Izgleda mala stvar, ali to je zamašan posao, opisao je vođenje novina i novinarstvo Frano Supilo, tada izdavač – danas bismo rekli direktor medijske kuće – s višegodišnjim rukovodećim iskustvom. Povijest riječke periodike već se dotad pisala desetljećima, možda i cijelim 19. stoljećem, a taj je »vražji posao«, kako ga je također nazvao Supilo, od samog početka bio pritiskan razlozima koji su i nama jako dobro poznati.

Da novina izađe svaki dan, onda je bio imperativ koji su sebi zadavali samo najozbiljniji meštri od slova i biznisa, ne samo zato jer je vođenje novinskog dnevnika podrazumijevalo iznimnu gospodarsku sposobnost kakvu nije posjedovala većina tadašnjih kolektiva, nego i zato što je ova obveza sa sobom označavala izvanrednu ozbiljnost u radu te povećanu svijest o odgovornosti prema čitateljskoj publici. Upravo takav zadatak sebi i svojim suradnicima dao je Supilo, čovjek čije ime i djelo nepogrešivo vežemo za jedan datum.

Riječka novinska hrpa

No treba se zapitati konkretnije – zašto u 2025. godini slavimo 125. obljetnicu Novog lista, i zašto je taj utorak, 2. siječnja 1900. godine ostao poznat kao datum koji stoji na naslovnici svakog dnevnog izdanja ove novine, kada joj po važnosti uz bok možemo staviti još nekolicinu?

Rasprave o tome zašto se naše obljetnice ravnaju po nekim, a ne drugim događajima, u domaćem kontekstu nisu nepoznate. Stranice su ispisane o pravom rođendanu GNK-a Dinamo, sportskog kolektiva koji je kroz povijest pod raznim okolnostima doživljavao fuzije, raskole, prestanke funkcioniranja, promjene imena, datume utemeljenja i grbove, a debate o naslijeđu kojeg klub baštini žučne su i dan danas. U novije vrijeme aktualizirala se i rasprava oko korijena NK Rijeke, najdražeg nam sportskog kluba kojemu se postanak dugo vremena računao od 1946. godine, da bi se pojavile inicijative koje žele valorizirati činjenicu da ove institucije ne bi bilo bez kluba zvanog Uniona Sportiva Fiumana, a time i prijašnjih kolektiva kao što je Club Sportivo Olimpia koji su loptu naganjali po gradu na Rječini. U prepiranja oko državnih praznika, odnosno datuma kojim je Republika Hrvatska stekla državnost, nezavisnost, priznanje i tako to da ni ne ulazimo.

Ukoliko iskon Novog lista datiramo prema ideji i motivu koji stoje iza pokretanja Supilove novine, a koji su u političkom smislu bili pravaški i protonacionalistički, ne možemo ignorirati činjenicu da je na Sušaku dotad već tiskana Hrvatska sloga, novina koja je već izlazila godinu dana do trenutka kada ju je 1899. godine preuzeo Supilo. S istim je ideološkim nastojanjima 20 godina ranije, točnije 1878. godine, pokrenuta Sloboda, prvo u obliku dvobroja, a zatim i dnevnika. Kada u fokus stavimo samu novinarsku ličnost Frana Supila, Novi list može se smatrati nasljednikom pravaškog tjednika »Crvena Hrvatska« koji je tek kao mladić, sa svojih 21 godinu, 1891. godine pokrenuo u Dubrovniku. Ako se vodimo fizikom, dodirne točke možemo tražiti preko tiskarskih strojeva na Sušaku, točnije opreme »Riječke dioničke tiskare« na kojoj se do 1915. godine tiskao Supilov »Riječki novi list«, a potom dnevnik »Primorske novine«.

Ako se pak fokusiramo na ime, s obje strane Rječine, nedugo nakon počinju izlaziti i drugi Novi listovi s više ili manje doticaja s originalom, prvo pod prefiksom »Riječki«, kasnije »Primorski« pa »Sušački«. Potonji će 1924. godine odbaciti geografsku odrednicu te izlaziti pod istim imenom, fontom i formatom kao i Supilov dnevnik, sve dok ga besparica i kriza 1929. godine neće natjerati u funkciju tadašnjeg Saveza za unapređenje turizma na Gornjem Jadranu, prorjeđivanje tiraže s dnevne u tjednu, a tri godine kasnije i u konačno gašenje. Tek u periodu od 30-ih godina do kraja Drugog svjetskog rata u gradu (točnije gradovima), u kojem izlazi par tjednika i dnevnika koji su nedvojbeno pridonijeli kroju riječkog i sušačkog novinarstva, nalazimo na zatišje bez pozivanja na ostavštinu Novog lista.

Odraz naše stvarnosti

Datumom utemeljenja suvremenog »dnevnika našeg kraja« može se smatrati i subota, 1. ožujka 1947. godine. Tog se dana u poslijepodnevnim satima na ulicama ujedinjenog grada našao prvi broj »Riječkog lista«, novina tiskanih u Narodnoj štampariji u Ulici Erazma Barčića koje su se obvezale da će, među ostalim, »dnevno informirati o svima događajima u Jugoslaviji i inostranstvu iz ekonomskog, političkog, kulturnog i društvenog života«. Kako je svojevremeno pisao Vinko Antić, prvi glavni urednik postratnih novina, iz ovih se riječi prepoznaje »zadatak« da se »kao nekada Supilo […] objavljuje težnje, napore i djela naroda Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara«, zbog čega su svoje riječi na olovom natopljenom papiru nalazili Drago Gervais, Ivan Matetić Ronjgov, Viktor Car Emin, Antun Barac, Zvane Črnja i drugi intelektualci i nasljednici dostojni Supilove veličine.

U tada izdanoj zakletvi »svom našem narodu« od kojeg se traži podrška i čitanost iščitava još jedna važna dijakronijska nit. Naime, obećanjem da će Riječki list »svojim vijestima, dopisima, uvodnicima, člancima, crticama, reportažama i slikama dati sliku našeg kraja« i »biti odraz naše stvarnosti«, prepoznaju se ideja i novinski koncept koji odlikuju osnovno informativno glasilo stanovnika Rijeke i šire, a koji su to i dan danas.

Ako ponovno krenemo tražiti kontinuitet, i to unatrag, važnom se obljetnicom pokazuje 1943. godina. U tom krucijalnom, prevratničkom ljetu pokreću se sušački »Primorski vjesnik« i riječki »Glas Istre«, izravne preteče »Riječkog lista« koje su u ratnom kontekstu bile zamišljene kao glasila Narodno-oslobodilačkog pokreta Hrvatskog primorja i Istre, a koje su spajanjem (dijelova) njihovih redakcija i premještanjem Glasa Istre u Pulu reformirane da bi poprimile danas bliske nam poznate formate.

Pamti se 16. travnja 1954.

Vrteći kotač unaprijed, kao jedan od najznačajnijih datuma nedvojbeno mora biti zapamćen petak, 16. travnja 1954. godine, kada dnevnik posljednji put mijenja naziv. Od toga dana na vrhu njegovih naslovnica velikim masnim slovima stoji otisnuto »NOVI LIST«, nekoć iznad sitnije napisanog adenduma »Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara«. Od četvrtka, 31. prosinca 1970. godine, Supilovo ime ponovo dobiva svoje stalno mjesto na naslovnici s koje više nikad nije sišlo. »List je utemeljio Frano Supilo 2 siječnja 1900.« – riječi su poznate svakom tko je u posljednjih 55 godina u ruke uhvatio neki od brojeva Novog lista.

I sada, kada smo o informatoru i povijesti njegovog informiranja informirani, konačno se možemo vratiti postavljenom pitanju.

Obvezuju li nas sva ta bogata prošlost i njena težina da obilježimo godišnjicu s rednim brojem 55, 71, 78, 82, 101, 127 ili s nekim desetim brojem, ili pak sve zajedno? Uf, koje nepotrebne komplikacije, kad treba samo napisati – ove se godine navršilo 125 godina otkako ime »Novi list« nešto znači Riječanima, Primorcima, Hrvatima i svim praktičarima narodnog jezika, te otkada ga je Frano Supilo vezao uz ideal poštenog, stranački nepristranog, profesionalnog, motiviranog i sveobuhvatnog novinarstva koje se ne zadovoljava površnošću. Sud o tome koliko je težnja udaljena od prakse uvijek i svugdje ostaje na procjeni čitateljstvu. Na kraju krajeva, pokazalo je vrijeme, novine i novinarstvo bez čitatelja ne mogu preživjeti niti jedan jedini dan, baš kao što je to bilo u Supilovo doba. I nema naznaka da bi on išta drugačije ni poželio.