sad je to sve na meni. Nije meni problem skuhati, ali vremenski ja to ne mogu stići.
Ivan: Ovim zakonom su zakinuti upravo samci. Nas ima najviše 150 u Hrvatskoj, nije to neka brojka koja se ne može pokriti. Zakon predviđa iznimke da mogu imati obje usluge, ali je problem što predsjednici udruga tvrde da ne poznaju osobe sa stopostotnim invaliditetom koje žive same. Ako tako tvrde, neprijatelji nam ne trebaju. Zato se i dogodio takav zakon. Sad traže educirane osobe. Ministar je prije oko godinu predložio akademiju za osobne asistente, ali na tome je ostalo.
Kako se osjećate kad slušate premijera koji govori o velikom skoku plaća? Jesu li tu trebali biti uključeni asistenti?
Tanja: Trebali su tu biti i asistenti, trebali su nas staviti pod državni proračun. Od 1. siječnja dobila sam 50 eura višu plaću. Osjećam se izdano, naravno, jer imam dvoje djece, svako malo radim na ugovore, sigurnost u ovim godinama je potrebna.
Ivan: Trebali su tu biti i asistenti. Tanja je sa mnom 18 mjeseci, trebao joj je pripasti i regres i božićnica prema tim kolektivnim ugovorima kao i povećanja. Apsolutno su obezvrijeđeni, ali onda dođe do čudne situacije. Pokušao sam kontaktirati predsjednika sindikata osobnih asistenata, na oba broja se nije javio što znači da je njima dobro. 14. prosinca sam bio vještačen u udruzi. 680.000 ljudi sad može zatražiti asistenta, a maksimalni broj zaposlenih je 15.400. Što je onda s ostalih 600 i nešto tisuća?
Kakva je sudbina zakona, mislite li da kreće puna primjena?
Ivan: Apsolutno ne. Jučer sam od Suzane Rešetar dobio informaciju da je zakon odgođen za još dva mjeseca. Ide se s novom odgodom, ali ići će se s još odgoda, ali ovaj zakon ovako pisan neće još godinu dana biti spreman. Registra osobnih asistenata nema.
Imate li poruku za ministra Marina Piletića?
Ivan: Želio bih mu poručiti da što prije ode s pozicije jer za nju nije sposoban i ako je već želi zadržati, neka posluša što mu se govori. Nudio sam mu 700 puta da sjednemo bez medija, da mu ukažem na stvarne probleme u praksi, da ukažem na greške u zakonu i da se ne poziva na Dansku. Gdje smo mi od Danske, po standardu, razmišljanju, svemu? Mi smo svemirski udaljeni od Danske po svemu, a Bogdanović po naučenom tekstu spominje Dansku kao primjer po kojoj se radio taj zakon, to je tragično.
Kako se sad pokrivate?
Ivan: Teško i nikako. “Jedno pile na račun ministra Piletića”, rekla mi je Marija Selak Raspudić kad sam joj jučer rekao da sam dobio 18 eura. Točno je tako. Problem je kad u privatnom razgovoru ravnatelj Centra za socijalnu skrb kaže da se ne čudi ničemu jer su svi veliki savezi i udruge za osobe s invaliditetom dobili novce da šute o ovom zakonu. Sugerirao mi je da se žalim, ali nisam došao do toga jer smo prije toga dobili od gđe Bogdanović – nemaš se ti što žaliti, ti možeš nazvati i reći da si se predomislio jer ti vrijeme curi. A vrijeme mi curi jer oni žele da stvarno od 1. ožujka ovo izgubim i da oni na temelju tog ugovora koji su dali meni, prepisuju za ostale.
Možete li se sad s novim zakonom organizirati?
Ivan: Morao sam tražiti prijatelja koji će nas voziti do Zagreba i ta potraga je trajala, nije bilo jednostavno. Prijatelji su me nagovorili, prvi put u životu, da se pokrene humanitarna akcija koja se zove Ne želim birati. Ona je namijenjena skupljanju sredstava za mene da si mogu platiti uslugu pomoći u kući i obrok.
Možete li za kraj reći nešto o nevidljivosti ljudi s invaliditetom koji su Ministarstvu samo broj?
Tanja: Samouka sam i svaki dan sam učila uz njega. Shvatila sam da u stvari su ti ljudi na marginama, nevidljivi su, u svaki ulaz KBC-a Rijeka imate bar tri stepenice.