Foto Vedran Karuza
Od preseljenja Dječje bolnice na Sušak ovaj kompleks je prazan i čeka svoju novu namjenu
povezane vijesti
Zadnja točka na riječkoj obali gdje priroda ulazi u grad – to je posebnost bivše dječje bolnice na Kantridi. Upravo na toj lokaciji je u nedjelju ujutro održana vođena tura u sklopu festivala “Pozdrav s Riječke rivijere!” u organizaciji udruge Urbani separe.
Iako se nije ulazilo u samu unutrašnjost zgrada, šetnja oko njih je ukazala na bogatu povijest kompleksa koja seže do 19. stoljeća, a koje okružuje autohtono bilje sve do mora. Kako se bolnica preselila na Sušak, ovaj kompleks trenutno je prazan i čeka svoju novu namjenu.
Koja će to namjena biti, još se ne zna, ali pretpostavlja se da će potreba za turizmom biti jača od bilo koje druge potrebe. S tom se namjenom ne slaže udruga Urbani separe, koji smatraju da postoji mnogo boljih opcija kako bi se maksimalno iskoristio dragocjen prostor.
“Mi kao udruga vidimo ovaj prostor dostupan javnosti, mislim da je to najvažnije. Što se tiče zgrada, naše je mišljenje da tu ima mjesta za više toga. Bilo bi pogrešno staviti samo jednu namjenu.
Mislimo da ovdje ima mjesta i za turizam i za građane i za ranjive skupine, jer na kraju krajeva, ipak je ovo jedno mirno mjesto pored mora i razlog zašto je bolnica tu i bila smještena sto godina. Vidimo prostor za različite osobe s poteškoćama, za veterane, za umirovljenike. Ali što god da bude, neka bude mjesta za više stvari”, poručio je Marin Nižić iz Urbanog separea.
Turu kompleksom vodile su stručnjakinje Nana Palinić i Petra Hrvatin, a istovremeno su se odvijale dvije radionice – o lovoru koju je vodila Meri Popović te radionica herbarija uz Doru Pavičić. Tura je obuhvatila kombinaciju krajobrazne perspektive i zelenila samog kompleksa, a s druge strane, perspektivu arhitekture i baštine samih zgrada te evolucije kompleksa.
Zadnja točka gdje priroda ulazi u grad
U prostoru bivše dječje bolnice nalazi se puno slobodnih površina. Perivoj je osunčan i zaklonjen od vjetra, a od samih početaka tu se nalazilo od 200 do 2000 djece s različitim bolestima koje su uživale u ovom prostoru i liječile se u njegovom kompleksu, objasnila je Petra Hrvatin.
“U ovom prostoru u suradnji su radili priroda, arhitektura i lječilište. Biljke koje se ovdje nalaze su autohtone, u najvećoj mjeri hrast i lovor te su one oblikovane kako bi se prostor učinio pogodnim za korištenje”, objasnila je Hrvatin.
Nakon Drugog svjetskog rata, izgrađuje se zgrada poliklinike i time smanjuje potreba za korištenjem vanjskog prostora te je to trenutak kada perivoj prelazi u fazu naturalizacije, odnosno kada priroda preuzima dominaciju nad prostorom. Tada perivoj dobiva oblik koji vidimo i danas.
Zanimljivo je da je ovo zadnja točka na riječkoj obali koja nije izgrađena.
“Ako si pokušate vizualizirati riječku obalu, ovo je prva ili zadnja točka – ovisi s koje strane gledamo – gdje priroda dotiče grad. Od ove točke prema istoku, cijela je obala izgrađena. Dok je prema zapadu ovo zapravo jedina dodirna točka prirode koja je ušla u grad.
Ovaj prostor je sto posto u skladu s prirodom, prati obalu, nema zadiranja u topografiju terena, nema velikih devastacija i velikih promjena i konfiguracija terena. To je nešto na čemu moramo učiti, što moramo sačuvati gdje god je to moguće i u budućnosti se na taj način ponašati”, poručila je Hrvatin.
Što građani žele od ovog dragocjenog prostora?
Unatoč toplom vremenu, tura bivšom dječjom bolnicom privukla je velik broj ljudi koje zanima i priroda, a i budućnost kompleksa. Mišljenja su podijeljena. Hoće li bolnica postati samo jedna od napuštenih zgrada u Rijeci koje podsjećaju na neka druga vremena, ili će dobiti novu namjenu, zasad se nagađa.
“Nemam neku jasnu viziju toga što bi moglo ovdje biti, ali definitivno ne bih htjela da postane hotel koji će uništiti prirodu. Ja bih iskreno da ostane slično kao što je sada, jer prostor je baš divan”, rekla je Ketrin Pulešak kojoj je ovo bio prvi put da je ušla u kompleks.
Velid Đekić također bi volio da područje ostane dostupno javnosti, ali vidi i prednosti njegova pretvaranja u turističke prostore.
“Ako je istina da Rijeci nedostaje turističkih područja, onda je nekako logično da to bude ovdje. A s druge strane, lijepo je da imamo neke javne sadržaje. Sve je do pametnog planiranja grada. Da li to imamo ili ne, o tome je riječ.
Istina je da je ponekad teško pomiriti jedno i drugo. S obzirom na to da smo mi građani, naravno da navijamo za ono što je od javnog interesa, ali istina je da ne može baš sve biti javni interes. Ovo nije centar grada, prema tome, koliko god ja kao stanovnik navijao za javnu namjenu, ipak ovdje vidim turističku namjenu”, rekao je Velid Đekić.
Svoje viđenje iznio je i Zoran Stevanović.
“Budućnost ovog kompleksa vidim kao turističko-urbanistički izričaj na jedan drukčiji način koji bi mogao donijeti suživot građana i prirode, a i gospodarstva. Sva kvalitetna urbanistička gradnja zahtijeva i javne prostore. Možemo najbolje vidjeti na primjeru Ljubljane da može postojati spoj javnog prostora i turizma”, rekao je Zoran Stevanović.
Njegova supruga ne vidi budućnost kompleksa tako optimistično te bi ga voljela vidjeti u posve drugačijem izdanju.
“Ja bih više voljela da se vrati primarnoj namjeri, da to bude nekakvo okupljalište djece i mladih, kao neka priprema za zdravi život, daleko od tehnologije i u skladu s blizinom mora i autohtone prirode. To je moje viđenje, ali je malo preoptimistično”, kaže Sanja Stevanović.
Festival “Pozdrav s Riječke rivijere!” dvotjedni je program koji se odvija na raznim lokacijama duž obale, a cilj mu je proslaviti je s njezinim pozitivnim i negativnim stranama te istaknuti potencijale koji se dovoljno ne iskorištavaju. Festival traje do 14. srpnja.